Isaac Cordal, Follow the Leaders

 
Režim u Srbiji pokazao je svoje pravo lice. To je bila fraza koju je devedesetih često bilo moguće pročitati u saopštenjima DSS-a. Ona je ponovo aktuelna, i to mnogo brže posle parlamentarnih izbora nego što su posmatrači političkih prilika to očekivali. Naivčine koje su poverovale da će sa Vučićem da menjaju Srbiju, ili makar obnašaju vlast, nestale su sa javne scene. Eksperti koji su ko zna kakvom argumentacijom ubeđeni da je dogorelo do nokata i da će baš oni biti ti kojima će konačno biti dozvoljeno da sprovedu neophodne bolne reforme ćutke trpe uvrede i polako se spremaju da iz pomahnitalog voza iskoče na prvoj krivini. Arogantni protagonisti vlasti zbunjeno se češu po glavi pošto polako naslućuju kuda bi mogla da ih odvede igra u koju su se upleli. Mislim na ministra policije i skandal koji će ga, danas ili sutra, koštati karijere. Jedina, mimo sopstvenih zasluga, ima razloga za zadovoljstvo potpredsednica vlade koja je svoj zadatak ispunila – Južnog toka neće biti.

Srbija je ponovo na krivom putu, u kovitlacu unutrašnjih i spoljnih konflikata koji je već više od 25 godina varijacija na istu temu. Javnost je većinski u poslednje dve godine prosuđivala da je jedna loša vlast zamenjena drugom, boljom, u okviru istog, trajno uspostavljenog sistema prozapadne demokratije. Umesto toga dobili smo prvo puzajući, a sada već uspravljen hod ka diktaturi. Javnost se polako mobiliše da se taj pokret zaustavi, a Peščanik je poslednjih nedelja bio fokalna tačka mobilizacije. Jednom kada je mobilizacija pokrenuta, važno je porazmisliti i o razlozima i odgovornosti za sve što se dešava.

Veliki deo javnosti ne haje za procese u Demokratskoj stranci. Uprkos tome, voleo bih ovde da problematizujem pitanje odgovornosti te stranke za to što u Srbiji opet imamo autoritarne težnje. Rezultati izbora na skupštini DS poslednji su u nizu razočarenja čiji početak seže u 2010. Posle poraza Tadićeve politike „I Evropa i Kosovo“, posle odbijanja Međunarodnog suda pravde u Hagu da osudi secesiju Kosova od Srbije bilo je za očekivati da predsednik Srbije shvati da je simboličkim krajem bitke za Kosovo okončana i čitava epoha realizacije nacionalističkog projekta koja je otpočela publikovanjem Memoranduma SANU 1986. To se međutim nije dogodilo i Tadić je fingirao nastavak borbe kroz diplomatsku aktivnost Vuka Jeremića.

U tom času bilo je logično da se stranka emancipuje od gubitničkog nacionalizma svog lidera. Đilas, tada zamenik predsednika stranke i drugi čovek po rejtingu, bio je idealan kandidat da zameni Tadića. Ideološki neprofilisan, mogao je mirne duše da promoviše novu politiku stranke i pripremi je na vreme za redovne izbore 2012. Takve ideje, međutim, u DS nije bilo, stranka se čvrsto držala starog srljajući u izbornu katastrofu. Pobedu Nikolića niko živ nije mogao da predvidi. Gledano iz današnje perspektive, međutim, poražena politika Borisa Tadića bila je jednostavno neodrživa.

Čak ni posle izbornog poraza Đilas se nije odlučio na inicijativu za preuzimanje stranke, već je u to nateran posle blamaže sa izborom Dačićeve vlade. Kada je konačno Tadićevim manevrom i napuštanjem stranke ostao njen nesporni šef, Đilas je učinio određene korake u pravom smeru. Pozvao je na listu Vesnu Pešić, Vesnu Rakić-Vodinelić, Zorana Živkovića, otvorivši stranku za otklon prema nacionalističkoj politici. Ipak, taj otklon nije učinio. Stigla je kazna na izborima.

Ni tada nije bilo kasno; izborna skupština stranke bila je poslednja prilika da Đilas predloži novu politiku i s njom pobedi. To nije učinio. Logično, poražen je. Pajtić je, u svom prvom javnom nastupu u „Utisku nedelje“ dan posle izbora skicirao obrise politike koju namerava da vodi. Umesto Đilasove politike zaoštravanja i pretvaranja DS u radikalnu i beskompromisnu opoziciju, Pajtić najavljuje frontovsku saradnju sa snagama koje su se već opredelile za kompromis. To se odnosi kako na snage unutar same stranke – gradske funkcionere ili poslovne ljude, koji su za spuštanje lopte u odnosu prema vladi, tako i na konkurentske opozicione stranke poput Tadićeve NDS ili Jovanovićeve LDP.

Pajtić se zalaže za horizontalno povezivanje sa strankama demokratske orijentacije i vertikalno sa javnim ličnostima, NVO i sindikatima, u strukturu kakvu je Vuk Drašković u vreme raspada koalicije „Zajedno“ posprdno nazivao križaljka. Simptomatično, prva javna ličnost koje se Pajtić setio u svojim planovima je Branislav Lečić, Đinđićev ministar kulture koji je završio u skečevima na televiziji Pink, moralnom dnu današnje Srbije. Nikakvog pomena o nekoj novoj politici na nivou ideologije tu nema, samo pregrupisavanje i borba za stare ciljeve novom taktikom.

