Foto: Neda Radulović-Viswanatha
U koprodukciji sarajevskog Art Huba i beogradskog Bitef teatra, u Beogradu je premijerno izvedena predstava Dine Mustafića Novo doba, rađena po komadu Vuka Boškovića, u kojoj uloge tumače Mirjana Karanović, Ermin Bravo, Boris Isaković, Snežana Bogićević i Slaven Došlo. U intervjuu za Dane poznati bosanskohercegovački reditelj objašnjava čime je započela tranzicija na Balkanu, ko će narode povesti u proteste i da li je zaista došlo vrijeme da radnici i seljaci preuzmu stvar u svoje ruke.
„Knjiga eseja Viktora Ivančića Radnici i seljaci inspirisala je pisca Vuka Boškovića i mene da na scenski način počnemo istraživati šta na Balkanu zapravo znači pojam tranzicije. Gledao sam mnogo predstava koje su se bavile sličnom tematikom, čiji su autori pokušavali da kroz opšti rakurs sa elementima dokumentarizma naslikaju vrijeme koje živimo. Niti mene, niti autora teksta takav pristup nije zanimao. Umjesto toga, željeli smo da napravimo predstavu koja će doslovno, gotovo bez metafore, preslikati stvarnost. Zato smo i odlučili da postavimo komad koji je kroz porodične relacije i odnose, kroz priče i iskustva ljudi od krvi i mesa, scenskim jezikom pokazao kako zapravo izgleda naša stvarnost, na šta liče životi koje živimo”, kaže Dino Mustafić. „Rad na predstavi Novo doba bio je veoma zanimljiv pozorišni proces i zbog toga što se sam tekst komada tokom proba razvijao: glumci su, naime, zajedno sa mnom nadograđivali originalni tekst, držeći se, pritom, dramaturških koordinata koje je postavio pisac Vuk Bošković. U tom smislu je Novo doba svojevrsni glumačko-rediteljski dijalog i sa publikom i sa piscem.”
Kada kažete da je tekst rađen realistično, „gotovo bez metafore”, šta to ustvari znači?
Znači da smo Novim dobom htjeli da pokažemo fenomen tranzicije koji smo, nažalost, preživjeli iskustveno. Otkako je, naime, devedesetih godina ušla u naše živote, riječ tranzicija zamijenila je riječ stres: mnogo toga govori, ništa ne objašnjava, a nema ni bilo kakve odgovornosti. Uostalom, pogledajte samo taj užasni novi rječnik, taj tranzicijski vokabular: sve sami „projekti”, „biznis- planovi”, „inflacija”, „deregulacija”… Ako bih iznosio lično iskustvo, rekao bih da je tranzicija kretanje iz jedne vrste dehumaniteta u još veći dehumanitet; ona je nekakav glib, velika i ružna bara između revolucije koja se nije dogodila, a koja podrazumijeva krv i destrukciju i evolucije koja je valjda isuviše lijena da bi stigla do nas.
Tokom posljednjih dvadeset i pet godina ovdje se etablirala nova elita rođena na profitiranju u zločinu, koja sada nastavlja sa otimačinom, sa pljačkanjem, lopovlukom, sa manipulacijama. Srušene su sve društvene vrijednosti, ali i temelj, time i osnov za novu moralnu konstrukciju. U našem tranzicijskom novom dobu sve je dozvoljeno; sve je na prodaju, sve ima svoju cijenu. Otupila su osjećanja, svi smo obespamećeni. Stavljeni smo u poziciju da se, kao, nešto koprcamo, a da, uprkos svemu, ne uspijevamo da se pobunimo. Našavši se tako na vjetrometini, koja je, doduše, kod nas istorijska, politička, socijalna, bojim se i moralna, ljudi su polako počeli da odustaju od sebe, od svojih principa, čak i od vrijednosti kojima su do juče bili lojalni. Uspostavljen je svojevrsni istorijski dil između nasilnika, lopova i dojučerašnjeg poštenog svijeta; između dželate i žrtve.
