Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Lordan Zafranović je hrvatski redatelj, diplomirao književnost i likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji u Splitu, potom studirao i diplomirao film i režiju na FAMU u Pragu gdje i danas živi: “Rođen sam kao Dalmatinac, a umrijet ću kao Čeh!” Teško je među njegovim filmovima izabrati nekoliko, ali za ovu priliku pomenimo: “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Ujed anđela”, “Večernja zvona”, “Zalazak stoljeća”, “Tito – posljednji svjedoci testamenta”…

Subota, 16. travnja

Subota je. Klizi vrijeme velikom nizbrdicom i sve se pretvara u prošlost. I dok ovo čitam, ove riječi koje izgovaram su već prošlost. Imao sam prošlo vrijeme, sadašnje vrijeme, vrijeme buduće, prošlo vrijeme koje se čini sadašnjim, sadašnje koje je prošlost, prošlost koje je buduće. Niz kombinacija.

Onda me put, krajem 70-ih godina, doveo slučajno do Jasenovca. Ušli smo u spomen-područje. Obišli smo ga, taj logor smrti, i zanijemili. Ništa više nisam čuo. Sve se u meni treslo duboko. Jedno je pitanje zvonilo – Da li je tu količinu, i način na koje je učinjeno to zlo, napravio čovjek, naš čovjek, susjed, iz naše sredine i iz našeg naroda? Pitao sam se šta je to. Nakon toga, ništa nije bilo kao prije.

Odmah sam se upitao zašto radimo filmove? Da li nas je povijest pretekla? Jasenovac, Gradiška označavaju najcrnje mrlje na savjesti mog vlastitog naroda, njegove najdublje ponore. Tu sagledavamo svo zlo u čovjeku, kojeg je Bog stvorio po vlastitoj slici i u svom najnakaradnijem obliku. To je strašno, taj nacionalizam, taj agresivni, primitivni nacionalizam i fašizam, u tom našem hrvatskom biću.

Nekoliko dana mi je trebalo da se posložim. Onda sam odlučio da film stavim u funkciju istraživanja istine o Jasenovcu i o tom zlu koji se desilo sasvim blizu nas. Film je napravljen. Niko nije bio njime zadovoljan. Srbi nisu bili zadovoljni jer nisam stavio broj žrtava koji su oni zahtijevali, a Hrvati da nije trebalo otkrivati ono što civilizirani narodi skrivaju – vlastito zlo. Pošao sam od toga da bih mogao govoriti o zlu koji su nama napravili drugi. Mora da se govori o zlu u vlastitom narodu, koji nam je donio povijesne sramote i veliku crnu mrlju, koju sam tim filmom htio skinuti sa sebe i sa tih hrabrih i velikih hrvatskih sinova, koji su se zajedno sa mojim ocem Ivom četiri godine borili protiv tog najvećeg zla u historiji Hrvatske, pa i svijeta.

Film je dobio Grand Prix na festivalu u Beogradu, bio je jugoslavenski kandidat za Oskara, dobio je nagradu Grada Zagreba. Gdje su sada ti ljudi iz grada Zagreba koji su ga ocijenili tako visokim priznanjem?

Onda, sukob sa Tuđmanom, koji taj film spominje u jednoj od njegovih knjiga. Ja ih zovem Biblija, kao film koji prati Hrvatsku, koji je donio ponovo 700.000 ubijenih u Jasenovcu. Tuđman je govorio i pisao da film nije ni vidio, da je govorio napamet jer tamo toga nema. To su mi upravo zamjerili Srbi, koji su bili nezadovoljni filmom jer nisam stavio broj žrtava. Nazvao sam Tuđmana povjesničarom amaterom jer je govorio napamet. Njegova je optužba, u ono ratno vrijeme, značila odstrel. Našao sam se među neprijateljima hrvatskog naroda koje treba likvidirati.

Nedjelja, 17. travnja

Ovo je izgleda tjedan Jasenovca i katoličkih igara sa živim, ali mrtvim svecem Leopoldom. Gledam te procesije. Bezazleni svetac kao da spava spokojno, nesvestan svoje svetosti, a njegovo stado, kao ovce, prolaze, gledaju ga, mole tiho, za sve nevolje što su ih snašle. Nema tog filma koji bi taj spektakl mogao učiniti tako tragikomičnim i tako izvan vremena; tako je prozirno lažan, ali i opasan. Manipulacija Katoličke crkve sa ovim svecom tolika je da me je strah da se masa može izmanipulirati i uputiti ponovno na cestu zla, naravno, protiv lijevih đavola, a onda i dalje, kada već jednom počne. Zar Jasenovac nije dovoljno upozorenje za stotinu stoljeća unaprijed?