Kontinuitet politike DS garantuje i reizbor Dragoljuba Mićunovića na mesto predsednika Političkog saveta. To je ličnost neprikosnovena u stranci. Pogledajmo njegovu ulogu u razočaravajućem učinku DS.

Da bismo to učinili, potrebno je da se vratimo četvrt veka unazad, u vreme obnove rada slavne predratne Demokratske stranke. Procesi i odluke donete u prve četiri godine rada stranke, kada je njom rukovodio Mićunović, postavile su DS na tračnice kojima se ona do danas kreće i odredile joj mesto u vozu naše skorašnje istorije. U svojih deset godina na čelu DS, Đinđić se nije bavio putem kojim se voz kreće, već je svoju snagu uložio u to da zaustavi ludog mašinovođu. Kada je u tome konačno uspeo, konstatovao je da je Srbija na dobrom putu. Nije bila. Pomahnitali voz samo se kretao mirnijom etapom. U trenutku kada je ponovo otvorio temu strateških ciljeva Srbije, koju je jednom zatvorio kada je završio pisanje knjige „Jugoslavija kao nedovršena država“, Đinđić je ubijen. Dokle bi ga otvaranje te teme dovelo da je ostao živ nije moguće znati. Imajući u vidu njegov beskompromisno evropski i levičarski bekgraund, lako je pretpostaviti da bi ga odvelo upravo tamo gde DS nikako da stigne.

Krajem osamdesetih Jugoslaviju je bilo teško, gotovo nemoguće braniti pred plimom srpskog, hrvatskog i slovenačkog nacionalizma. U procepu između države koja nestaje zajedno sa komunističkom idejom na kojoj počiva i ideologije velikosrpskog nacionalizma, beogradska intelektualna elita koja je stvorila DS i Mićunović kao njen glasnogovornik odabrali su put pristajanja na nacionalizam. I sami međusobno podeljeni na levičare, čija je ideja u dubokoj istorijskoj krizi, i desničare čija se ubeđenja kao požar šire istočnom Evropom, opredelili su se bez diskusije da nacionalistički projekat prihvate kao datost i da se usredsrede na sredstva, a ne na ciljeve državne politike. Oni malobrojni koji su ostali izvan nacionalističkog mejnstrima konstituisali su Drugu Srbiju.

U opisanom kontekstu prvo veliko razočarenje koje je priredila DS na čelu s Mićunovićem bila je odluka da ne istaknu protivkandidata Slobodanu Miloševiću na predsedničkim izborima 1990. Time je DS u stvari dala Miloševiću pravo da govori i u njeno ime kao šef države. Prva faza Miloševićeve političke delatnosti, ujedinjenje Srbije sa svojim pokrajinama i Crnom Gorom, trijumfalno je okončana na Gazimestanu na Vidovdan 1989. Tada je najavljena druga faza, rasturanje Jugoslavije i preuzimanje njenih velikosrpskih delova. Ova druga faza okončana je u vreme vidovdanskog sabora 1992, kada je Srbija nepovratno upletena u ratni sukob, stavljena pod sankcije, sa svojom demokratskom javnošću u protestu. Demokratska stranka je u celom ovom periodu bila kritičar metoda države, ali ne i njene strateške orijentacije, i na kraju se svrstala u tabor Dobrice Ćosića kao prvosveštenika nacionalnog pokreta.

Od trenutka kada je Zoran Đinđić preuzeo vođenje stranke 1993. do Tadićevog poraza 2012, stranka je bila nevoljni saputnik srpskog nacionalističkog projekta, na koji je, ne raspravljajući o njemu, pristala. Za Đinđića je taj projekat bio datost. Od autentičnih nacionalista on nikada nije bio prihvaćen. Njegove ubice su psi rata koji su verovali da ubijaju izdajnika. S druge strane, autentični nacionalista Tadić uspeo je da, ne bez početnog gađenja, bude primljen u nacionalni mejnstrim i tako stranku osposobi za osvajanje parlamentarne većine.

Đilas, ponikao u demonstracijama 1992, Miloševićev britki sagovornik, čovek je od koga se moglo očekivati da sa govornice izborne skupštine Demokratske stranke najavi onakav zaokret kakav je Hruščov najavio u svom govoru na XX kongresu KPSS 1956, kada se obračunao sa staljinizmom. Od Đilasa se moglo očekivati da se obračuna sa velikosrpskim nacionalizmom. To se nije dogodilo posle Tadićevog poraza u Hagu 2010. To se nije dogodilo ni posle njegovog izbornog poraza 2012. Ni posle verolomnog razaranja stranke 2014. Čak ni posle evidentnog dokaza o bezperspektivnosti kontinuiteta stranačke politike, koji se ogleda u šest odsto na izborima. Izgleda da je neophodno da se vladavina bazirana na ideologiji velikosrpskog nacionalizma i njenim protagonistima ponovo izvrgne u tiraniju da bi se pristojan, evropski i prozapadno orijentisan, obrazovan svet okupljen u Demokratskoj stranci zamislio nad sobom i društvom u kom deluje i proklamovao politički program, na osnovu kojeg će biti moguće poništiti tekovine memorandumskog doba.

Ceo smisao vladavine Nikolića, Dačića i, konačno, Vučića i žrtava koje ovo društvo i ova nacija pod njima trpe, sastoji se u kreiranju dovoljno snažnog izazova za Demokratsku stranku i njoj okrenut deo srpske javnosti, koji može da je natera da se pokrene i konačno osmisli politiku – koja će zameniti dva veka velikosrpskog nacionalizma.

 
Peščanik.net, 11.06.2014.