Turci rekli „dosta je“ – i kraj, nema tu neke posebne filozofije. Inicijativa za objedinjavanje Islamske zajednice Srbije iznenadila je mnoge, ali i naišla na veliko odobravanje vernika obe Islamske zajednice. Sandžak je oduvek podeljen, podela je naša realnost i politička normalnost. Ali podela, posebno politička, bila je pogubna za stabilnost Sandžaka. Turska je ovde bila jasna i uspela je pomiriti dva politička predvodnika Bošnjaka.

Istorijsko rukovanje u hotelu Tadž ministra Ljajića i Sulejmana Ugljanina otvoriće novo političko poglavlje u Sandžaku. Normalizacija odnosa doprinela je stabilizaciji i stvorila prostor za kreiranje ekonomskih politika razvoja. „Historijsko rukovanje“ donelo je turske investicije, obećani autoput, izgradnju i rekonstrukciju džada, doduše, još uvek samo na papiru. Inicijativa o političkom pomirenju je urodila plodom, dok je želja da se “hodže” izmire propala.

Bivši ambasador Turske je mesecima vodio pregovore kako bi se pronašlo rešenje za pomirenje unutar Islamske zajednice, ali nailazio je na „tvrd orah“ na obe strane. Jedni su čak bili toliko ljuti na veselog turskog diplomatu, da su ga “bratski ogovarali” kod ministra Davutoglua. Valjda je sve ostalo u okviru protokola „pazarske diplomatije“. Tek, tada nije došlo do pomirenja.

Idemo dalje. Pre nekoliko meseci Svebošnjački sabor usvaja još jednu u nizu deklaracija o kršenju ljudskih prava Bošnjaka. Konstatuje se isto što i pre dve godine i ništa se suštinski ne menja. Izglasano jednoglasno, sabor svebošnjačkog naroda menja svoje ime u Narodno vijeće Sandžaka. Autonomija je uspostavljena, čeka se samo podela izvršne i zakonodavne vlasti, i blago nama! Uh, što volim autonomiju i taj Sandžak u kome su „šljive“ najukusnije voće! No, bilo i prošlo.

Taman kada smo odahnuli od medijskog nasrtaja raznih faca bošnjačkih, glavnih i sporednih, eto nam ga Otpor Sandžaka, sa „saopćenjem“, da prostiš – saopštenjem. Crna nas zemlja pokrila, kukala nam majka, prozivke, državni vrh, službe jedne, pa druge, KOS i OEBS (naljutiće se ambasador Kipreos), jedna žena, pa druga žena, novinari, akivisti i ko sve ne. Deset punih dana medijske pažnje, enigma za mnoge. Tekst jasan, politički pismen, usmeren na „sve aktivnosti muftije Zukorlića“, navodeći da će njihovo štivo postati čitanije u narednom periodu. On nam dođe kao obavezna lektira, esejski radovi o nacionalnom buđenju uspavanih medveda. U jeku otporaške progoniteljske sile, muftija Zukorlić, ko grom iz vedra neba, najavi „bojkot popisa“ tri dana pred popis. Razlog je svima poznat: država je maćehinska, ona ugrožava naša prava, pokrštava nas, sprovodi proces inkvizicije i zato bojkot; a što je najvažnije: formulari su na ćirilici, a ne na bosanskoj latinici. Formirana je cela institucija, „Odbor za bojkot“, prati se svaka kuća, popisivači, instruktori, članovi komisije. Ali Bošnjaci masovno krenuli u popis, niko ne odbija – ja sam lično, (zbog izdaje nacionalnih interesa, znam da će mi suditi nezavisni sud republike Sandžak) popisao 72 domaćinstva; odbilo dve kuće, rođaci pokretača bojkota. I prošao popis i Bošnjaci pokazali da su savesni građani, da shvataju značaj popisa i još jedna građanska neposlušnost isparila je kao kolut dima. Posle rezultata popisa, ne bi me čudilo da se protiv svih popisanih podnesu krivične prijave, pošto je postalo in da se prijave i to krivične podnose za svašta.

Bilo je i TV emisija, civilni sektor je prednjačio, predstavnici lokalne vlasti nisu bili raspoloženi za gostovanja. Cirkuzijada na lokalnim stanicima, svađa, prepiranje, omalovažavanje. Ja nisam znao da mi je prijateljica alokoholičarka, a što je najgore u ovom vremenu svetske ekonomske krize, i narkomanka. Kada doživiš nacionalni preobražaj za „heftu“ dana, ili „od ponedijeljnika do utornika“, da budem preciziniji, mozak ne stiže da obradi toliku količinu primljenih informacija. Dođeš do Načertanija, onda se vraćaš na Memorandum SANU, i tako kao maratonci u počasnom krugu, pa se čovek izgubi, ne zna ko je, kada i kako radio u godinama zla! No, helenejse.

U međuvremenu, dok smo se mi zamajavali simpatičnom pričom oko bojkota, velika sultanova Turska je donela odluku o ujedinjenju Islamske zajednice i rešavanju svih nesuglasica. Čestiti reis Cerić i šejh Muhamed Gormez su doneli konačnu odluku, uz saglasnost prijatelja (sina Alijinog i sina Ljubinog, i ministara sa portfeljom i bez portfelja), opcijom uzmi ili ostavi, a publika k’o publika, danima nagađa. Petnaest tačaka, ide ovaj, dolazi onaj, penzija za jednog, za ovog drugog rad na univerzitetu (možda se dobije i akreditacija). Važno je da su vernici srećni što će doći do konačnog pomirenja.

Jedino sigurno, Turska je rešila da zavede mir među muslimanima Balkana, koji su njen amanet, stoga ništa neće prepustiti slučaju. Da li će neko biti penzionisan, otići kao tehnološki višak ili ostvariti onu nadoknadu sa Nacionalne službe za zapošljavanje, ostaje da se vidi. Ali, politika i vera više ne mogu zajedno, džamije više neće biti mesto za političke promocije, nema političkih dersova, ostrašćenosti hodža, „šejtan hadžija“ i „ispravnih hadžija“, paralelnih institucija, duplih vitrova, mevluda, svečanosti. Ovih dana dosadašnji visoki funkcioneri Islamske zajednice u Srbiji, podnose neopozive ostavke i najavljuju političko delovanje. Jedno je kristalno jasno: muslimani Srbije moraju stati pod jedan krov u okviru jedne, jedinstvene Islamske zajednice, čiji će predvonik biti legitiman i legalno izabran reis ili muftija, sasvim je svejedno. Znamo da će biti povuci-potegni. Dragi Allahu, pošalji im milost tvoju – jer do sada nisu znali šta rade!

 

Peščanik.net, 31.10.2011.