„Obični, svakodnevni ljudi učestvovali su u svemu: i u ratu i u tranziciji; bili su žrtve, zločinci, svedoci, tajkuni, radnici, unutrašnji emigranti, potencijalni emigranti, direktori, silovatelji, nezaposleni… Bili smo i jesmo apsolutno sve”, napisao je Vuk Bošković. Zato u vašoj predstavi petoro glumaca igra po dvije uloge?
Zato. Svaki od tih pet dramskih likova, dramskih karaktera na sceni pokazuje svoje ekstreme. Svi u sebi sadrže i jedno i drugo, na neki način se oslikavaju i sjenče; svojevrsni su dramski antipod onome što igraju.
Je li to teško za glumca?
To je za glumca izuzetno teško. Međutim, kada na sceni imate petoro zaista inspirativnih umjetnika transformacije, onda kao reditelj sebi možete dopustiti da napravite predstavu u kojoj sve izgleda uvjerljivo, logično i scenski istinito. Uzgred, posljednjih godina se koncept u kojem se režija i dramaturška linija isključivo i imanentno izvlače iz dramske situacije i karaktera na pozorišnim scenama dosta rijetko viđa.
Jedan od vaših likova – tajkun koji je devedesetih počinio ratni zločin – na kraju predstave postaje predsjednik države. Da ne živimo na Balkanu, zar kao gledaoci ne bismo imali pravo da kažemo da i pisac komada i reditelj namjerno pretjeruju?
U predstavi je zaista prikazan psihološki profil tranzicijskog tajkuna koji je odlučio da se bavi politikom i koji, kroz nečistu savjest i prljave ruke, vuče teret vlastite ratne prošlosti. Nažalost, vrijeme u kojem živimo nas je kao autore preteklo, pa je naš tekst, kako smo odmicali, bivao sve aktuelniji. I to ne samo zato što je drama Vuka Boškovića refleksija stvarnosti nego i zato što se i na globalnom nivou događaju čudne stvari. Uvijek me onespokoji kada vidim da ljudi slični našem junaku dobiju skoro plebiscitarno povjerenje birača, bez obzira na to što igraju na poznate karte: nacionalizam, isključivost, netolerancija, ksenofobija, demagogija… U tom smislu je tragično da vladajućim strukturama koje su se samoproglasile za elitu potporu daju oportuna akademska javnost i kupljeni, kontrolisani mediji. Iako nam je, pritom, svima jasno da je današnja politika daleko od bilo kakve aristokracije ili plemstva duha…
Što je onda današnja politika?
Kloaka, balkansko blato u kojem se slome čak i oni najmoralniji, najpošteniji, dozvole li sebi da u to blato budu uvučeni.
Kada ste već pomenuli globalni nivo, kako se, recimo, Americi moglo dogoditi da na vlast dođe „narandžasti pajac”, kako je novog predsjednika SAD-a nazvala Mira Furlan u autorskom tekstu u NIN-u? Kažu da osmorica ljudi u svojim rukama danas drže bogatstvo koliko i polovina čovječanstva. Pa, može li uopšte takav svijet opstati?
U dosadašnjim analizama već je rečeno da je novi američki predsjednik Donald Tramp uspio mobilizirati prezir američkih građana spram establišmenta, spram američke političke elite. Zahvaljujući i ljudima koji su stali iza njega, Tramp je, dakle, na klasičan populistički i demagoški način uspio napraviti svojevrsni preokret, gibanje kojim je iskoristio nezadovoljstvo Amerikanaca postojećim sustavom. Pritom, ne zaboravite da je Frenklin Ruzvelt postao predsjednik Amerike koristeći radio; Džon Kenedi je koristio televiziju, Barak Obama nove tehnologije i internet, dok je Donald Tramp direktno iz rijaliti-šoua uletio u Ovalni kabinet. A u rijalitijima, kao što znamo, vlada estetsko pravilo po kojem je ružno lijepo, istina je laž, a dobro je zlo.
