Dnevnik kužnih godina
Bilješke o europskom antinacionalizmu
Nacionalizam je, kako je često isticano, kuga kasnog dvadesetog stoljeća. Ali ime kuge je antinacionalizam, kada je viđen na pozadini onoga što se događalo u bivšoj Jugoslaviji. Netko tamo, netko od velikog broja onih koji su direktno podnosili nedaće rata, možda piše, ili će pisati dnevnik smrti i nesreća koje su morali pretrpjeti. Ipak, mogu pokušati zaboraviti strahove koji ne mogu biti preneseni na one koji ih nisu doživjeli, i trebalo bi im biti dozvoijeno da zaborave što više i koliko bolje mogu. Ono što ne može biti zaboravljeno ili oprošteno, jest stav onih koji sebe zovu internacionalna zajednica: na prvom mjestu, europske vlade i nadnacionalne političke institucije, ali isto tako, proporcionaino njihovoj slabijoj moći, i nevladine organizacije i veliki dio javnosti. Navodno nepristrani promatrači, oni su bili glavni igrači u takozvanoj jugoslavenskoj krizi; sa svojom “neutralnošću” zauzimali su strane, a njihov “izjednačeni pogled” samo je pojačao “strasnu asimetriju rata”.
Suvišno je reći da rat u Bosni i Hercegovini ima svoju povijest. Ipak, ova povijest ne prodire vrlo daleko u vrijeme. Europa je ona koja živi zadubljena u svoju vlastitu, ne bas slavnu povijest, koja je uznemirena sjećanjima proteklih ratova, i ne samo da nije savladala, već je i kultivirala povijesna neprijateljstva. U potrazi za duboko ukorijenjenim neprijateljstvima na Balkanu, Europljani jedino projiciraju i nameću njihov tjeskobni duh na onima koji su bili iznenađujuće oslobođeni tereta povijesti. Naravno, u običnoj slici divljih balkanskih plemena, također je veliki udio rasizma, iako je ovo, samo po sebi odlučan element živuće europske prošlosti.
Ubermenschen može nositi svoje razumijevanje samo pomoću klevetanja onih za koje ne smatraju da su pripadnici njihove vlastite rase. Ironija o historiciziranju rasističkog pogleda na Bosnu je u tome da je srednjovjekovna bosanska država dala sklonište mnogima od onih koji su pobjegii od religijskog proganjanja na zapadu, i također se pokazuje da je do rane-moderne ere, bilo manje ratova na Balkanu nego u Europi.
Organizirajući princip diskursa u Europi, o jugoslavenskoj krizi i ratovima koji su slijedili raspadanje Jugoslavije, je nacionalizam. Da je nacionalizam bio bolje shvaćen, ovo ne bi trebao biti obmanjujući princip. Ipak, nacionalizam je izjednačen s etničkim sukobom, s ksenofobijom, šovinizmom, i fašizmom. Zato što je ovo shvaćanje nacionalizma obmanjujuće, ono iskrivljuje shvaćanje onoga što se događa u bivšoj Jugoslaviji; i dosljedno tome, zapadne politike, osnovane na opoziciji nacionalizmu politike antinacionalizma – potpuno su destruktivne.
Izvori ovog antinacionalističkog antietatisma su različiti. Srbija, pod svojim vladajućim fašizmom sui generis, je antidržava. U godinama jugoslavenske finalne krize i rata, nikada nije nastojala postati nacija. Činjenica je da Srbija ne može biti optužena za nacionalizam. Suprotno tome, moć je presla na narod: srpska nacija postala je “narod”. U Njemačkoj 1930. ovaj proces označen je Volkwerdung der Nation. U Srbiji, narod je postao, ne samo izvor moći, već moć po sebi – etnička neposrednost nacionalnog bića. Dosljedno tome, bilo je deklarirano, autoritetom vodećih srpskih intelektualaca, da je Srbija bila i da mora biti, ne samo tamo gdje Srbi žive, već i zemlja na kojoj su Srbi pokopani. U cilju da se smrt uključi u proslavu novog srpskog života, ostaci Cara Lazara putovali su zemljom, grobovi su ležali otvoreni, i među ostalim ritualima, kosti su doslovno bile izložene sunčanju. Srpski dominion bio je osnovan na krvi i zemlji, i proširen tako daleko da obuhvaća sve žive i mrtve ove rase, bez obzira na bilo koje postojeće civilne institucije, i ovaj teritorij trebao je biti “očišćen” od “nečiste pasmine” “inferiornih rasa”. Hrvatska izgleda naginje preuzimanju sličnog puta, budući da se kao nacija, pod stresom rata i neumjesnog vođstva, preokreće u “zajednicu” (hrvatska zajednica).