Ponedjeljak, 18. travnja

Probudio sam se sa šlajmom u grlu od pušenja. Ispljuvao sam. Oduvijek sam želio i volio pljuvati. Još u osnovnoj školi ispljuvao sam krv poslije vađenja prvih zuba u školskoj poliklinici. Istrčao sam krvavih usta, ispljunuo sam krv i vikao prema zubaru u poliklinici – Mesaru, vrag te odnia, krvniče bijedni! Psovao sam mu oca i mater i sve svece sa njihovim ustima. Krv je liptala ulicom.

Kasnije sam, sa prekidima, pljuvao na sve svetinje. Na misi u crkvi mi se omaklo. Zakašljao sam se i iz grla je iskočila tečnost, ravno na razapetog Krista. Kliznula je slina na Isusa Krista, od njegovih grudi do zakovanih nogu. Ocijedila se ravno po oltaru u posudicu sa hostijom, koju je pop kasnije ubacio u usta vjernika. Tada je pop, sa gađenjem, uzeo jednu hostiju i ubacio je jednom starcu, koji je klečao zatvorenih očiju. Starac je progutao i pao. Nastala je panika. Starca su časne sestre odnijele. Majka me je tresnula po licu – Sramota, pljunuo si na svetinju! Rekao sam plačući – Oprosti mi Bože, samo sam se nakašljao. Onda sam ga, gledajući ga razapetog, pitao – Bože, da li ti kašlješ? Gledao sam Krista. Nije odgovarao. Odjednom mi se učinilo da je neki vjetar ušao u crkvu. Čuo sam iza oltara da neko kašlje i ispljuvava. Majka je htjela da obriše Krista, a ja sam pogledao prema sakristiji, gdje je umirao starac. Mislio sam da umire od moje pljuvačke.

Tako je počelo. Pljuvao sam uvijek kada je to bilo moguće, po cijenu da budem premlaćen ili uhapšen. Naravno, sve je to simbolički. Sve svetinje treba pljuvati, utvrditi vlastiti put, očistiti se od naslaga naslijeđene bolesti i svih ideologija, svega zla koje nas okružuje. Postati svoj i biti velik u sposobnosti da možeš pljunuti i najsvetije.

Utorak, 19. travnja

Brijem se. U ogledalu vidim oca Ivu, starog komunistu. Ratno mu je ime Tica jer je bio strašno brz u svemu, i u pokretu, i u mislima, i u odlukama. Gledam to lice. Zašto pod starost svi sličimo našim roditeljima? Zato što su roditelji uvijek bili stari.

Poslije kave, zalijevam biljke koje godinama njegujem. Živa bića. Kada se poslije dužeg vremena izbijanja vratim njima, vjerujte mi, pozdravljaju me uzdižući lišće. Imam maslinu iz Trogira, a sve ostalo je iz koštica što sam ispljunuo u zemlju. Limuni, narandže, više smokava, afričke biljke, palme, biljke iz Kine i Japana, gdje god sam boravio. Imao sam tri palme, koje su izašle iz mojih usta. Nazvao sam ih imenima majke i njenih sestara: Mare, Veronika i Rajka. Kada je umrla Veronika, uzdahnula je i palma. Pa zatim Rajka. I ta je palma usahla. Ostala je Mare, veličanstvena palma o kojoj ovo sada pišem.

Otvaram mail. Piše mi Majda iz Slovenije. Pravi film o autobusu iz Okupacije u 26 slika. Traži od mene da odobrim insert iz filma, da ga upotrebi u svom dokumentarcu. Mi smo za potrebe filma taj autobus kupili u Sloveniji. Kasnije je autobus igrao u više jugo filmova. Najpoznatiji je Ko to tamo peva. Eno ga tamo, gotovo na smetištu Jadran filma. Liči na krntiju, kao ogledalo propasti Jadran filma i čitave jedne bogate i profesionalne kinematografije.