Svijet još ne zna za kakav se politički koncept zalaže taj „pajac”, ima li ga uopće. Ako Tramp održi obećanja koja je tijekom kampanje izrekao, sasvim je sigurno da ovaj svijet nakon četiri ili osam godina neće biti isti. Budući da je tom svijetu očito preko glave „političke korektnosti”, Trampova politička nekorektnost profunkcionirala je, nažalost, na izolacionizmu, na ksenofobiji. Mislim da se na taj način novi predsjednik SAD-a pokušava nametnuti kao neko ko će vratiti povjerenje svojih u sebe, što će, bojim se, biti orijentir i nove američke vanjske politike.
Kada ste rekli da vas kao reditelja stvarnost svakoga dana pretiče, evo, u nedjelji kada je premijerno izvedeno vaše Novo doba, u beogradskim medijima je jedan bivši ministar u Vladi premijera Vučića objavio fotografiju na kojoj je sadašnji ministar zdravlja Zlatibor Lončar zagrljen sa vođom Zemunskog klana Dušanom Spasojevićem, jednim od ubica premijera Zorana Đinđića. Ako Aleksandar Vučić najavljuje podizanje spomenika Đinđiću, a istovremeno „ne da” ministra koji se, u najmanju ruku, viđao sa pripadnicima zloglasnog kriminalnog klana, šta je onda to – rijaliti u kojem su poremećene sve vrijednosti ili…?
To je prije svega trijumf primitivizma; cinizam u kojem se ubice i saučesnici u ubistvu otvoreno smiju i rugaju svojim žrtvama. Ne znam kakva vrsta razotkrivanja nam je potrebna, kakva vrsta…
„Mišolovke”?
Da, mišolovke, koja može da razotkrije sve ono što smo odavno i vidjeli i apsolvirali, što odavno znamo, a sa čim se očito mirimo. Ta pomirenost sa ovakvim životom jedan je od razloga konstantne krize u kojoj se nalaze naša društva. Lično, veoma me brinu generacije koje dolaze i kojima, umjesto kako-tako uređenog sistema, ostavljamo – pakao. Naša će djeca, dakle, nastaviti da se sudaraju sa istim problemima sa kojima smo se i sami sudarali, znajući, pritom, da u bliskoj budućnosti neće moći da naprave nikakav bolji i drugačiji svijet. Zašto? Zato što smo im mi, njihovi roditelji, oduzeli to pravo, dopustivši, pored ostalog, etabliranje političke oligarhije koju čine najokorjelije bitange i ološ. Ta činjenica će sasvim sigurno otežati put evropskih integracija naših zemalja, djelimično razbiti iluziju da će ulaskom u EU na Balkanu doći do kultivizacije i emancipacije. Uostalom, zar se u to nismo uvjerili i primjerima koji nam pokazuju da nacionalizam itekako može buknuti čak i onda kada ste u evropskim okvirima ljudskih prava?
Primjer je i Hrvatska.
Jeste. Ne možete umivenim licem i fašističkim cerenjem žrtvama rata postati evropski kultivirani. Šta znači napraviti komisiju koja će razmatrati da li je fašistički i kvislinški pozdrav Za dom spremni prihvatljiv ili nije?!
Da se vratimo vašoj predstavi… Kritičari tvrde da ste se u svom komadu zadržali na psihološkom realizmu, ali da kao reditelj niste dali odgovor na pitanje kako spriječiti dalje tumaranje naših „unakaženih društava”.
Nisam filozof ili naučnik koji preko nauke nastoji da objasni svijet u kojem živi. Taj svijet doživljavam iz stomaka, nerijetko grčenjem želuca, pa je valjda i prirodno da kao reditelj pokušavam da scenski opredmetim ono što vidim i čujem. Ponavljam: želio sam da napravim predstavu koja će nas sve zajedno brutalno suočiti sa problemima i koja će, umjesto nuđenja nekakvih rješenja, otvoriti pitanje naše vlastite odgovornosti za život kakav živimo protekle dvije decenije. Moja autorska intencija je, dakle, ne da ponudim odgovore, nego da probam da vjerno naslikam stvarnosti. Novo doba daje sliku sprženog društva, u kojem su jednako slomljeni i duh i moral. Kao čovjek, osjećam se veoma bliskim glavnom junaku koji ostaje nijem, bez glasa i koji, užasnut društvom u kojem živi, nema snage čak ni da pustiti krik iz grla. Umjesto toga, on rezignirano pali svoju posljednju cigaretu. Izgleda da je upravo iz tog osjećanja glavnog junaka građena cijela naša predstavu. Zanimljivo, u neke svoje ranije predstave ulazio sam sa mnogo više energije, sa mnogo više pobune i otpora.