Ne želim implicirati da je država (ništa manje) etničko dobro. Ipak, ona je dobro, ako je civilni poredak – dobro. To je ono dobro da je euro-srpski antinacionalizam djelotvorno uništavajući. Slovenija je izgleda izbjegla najgore. Hrvatska postaje grozno mjesto za život. U Bosni je antinacionalizam bio najuspješniji. U proporciji sa stupnjem na kojemu je nacionalna suverenost bila frustrirana ili uništena, politike etnocentrizma, šovinizma, ksenofobije, rasizma i fašizma, koriste momentum. Politike antinacionalizma stvorile su etničku mržnju i etnički sukob. Za camarilia u Beogradu, ovo je bila početna točka, iako su odabrali par engleskih lordova i američkog politicus emeritus da elaboriraju tezu etničkog sukoba kao vodič za službenu euro-američku politiku. U ožujku 1992. prvo su nametnuli generalnu shemu za etničku podjelu Bosne (takozvani plan kantonizacije), koji je odredio plan za početnu srpsku agresiju u toj državi. (Kao što je to ona trebala. A što je trebala bila je vrsta autorizacije, i to joj je bilo dano. Rat je izbio u mjesec dana.) Kada je prvi val agresije postigao svoje osnovne težnje, zapadni diplomati nacrtali su detaljnu etničku mapu, potpisanu od Vancea i Owena, koji kao da su željeli odrediti ciljeve za nastavak ratovanja. Srbi i Hrvati su bili željni djelovati i provoditi, ili korektirati ove mape. Nepojmljivo je da Eurokrati mogu prepoznati da njihov “mirovni plan” raspaljuje rat. Oni će nastaviti igrati bestidnu igru: za smrtonosne posljedice svoje “mirovne politike” – za sve ono što u očima staromodnih i naivnih ljudi, stvarno nije u skladu s idejom mira – oni će osuđivati “tradicionalno barbarske” Balkance. Za Eurokrate, ovaj “mirovni plan” postao je Point d’honneur i Bosna može, i biti će izgubljena, samo da bi Europa sačuvala svoju čast. Europska politicčka elita nudila je, kao miroljubivu soluciju, vrlo sličan model koji srpske – a sada također i hrvatske vojne i paravojne snage usklađuju s genocidnim ratom.
Ovo zasigurno nije formalistički pristup politici. Uspjelo im je u traženju substance. I također je bilo uspješno u razaranju postojećih formalnih struktura bez kojih je civilni poredak nepojmljiv. Dosljednost s kojom je zapad dekonstruirao bosanskohercegovačku vladu može se sviđati jedino filozofima dekonstrukcije. Izgleda da se zapadni diplomati nisu osjećali nelagodno u promoviranju srpskih vođa razbojnika iz Bosne kao njima ravne u pregovaranjima. Francuski predsjednik čak se potrudio odletjeti za Sarajevo da bi s njima razgovarao. Njihov obračun s hiperaktivnom aparaturom silovanja i krvoprolića, očito poziva na poštovanje. Euroamerički političari također su izabrali plašiti bosanske Hrvate, koji su bili predstavljeni bosanskom vladom, kao posebnu suštinu.
Kao rezultat, vlada je deklarirala predstavljanje samo bosanskih Muslimana i postavila jednaki temelj sa samoprozvanim hrvatskim vođama, i srpskim teroristima i vojnim kriminalcima. Umjesto tretiranja potonjeg poput odmetnika, zapad je odmetnuo, jednom izabranu vladu, čineći je problematičnom “ratničkom frakcijom”, i prisiljavajući je da posluju s onima čiji je cilj da je uništi – a što znači biti prisiljen sudjelovati u vlastitoj destrukciji. Planovi europskih diplomata i srpskih fašista (kao i Hrvata, koji su svi, bili presretni da otpočnu sudjelovanje u podjeli Bosne i Hercegovine), podudaraju se.
