višespratnica

Foto: Đorđe Karan

Tragao sam, kao i uvek što činim, za šampionskim poduhvatom prošlonedeljne bizarnosti. To mi je omiljena mučna zabava u obilju ponude takve robe na ovdašnjoj tržnici. Ovaj sasvim iščašeni svet sa uklještenim nervima uvek iznova traži sebi javnu potrebu nastrane osobenosti. Nema dvojbe da će taj odgovor, kao i svi drugi, čiji je smisao samo da uzaludno postoje, nesmetano stići do „širokih narodnih masa“ od samih vrhunaca vlasti.

U nedostatku druge uzbudljive teme, a skučen tesnacima i kanjonima svog uzbudljvog života, predsednik se (ponovo) dohvatio teme rađanja u Srbiji. Nasuprot svemu što je učinio njegov stranački parlament protiv majki, beba, zdrave i bolesne dece.

Da je predsednik osoba sa visokim rangom besplodne kreativnosti uverili smo se onoliko puta, mada ni njemu ni nama nikada nije dosta. U novoj natprirodnoj ideji, koja je nastala na fantastičnoj simbiozi natalnog fenomena i visoke gradnje (može i divlja), predsednik je saopštio naciji da se za potrebe porodične ili vanbračne reprodukcije sparivanje ljudskih jedinki ima spustiti na niži nivo.

Šta to uopšte znači za ideju o masovnom nacionalnom reproduktivnom prožimanju? Predsednik je nekako saznao da se od petog sprata nagore slabije rađaju deca i ništa drugo za ukidanje bele kuge u Srbiji, osim niskih zgrada, nama ne treba. Tako je instruisao dunđere, koji prave nepostojeće zgrade od 300 evra po kvadratu. I sa Anom Brnabić, koja je podržala nesumnjivo otkriće, postao simbolička sijamska devica za bezgrešno začeće.

Najpre sam bio u uobičajenoj nedoumici dok sam čitao ili slušao neizustive predsednikove izjave. Ama, jesam li ja to dobro razumeo? Setio sam se početaka svoje dece: za prvo taj sveti trenutak beše šesti sprat, ali za mlađe deseti. Kako mi se to uopšte omaklo, sklon sam da napišem predsedniku pismo, da se pohvalim visokim dometima. Da bar napravi malu korekciju svog stava o ulozi visokogradnje u začeću, da stvar digne bar do osmog. Za potrebe soliterskog življa čak sam spreman da održim seminar očevima u pokušaju na temu, otprilike, kako se to radi iznad petog. Mislio sam da je u suštini isto, osim ako nosilac muškog materijala zbog lifta koji ne radi ne krene pešice pa baldiše.

Ima u ovom visokom otkriću i jedna nostalgična nijansa, nešto sete za prošlim vremenima. Sve moje babe i njihove babe rodile su tamo gde je sve i započelo. U prizemlju. Slutim da su moj otac, ujaci, stričevi i njihovi preci pored Morave zapaćeni na ledinama, stogovima sena, na tavanima ili u kukuruznoj šaši. Retki na slamaricama ili asuri.

Niko iz tadašnjih vlasti nije savetovao paorsku Srbiju da za potrebe umnožavanja pravi sebi niže plevnje i kovanice.

Nisam uspeo da dokučim zašto se predsednik ostrvio na solitere kao mogući misteriozni uzrok nacionalne i njegove sterilnosti. Slutim da je jednom, ne imajući druga posla, bacio svoj važan pogled uvis, ka prozorima neke kule i tamo na terasama video samo bespomoćne staračke glave. Ispravno je zaključio da se njihovi vlasnici nisu tamo rodili, niti bilo šta sklepali, nego ih je neko dovukao gore, s namerom da ih više ne vraća u prizemlje. Osim, naravno, samo još jednom.

U novom proplamsaju svog jedinstvenog uma, predsednik bi mogao da uputi još koji savet važan za razmnožavanje ispod petog sprata. Kad mladoženja, na primer, krene na svadbu, da to nikako ne čini bez one stvari a ako mu se i omakne, da povede dublera.

Najviše dece se rađa u kartonskim naseljima i sirotinjskim kolonijama i što više srpskih porodica treba da živi tamo. Preko svojih jurišnih odreda i otimanja imovine, predsednik im obezbeđuje idealne uslove. Zašto se tu rađa najviše dece? Zato što su sva takva staništa duboko ispod petog sprata, čak i ispod zemlje.

Ipak, nikakvo posezanje za ironijom i nehajnim obrazlaganjem apsurda ne može da otkloni visoku glupost, kao tešku maglu punu prljavog i smrdljivog dima, koji nas hvata za guše i zaklanja pogled na sve što bi moglo da pruži nadu. Samo zamislite da bi deseti sprat, na primer, mogao da služi kao savršeno mesto za kontracepciju: „Nemaš brige, rek’o predsednik!“

Možda vam se čitava ova priča sa spratovima i začećem doima kao bezvezni verbalni opit čoveka, koji bi da vidi dokle se mogu trpeti njegovi misaono zapušteni ispadi.

Gledao sam ovih dana niske i visoke zgrade u komšiluku i dalje. Svuda oko njih su se igrala deca. Ne znam gde su otišla posle igre. Ne znam ni da li su deca nastala tamo gde su otišla. To samo predsednik zna.

Opasnost a ni uteha ne nastaju samo iz javnog dokaza da je neko mnogo glup. Sve se može završiti benignim, neostvarivim idejama koje tonu u umno beznađe tvorca, kao bezvredni misaoni otpad.

Ali, ako ludosti o spratovima za rađanje, koja je visoko iznad nivoa kukavičjeg gnezda, dopustimo da prođe samo kao jurodiva anegdota, onda smo već masovno krenuli tragom vodećeg pacijenta.

Ako ne verujete, i ako niste čuli, čak i ako jeste, preslušajte bar još jednom jučerašnji govor iz Kraljeva.

Peščanik.net, 22.10.2018.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)