Gdje su nestali otpor i pobuna?
U činjenici da naša agonija suviše dugo traje. Tranzicija je biografski podatak čak i nekih od aktera naše predstave koji, budući tada rođeni, i ne znaju za drugo vrijeme, pa su time i uskraćeni za bilo kakvu mogućnost komparacije. Društvena utopija ili društveni ideal za njih gotovo da i ne postoji kao kategorija. Sa druge strane, pobune o kojoj me pitate nema ni u društvu.
Zašto?
Možda zato što smo se u pobunu mnogo puta do sada razočarali. Dovoljno je prisjetiti se šta se dogodilo sa ljudima koji su izveli 5. oktobar 2000. u Srbiji, pa će nam mnoge stvari biti jasnije.
Šta se dogodilo?
Umjesto da krene u suštinske promjene, u lustraciju onih koji su učestvovali u Miloševićevom zločinačkom režimu, umjesto politike sramoćenja aktera moralnih i svakih drugih posrnuća, sistem se vratio na početak: dobili smo afirmaciju Miloševićevih „kadrova” na različitim razinama. Naprosto, ljudi su izdani. I to je ono što građane uvijek destimuliše, što ih obeshrabruje.
Mislite da se i vaša publika tako osjeća?
Zanimljiv je način na koji je publika prihvatila Novo doba. Naime, u prvim repriznim izvođenjima predstava je veoma gledana i ljudi su dobar dio radnje popratili salvama smijeha. To znači ne samo da im je ironijski i satirički prostor koji je ostao u tekstu veoma blizak nego i da, uprkos svemu, i dalje uspijevaju razlikovati kategorije dobra i zla, shvatajući da se zlo, našminkano ili preoblikovano u odoru mirotvorstva ili evropeiziranosti, nerijetko predstavlja kao dobro. Zato je i prokuženo. Te folirante je, dakle, moguće prepoznati, ali i kazniti upravo onamo gdje je to jedino moguće – na izborima.
U ranijim predstavama ste se bavili ratom, nacizmom, zločinima, totalitarnim sistemima… Gledajući Novo doba, čovjek pomisli da ste konačno izašli iz tog kruga; međutim, ubrzo shvati da bi se Novo doba zapravo moglo gledati i kao logičan nastavak onoga što ste do sada radili.
Nema sumnje da su neke teme u mom istraživačkom i umjetničkom radu skoro pa opsesivne. Od njih se ne mogu maknuti, sa njima se susrećem svakodnevno. Viđam ljude koji su žrtve rata, koji nisu dobili ne satisfakciju, nego čak ni prostor da kažu šta misle, šta ih tišti, šta osjećaju. U tom smislu, sigurno je da na različite načine pokušavam sebe odrediti spram vremena u kojem živim; istovremeno, svoje strahove i zebnje nastojim podijeliti sa publikom koja dođe da gleda moje predstave. U Bratislavi sam, na primjer, u novembru imao premijeru komada Prizori iz života čovječanstva, koji sam radio po tekstu savremenog slovačkog pisca Pavela Vajsa. Riječ je o svojevrsnoj distopiji evropske Slovačke za dvadeset, dvadeset i pet godina, tijekom kojih je korporativni kapital pronašao svoju vojsku kako bi, kroz ideologiju fašizma, zapravo zaštitio sebe. Hoću da kažem da fašizam nije samo istorijska epoha; on je i određeni pogled na svijet, koji u naše živote vjerovatno više neće doći u onom obliku u kakvom smo ga poznavali. On će, naime, biti remoduliran, biće presvučen u nešto drugo. Dužnost umjetnika je da to prepozna, da identifikuje i ukaže na opasnost. Sa tim nemam problem, budući da fašizam osjećam gotovo epidermično, pod kožom. Eto, zato je i svaka moja predstava način da se spasim, da taj osip, tu alergijsku reakciju nekako izbacim iz sebe.
