Jedna od reklamnih krilatica (“Cela nacija – reprezentacija”) koju su nogometaši nepostojeće SCG sa sobom poneli na Svetsko prvenstvo, prošlog se petka, nakon spektakularnog debakla u obliku nacionalnog poniženja (0:6 protiv Argentine), prirodno pretvorila u političku definiciju današnje, na svim frontovima poražene Srbije; pojednostavljeno do one mere da to može razumeti svaki hrvatski navijač – ovo nije bila samo nezapamćena fudbalska jebačina, već slika nacionalnog kolektiva bolesno uverenog da mu na svetu nema ravnog po hrabrosti i pravdoljubivosti, što uvek rezultira ili bombardovanjem, ili odlaskom Crne Gore, ili nezavisnošću Kosova, ili sa šest golova u mreži!

Mesecima maženi i tetošeni u pravovernoj atmosferi rodoljublja – nogometaši SCG mentalnom su aklamacijom prihvaćeni kao srpski politički osvetnici koji će na terenu, ratom, povratiti ono što im je u miru oduzeto: za fokusiranje nacionalne svesti korišćena su moderna crkvena iskustva – fudbaleri su obavezno postili, kolektivno se molili, krstili se nakon svakog dodira s loptom, ljubili stative, celivali mrežu i korner zastavicu, a poseban značaj uoči Zadatka u Nemačkoj imao je dirljiv susret sa predsednikom Vlade, dr Vojislavom Koštunicom, poznatim sportskim radnikom koji već godinama, bez većih uspeha, pokušava da otkrije razliku između odbojke i košarke.

Tragično sportsko iskustvo: da je dr Kalašnjikov prošle godine u zvaničnu posetu primio nesrećne košarkaše SCG glede još nesrećnijeg Europskog prvenstva u basketu – kad smo ispali još u kvalifikacijama, nije bila dovoljna (kosmička) opomena nogometašima da po svaku cenu izbegnu metiljavog Vojislava koji večito izgleda kao sportski invalid, naročito kad pokuša da se horogom nasmeje. Odlazak nogometne SCG reprezentacije na prijem kod Koštunice – kojom mu je prilikom uručen dres: samo zamislite Vojislava u njemu! – bila je tačka totalnog sumraka nakon koje nema povratka: već tad je bilo jasno da smo pojedinačno i kolektivno najebali, jer sve ono što dr Kalašnjikov podrži, bili to košarkaši, fudbaleri, jedinstvena SCG, Kosovo u okviru Srbije, evropske integracije…ide u kurac rezultatom 0:6.

Uverenje da ni kao reprezentacija, ni država nismo zaslužili ništa bolje, jer ovaj režim ne ume i ne zna i ne želi drukčije da se ponaša, potvrđeno je dramatičnim, postnogometnim optužbama dr Vojislava koji je, pod dubokim utiskom sportske nepravde, poručio tzv. Evropi da je “politika neprestanih uslovljavanja, koja se već duže vreme vodi prema našoj zemlji, duboko pogrešna”. Pokušavajući da zabije gol iz slobodnog udarca, dr Voja je otkrio senzacionalnu činjenicu: “Srbija je stara evropska država koja je najvećim delom svoje duge istorije doprinosila izgradnji onih trajnih vrednosti i načela na kojima su utemeljeni Evropa i celokupni međunarodni poredak”. Valjda zbunjen mondijalskom vrućinom i borbom za kupovinu poslanika koji ga najtesnijom mogućom većinom (126:124) održavaju na mestu Predsednika Vlade – dr Koštunica ostao je nedorečen: na koji je to način Srbija “doprinosila izgradnji trajnih vrednosti i načela”, da, možda, nije u pitanju efikasnost likvidacije u Srebrenici ili trogodišnje demokratsko bombardovanje Sarajeva ili nebrojeni serijali ratnih zločina od kojih se danas javno peru ruke po sistemu “bilo pa prošlo”. Kad Koštunica sportski zaključuje da “Srbija ne zahteva pomoć i povlastice, već nepristrasnost i ravnopravnost” valjalo bi se glede “nepristrasnosti” setiti svih onih Vukovara, Dubrovnika, Omarske, Prijedora, Doboja, Srebrenice gde je SrBstvo u napadačkoj formaciji 0-0-11 jebalo mater čemu je stiglo, ubeđeno da nam niko ništa ne može. Tek da se “evropski” ne zaboravi!

Uz osveženu podršku Miloševićevih socijalista koji su postali najbolji drugovi mafijaške Grupe 17+, Koštunica je sebi obezbedio nekoliko bezbrižnih letnjih meseci koji, po srpskoj tradiciji, predstavljaju “trajne vrednosti i načela godišnjih odmora” kad će nas, celovito, zaboleti qurac za Mladića, Europu, integracije ili lustracije.

Ali, nije ni dr Kalašnjikov bez brige: podatak da je u Novom Bečeju – na izborima za gradonačelnika – kandidat Liberalno Demokratske Partije (LDP) pobedio radikalsku prikazu, makar na mikro nivou, razlog je za nemir zbog postojanja Čede Jovanovića, čija je stranka ne samo započela izbornu kampanju, već se predstavila kao jedina odbrana ono malo pameti koja je Srbiji preostala.

Sama činjenica da je Koštuničina partija na izborima u Novom Bečeju, u drugom krugu, podržala radikala – svedoči o srpskoj budućnosti; lako je dr Vojislava zamisliti u fašističkom društvu miloševićevaca, šešeljevaca i prepobodnih dinkićevaca koji broje pare; teško je Kalašnjikova zamisliti kao borca za ljudska prava, jer se već na prvoj srpskoj stepenici spotiče u dresu reprezentacije i sportu koji je tek nedavno otkrio.

Što nas opet dovodi do onog 0:6 što jeste srpski žig debakla: bolje nismo ni zaslužili ili, preciznije, zaslužili smo još gore.

Srećom, ima vremena za nove srpske poraze! Uvek dobrodošle!

Feral Tribune, 20.06.2006.

Peščanik.net, 20.06.2006.

NOGOMET / FUDBAL