Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Film „Vladalac“ je dobio svoj brzopotezni odgovor u formi „dokumentarnog filma“ pod nazivom „Progon“. Ali kada sam hteo da ga pogledam na Jutjubu, pre filma je iskočio plaćeni oglas Boška Obradovića pod nazivom „Ko je investitor Beograda na vodi“. U tom trenutku, zahvaljujući komercijalnoj politici Jutjuba, došlo je do komičnog spoja oprečnih političkih poruka – bez stvarne namere političkih aktera. Neočekivana politička debata vodila se u odsustvu prave, žive debate, veštački na osnovu algoritma. Razmotrimo šta nam poručuje režimska propaganda.

„Progon“ počinje citatom iz Novog zaveta, preciznije Jevanđelja po Jovanu (8, 44): „Vaš je otac đavo; i slasti oca svog hoćete da činite; on je krvnik ljudski od početka; jer nema istine u njemu; kad govori laž svoje govori; jer je laža i otac laži“. Citat ne prati novi prevod u izdanju Svetog Arhijerejskog Sinoda SPC, već je neznatno skraćeni prevod Vuka Karadžića. U pozadini ide snimak pojanja Pavla Aksentijevića „Hodite svi zemljorodni“.

Na početku filma narator nas obaveštava da neki ljudi u Srbiji smatraju da je Vučić „sam đavo, oličenje zla i Satana lično“. Ali da sve bude užasnije, nastavlja narator smirenim tonom: „on je mi, i mi smo on“. I dalje narator: „đavolska Srbija otkrivena je na N1…“ itd. Film je ukratko nastavak teksta „Elita i plebs“ i još jednom navodno brani običan narod ali – ovoga puta – i Vučića lično od kritike „lažne elite“.

Citat iz Pisma služi predvidljivom obrtu: 1) lažna elita – sram je bilo – misli i javno govori o tome da su Vučić i njegovi glasači „đavolska Srbija“; 2) ali, pošto su lažna elita, oni daju lažne i neistinite izjave; iz toga sledi 3) njihov je otac đavo… jer je laža i otac laži. „Progon“ u tom smislu pojačava prošlogodišnji Vučićev napad na ovdašnje kritički raspoložene intelektualce, dovodeći ga do bizarne krajnosti epitetom đavolje dece. Sa druge strane, kritičarima učitava izgovaranje bezumne tvrdnje: oni kažu da je Vučić đavo. Zaključak: sa takvima se ne može racionalno diskutovati o politici.

U drugim prilikama sam Vučić nije bežao od upotrebe dijaboličnih prisvojnih prideva u pozitivnom značenju. Više je puta za ruske borbene helikoptere, kupljene za vojsku, slavodobitno ponavljao da ih zovu „đavolje kočije“. Da li su onda srpski piloti đavoli ili je Vojska Srbije đavolja vojska? Možda su ruski proizvođači helikoptera đavoli. Ili svi skupa.

Ipak, čemu targetiranje upotrebom Novog zaveta? Među deklarisanim pravoslavnim vernicima – ogromna većina u Srbiji – ne postoji izražena navika čitanja Svetog pisma. Nije drugačije bilo ni u prošlosti. Zato se inspiracija iz Pisma retko sreće u srpskoj književnosti, a uzalud ćemo je tražiti u politici. Zbog toga je teško poverovati da poruka citata dopire do bilo koje ciljne grupe.

Međutim, kada je već upotrebljen u svrhu političke propagande, navedimo i jedan deo iz Novog zaveta koji opisuje – nazovimo to – politički susret Hrista i Satane. „Opet ga uze đavo i odvede na goru vrlo visoku, i pokaza mu sva carstva ovoga svijeta i slavu njihovu. I reče mu: Sve ovo daću tebi ako padneš i pokloniš mi se“ (Mt. 4, 8-9). Hristos nije pozitivno odgovorio na predloženu ponudu i đavo je otišao.

Na osnovu prvog citata Novog zaveta iz „Progona“ naučili smo da đavo laže, stoga nije sigurno da je i pred Hristom pričao istinu. Ali zapazimo i to da đavo sebe vidi kao nekog ko ima apsolutnu vlast raspolaganja svim carstvima sveta. Danas u Srbiji jedan čovek misli da svima nama raspolaže, ali bih i sam napravio suviše jeftin analitički obrt ako bih ga uporedio sa đavolom. Dajući time za pravo trikovima iz „dokumentarnog filma“.

Vratimo se početnom političkom podešavanju: neograničena politička vlast uvek ima loše pretenzije i štetne rezultate. Ali ako neko insistira, te pretenzije može nazvati i đavolskim.

Peščanik.net, 29.02.2020.