Prijašnji su razorili legalnu vladu idealno, u svojim glavama i oko konferencijskih stolova; potonji materijalno, na zemlji, a i jedni i drugi su plašili vladu kao ratujuće etničke frakcije: kao ratujuće Muslimane.
S progresivnom dezintegracijom civilnog poretka, s “ne Društvom: i što je gore od svega, s neprestanim strahom i opasnošću od nasilne smrti; i život čovjeka, samotan, jadan, ružan, surov, i kratak”, materijalizirane su tjeskobe zapadnog antinacionalizma, a njihove politike urodile su plodom. Oni ovdje imaju ”nacionalizam” in actu. I dok se rat nastavlja, dodirujući sve koji su došli u kontakt s njim, učeći ih lekcije srpske genocidne prakse, biti će prejednostavno reći da nema “dobrih tipova” u sukobu, i konstruirati sliku kreatura koje su sasvim strane civiliziranoj zapadnoj rasi. Na ovaj način, ex post facto opravdanje stvoreno je za zapadne politike, svladavajući uznemiravajuću istinu da su ove politike pomogle stvoriti činjenice. Shvaćanje onoga što je zapad učinio, puno je lakše svladati, zato što rasni, ako ne rasistički, pogled na Balkan dokazuje da “ništa ne može biti učinjeno”. (Kada je prikladno, zapadna moć javlja se obložena u nemoći.) I “ako ništa ne može biti učinjeno” – jednostavan i obmanjujući zaključak na prvi pogled, je da ništa nije bilo učinjeno – utoliko više, jer je vjerovano da zapad može jedino učiniti dobro. Nakon ovog odlučnog odjeljka, o tome što je zapad stvarno učinio, u priči uobičajeno nedostaje, iracionalnost onih koji su navodno solo protagonisti, domaća plemena, leže ogoljeno i pretjerano u neutralnim zapadnim očima.
Ipak, zaključak da je zapad bio u pravu, kada se suprotstavio nacionalizmu, od početka je perverzan, ne samo zbog toga što kao stvarnost nacionalizma definira etničku mržnju koju je proizvodila njihova vlastita antinacionalistička politika. Ovdje je upetljana dublja perverzija: antinacionalizam, opozicija nacionalnoj suverenosti, rješava dužnosti antinacionaliste od suprotstavljanja etničkoj mržnji, šovinizmu, rasizmu i fašizmu. Oni su antinacionalisti, da ne bi bili antirasisti, antišovinisti i antifašisti, iako bi neki od njih voljeli o sebi misliti kao o antinacionalistima, zato što su antirasisti, antišovinisti i antifašisti. Oni su antinacionalisti, zato što je, po njihovom mišljenju nacionalizam jednak rasizmu, šovinizmu i fašizmu. Ali ono što stvarno rade kada izjednače nacionalizam s rasizmom, šovinizmom i fašizmom, je da stvaraju izmišljenog neprijateija. Ove pojave spojene zajedno u fascio, mozda neće biti nužno lakše slomiti, nego svaku od njih posebno; iako ona zasigurno daje mnogo veće zadovoljstvo za borbu sa jednim protivnikom koji je velik, zajednički, posvudašnji, i nestvaran, nego boriti se sa neugodnim, neskladnim i fragmentiranim realnostima. Iako nije samo da kampanja protiv izmišljenog neprijatelja oslobađa nekoga od suočavanja s realnim opasnostima; već antinacionalizam, ostavljajući rasizam, šovinizam i fašizam, u stvari neizazvanim, slabi ili uništava; to je pravilo institucija koje su stvarnost nacionalizma, a što je država. I kada je država oslabljena ili uništena, izgubljen je plan koji može obustaviti etničku mržnju, šovinizam, rasizam, i fašizam. Bez države svakako, malo ili ništa moze biti učinjeno protiv ove zlokobne phenomene.