Srijeda, 20. travnja

Probudio sam se. Gluho doba noći. Negdje okreće i zavija noćni tramvaj. Pogledam kroz prozor. Pusta ulica i prazan, osvijetljen tramvaj. U njemu je samo jedan čovjek. Uspravan, visok. Ne znam kako sam se sjetio, u ovim olovnim vremenima, jednog dijaloga iz Okupacije, koji izgovara Frano Lasić, gledajući tog usamljenog, jednog čovjeka. Kaže Lasić u Okupaciji – Dovoljno je da se jedan čovjek usprotivi i režim se ruši. Jedan čovjek, u crnoj noći, sam, individualna osobitost, neponovljiv, jak, čvrst, može da promijeni tok povijesti. Snažno osjećanje me obuzima o snazi pojedinca. Mislim na Tita.

Četvrtak, 21. travnja

Godina 1991. Sjećam se, montirao sam film Testament u prostorijama koproducenta Hrvatske televizije. Onda se zvala Zagrebačka televizija u Biankinijevoj ulici. To je bio film povodom suđenja Andriji Artukoviću, ministru unutrašnjih poslova NDH. Bio je moment da se analizira zločinačka struktura te Hitlerove i Musolinijeve države i tvorevine.

Na vrata je ušao Karamba Krstulović, jedan od rukovodioca ondašnje Televizije Zagreb, kojeg sam poznavao iz Splita. Rekao mi je vrlo strogo – Moraš u roku od 24 sata napustiti prostorije ove montaže i napustiti ovu televiziju. Prije odlaska, nešto mekše, gotovo prijateljski, mi je šapnuo – Bježi iz zemlje, glava ti je u torbi, na listi si neprijatelja Hrvatske.

Pokupio sam negativ filma jer sam bio glavni producent i u svom automobilu napustio Hrvatsku i ušao u Sloveniju. Kasnije sam taj film završio u Pragu. Imao je i svjetsku premijeru na Bijenalu u Beču, na Berlinaru u Berlinu, Moskvi, Los Anđelesu, Minhenu i još desetak festivala. U Beču su mi organizatori, zbog prijetnji hrvatske migracije, dali body garda. U Berlinu dvojicu, koji su, kao sjene, išli za mnom 24 sata. Film do danas nije prikazan u Hrvatskoj.

Slijedila je moja velika zabrinutost za sve nastale eskalacije fašističkog obilježja u Hrvatskoj, posebno divljanjima na stadionima i dizanjem ruku u znak fašističkog pozdrava. Obratio sam se Milanoviću i Josipoviću, sa prijedlogom da se taj film prikaže na HTV. Smatrao sam da jedan takav film može izvanredno poslužiti kao podloga za šire razgovore o ustaškoj, nacističkoj i fašističkoj ideologiji, koja uvijek i danas strahovito šteti Hrvatskoj. To je ujedno bila prilika da mladi ljudi, možda prvi put vide, slike o autentičnim događajima iz tog vremena i upitaju se zašto dižu ruku u znak fašističkog pozdrava. Ni premijer, ni predsjednik nisu uspjeli ništa napraviti na HTV kod svog časnika Radmana, ali još manje će se moći Testament prikazati danas, kada je, naravno, došlo vrijeme koje govori upravo o vremenu onda, koje vjerojatno sasvim sliči vremenu danas.

Petak, 22. travnja

Završavam ovaj kratki Dnevnik. Sam sebi sam odvratan jer ne mogu iskazati dovoljnu bol zbog onoga što se dešava u Hrvatskoj, pa i u cijeloj Evropi, povodom nesretnih izbjeglica sa Levanta. Stid me je jer moja prava vokacija je film. Film mi daje odgovore na sva bolna pitanja koje mu postavim. Odaje istine, koje ostaju u generacijama iza nas, kao sliku naših strahova, kao sliku naše moralne bijede, kao sliku poslušnika koji ubijaju, kao sliku religija, ideologija, zla i raznih pošasti, organizirano zakonito, demokratski. Zlo mi je!

Zato, nemoguće je povratiti uspomene i oživjeti nostalgiju. Sve je za mene prestalo postojati. Taj svijet više nije dio mene. Kakvi smo mi? Slobodne forme, fikcija i stvarnost, slika i zvuk, rat, razaranja, industrija smrti, koncentracioni logori? Svatko od nas odgovara svojom životnom pričom.

Zato, prijelazi života me vode ponovo u područje filma. Slikati to ponovo. Film? Da li je to vjetar ili su to naši preci?

Radio Slobodna Evropa, 23.04.2016.

Peščanik.net, 24.04.2016.