Gdje sve danas prepoznajete fašizam?
Gotovo na svakom koraku. Presuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik je, recimo, u pratnji Milorada Dodika nedavno otkrio spomen-ploču krvavom šekspirologu Nikoli Koljeviću. Upravo je ovo prostor, rekao je Krajišnik tom prilikom, u kojem bi potonje generacije trebalo da odaju počast „vizionaru Koljeviću, koji se borio za interese srpskog naroda”.
Iz čega bismo, ako prihvatimo tu bolesnu logiku, valjda morali zaključiti da su zločin i genocid „interes srpskog naroda”.
Tako je. Ako bismo, dakle, Krajišnikove riječi dosljedno tumačili, shvatili bismo da su vizionari i heroji oni koji su takav status stekli na temelju počinjenih masovnih zločina, na temelju zagovaranja politike klanja i ubijanja.
Pored ovoga o čemu sam govorio, fašizam vidim i u činjenici da je drugi presuđeni ratni zločinac Fikret Abdić postao načelnik Velike Kladuše koji danas bez problema promovira svoju knjigu. Strašno je da smo pristali na to da rehabilitiramo fašiste i prononsirane zlikovce, umjesto da ih označimo kao civilizacijsku sramotu i moralni ponor kolektiviteta koje su predstavljali ili zastupali.
Momčila Krajišnika je nedavno primio predsjednik Srbije Tomislav Nikolić; istovremeno, Srpska napredna stranka premijera Aleksandra Vučića je u Beški organizovala tribinu na kojoj je učestvovao drugi presuđeni ratni zločinac Veselin Šljivančanin.
Tu tribinu je, koliko sam vidio, prekinula Inicijativu mladih za ljudska prava.
Dirljivi snimak ljudi koji pištaljkama i transparentima pokušavaju onemogućiti čovjeka osuđenog za ratne zločine da govori na javnoj tribini zaista budi nadu. Hrabra akcija djevojaka i žgoljavih mladića koji se suprotstavljaju razularenoj masi danas u ovakvim društvima gotovo da ima težinu ilegalnih akcija jugoslovenskih skojevaca protiv okupatora uoči i tokom Drugog svjetskog rata. Njihov gest je nešto što nas obavezuje da pomognemo našoj djeci, očito mnogo boljoj od svojih očeva pristalih na to da budu robovi, da žive u demokratskim i boljim društvima.
Da, ali stranka Aleksandra Vučića je Inicijativu mladih za ljudska prava zbog akcije o kojoj govorimo proglasila fašistima.
Nažalost, odavno smo pristali na tu vrstu inverzije, na šizofreniju, na izokrenutu stvarnost u kojoj je nekome dopušteno da jedan dan bude nacionalista, drugi dan evropski mirotvorac, treći ratnik i vojnik, a četvrti brižni otac. Eto, to je model vladanja Aleksandra Vučića, kojim, koliko vidim, doslovno izluđuje građane.
Ko će narode povesti u proteste, pitali smo se u prošlom broju Dana. Šta vi mislite? Imaju li tu snagu, recimo, Inicijativa mladih za ljudska prava i pokret Ne da(vi)mo Beograd, koji je ljetos organizovao velike proteste u Beogradu protiv rušenja Savamale ili je došlo vrijeme da radnici i seljaci konačno preuzmu star u svoje ruke?
Mladi ljudi koje pominjete možda mogu da pokrenu neku vrstu protesta. Međutim, one koji pjevaju pjesme iz Španskog građanskog rata, iz španske revolucije, one koji poštuju i baštine sjećanja na partizane, na antifašizam, prati sentiment, što je ipak isuviše slaba emocija koja teško da je u stanju da pokrene nekakvu ozbiljniju pobunu. A za pobunu su, prije svega, neophodni bijes i srdžba..
BH Dani, 03.02.2017.
Peščanik.net, 06.02.2017.