Još je jedan važan aspekt ove problematike. Za suprotstaviti se ovim stvarima, nužno bi trebalo uključiti neke introspekcije, neka samoispitivanja sa strane zapada. Suprotstavljanje nacionalnoj suverenosti najčešće uključuje suprotstavljanje vanjskoj realnosti, suprotstavljajući “drugo” i uzvišujući nečiji identitet.
Suprotstaviti se etničkoj mržnji, šovinizmu, rasizmu i fašizmu značilo bi priznanje da su zlokobne phenomene internalne: to bi značilo ispitivati identitet zapada, najboljim mogucim rijećima – a to je izvan pitanja.
Zapadna nesposobnost da se suoči sa srpskim fačizmom, govori ali ne neočekivano. U velikom “etničkom sukobu”, koji je ušao u povijesne knjige kao Drugi svjetski rat, fašizam je bio vojno poražen. Pa ipak, zapad ga nikada nije dekonstruirao, i uništio simbolički, tj. politički. Zato je fašizam još uvijek živ. U politikama prema sadašnjoj srpskoj vladi, štošta toga pobuđuje sjećanje na španjolski civilni rat i Minhenski ugovor: tradicije politika pomirenja fašizma, tako dobro dokazane na primjeru Chamberlaina, izgleda da nisu napuštene. Na zapadu je uloženo mnogo napora da se srpski režim ne opiše kao fašistički, ne bi li se radije fašizam tražio svugdje gdje ga je beogradski pogled vidio (a nikada ne misleći da bi fašizam mogao biti u tom pogledu). I tako daleko dok su srpski režim i njegova agresivna politika bili suprotstavljeni, bili su suprotstavljeni kao “boljševizam”, “komunizam” ili “nacionalizam” sve familijarni neprijatelji, koje je povijest već porazila i nadmašila. Zato što je bilo učinjeno sve, da se srpski fašizam ne suoči kao fašizam. Srbija nije bila suprotstavljena nikako. Ne samo da je Europa, kao i obično, tako daleko od simboličke destrukcije fašizma: ona trenutno čak izbjegava vojnu konfrontaciju s njim.
Ovo može postati jedna od poruka “jugoslavenskog sukoba”, i Hrvati su izgleda prvi koji su naučili lekciju. Paradoksalno, dok su Hrvati bili žrtve srpskog fašističkog nasilja, Europa ih je zvala fašistima; sada kada su i sami otpočeli borbu protiv bosanskih Muslimana na srpski nacin, više ih se ne opisuje kao fašiste. Tako dugo dok je hrvatsko stanovništvo osjećalo žrtvu srpskog genocida, Hrvati su osuđivani kao genocidna nacija; sada, kada su otpočeli “čišćenje” teritorija poklonjenog od europskih mirotvoraca, od Muslimanskog “smeća”, ove optužbe su se utisale.
Orwellovska fikcija koja je bila projektirana, bez druge primisli, na komunističkom istoku, izgleda da je napravila svoj put natrag tamo gdje se i obistinila. Europski diplomati (a manje pacifisti) umuju da je rat mir, a mir rat. Iako je ovo, na čudan način, trenutak istine. Mirovni plan za Bosnu pripada dugoj tradiciji. Europski mir nikada se nije odvojio od rata. Europska potraga za mirom, samo se suprotstavljala ratovima u Europi, njena je jedina želja bila da bi krsna krv trebala prestati biti prolijevana. Način oslobađanja Europe od ratova, bio je izvesti ih na “neeuropske teritorije” ili na rubove Europe. Osim toga, ideja europskog ujedinjenja je intimistički povezana s idejom rata, ili stvarnog rata, protiv vanjskog neprijatelja, i kao pravilo, taj neprijatelj je Musliman. Musliman je simbolički neprijatelj Europe, i ja ne vjerujem da je slučajnost što je euro-srpska politika Bosance učinila Muslimanima. Bila to slučajnost ili ne, ovo zasigurno nije nedosljedno.
Slika ratujućih Muslimana poziva se na urangst kršćana, kultivirani i civilizirani zapad, i najnovija sablast, ona “islamskog fundamentalizma” uznemirava zapadne politicare i intelektualce. Kada su jednom bili nazvani “Muslimanima”, Bosanci koji su se odbili pridružiti ili predati, bilo srpskim ili hrvatskim etno-fundamentalističkim formacijama, postali su totalni stranci za Europu. Da su, kao Muslimani, bili isključeni iz Europe, religijski, kulturno i politički, to je bilo za očekivati. Više iznenađuje forma njihove rasne isključivosti. Zato što su Bosanci – Slaveni, najčešće korišćen argument protiv pružanja efektivne pomoći bosanskoj vladi – da bi ovo moglo ražalostiti Ruse koji duboko suosjećaju sa svojim “prijateljskim Slavenima”, Srbima – je zapravo nonsense. Čak izvan takvog predmeta, europska politika je “komponirana i napravljena”. Slaveni su, to je točno, samo druga klasa, ili potencijalni Europljani, ali Muslimani jednostavno ne pripadaju Europi. Zato je prihvaćeno da Bosanci nisu Slaveni.
Nisu uloženi veliki napori da se objasni priroda bosanskog društva, a to je da je ono uglavnom bilo svjetovno društvo, i da su bosanski gradovi koji su padajuće žrtve gomile razoritelja, bili povijesni centri kulturnog pluralizma i tolerancije. Pa, čak i da su ti napori bili učinjeni, to ne bi napravilo mnogo razlike. Navoditi razloge protiv anti-muslimanskih osjećaja i slika, je isto toliko uzaludno kao i navoditi razloge protiv anti-semitizma. Argumenti ništa ne mogu promijeniti. Daljna poteškoća je da je nemoguće dokazati in concreto da je anti-muslimanizam konstitutivan trenutak zapadne politike u Bosni. Prava sugestija da bi ovo mogao biti slučaj, energično je pobijena. Iako rezultati politike – svjesne ili nesvjesne, objašnjene ili nepriznate, određene ili neodređene, nastajući u idiotizmu ili zlobi – ne može biti krivo shvaćena. I ovo je pisanje po zidu.
Očita činjenica je da se vrši genocid nad Muslimanima: da njihovi počinitelji nisu bili spriječeni na niti jedan djelotvoran način, a još manje zaustavljeni. Osnivači genocidnih praksa uvaženi su gosti na europskim diplomatskim konferencijama, ravnopravni (ako ne ravnopravniji) pregovarači, i dat im je pun pristup mediju da razglase svoje laži. Ponekad je kazano da europskim vladama nedostaje volje da se suprotstave srpskom fašizmu, ali ja se plašim da je premisa ovog objašnjenja dvolična – prvo bi moralo biti potvrđeno da oni žele djelovati na bilo koji drugačiji način. Potrebna je jaka volja da bi se izdržalo strahote rata u Bosni i Hercegovini, da bi se podnosilo genocid, i zapadu nije nedostajalo ove volje. Politika zapada je jedna od antinacionalizma cum antimuslimanizma. Bosanska nacija, suverena bosanska država, treba biti uništena ne samo zbog stvaranja države, kao princip, doživljena kao smetnja, već takođe zbog opasnosti od muslimanske političke prisutnosti u Europi, treba biti spriječena. “Najkraci način” je, dovoljno reducirati broj bosanskih Muslimana, tako da odustanu biti bilo što, osim etničke grupe.
Neću ovo zvati urotom. To je više kao san koji se obistinjuje. Prognati Muslimane izvan Europe jest europski san. Očistiti Europu od ”Turaka” bila je misao do posljednjeg daha najvećih ličnosti prosvjetiteljstva. “Nije dovoljno poniziti ih, oni bi trebali biti uništeni” urgirao je Voltaire. “Pobijedite Turke i ja ću umrijeti zadovoljan.” saopćio je ruskoj carici. Ovaj san još je uvijek vrlo živ, živeći kao što snovi žive.
Rat protiv bosansko-hercegovačke države i genocid nad Muslimanima jest izvršenje prosvjetiteljskog testamenta. Sadeovski duh europskog prosvijećenog racionalizma prevladava slobodan. Srpski fašisti izvršavaju europski san. Ako je san previše strašan, da bi ga Europljani živjeli sami, to je ipak njihov san. Ako to postaje istina zahvaljujući srpskim i hrvatskim fašistima, Europljanima ovo pruža duplo zadovoljstvo: zadovoljstvo ispunjenja sna i zadovoljstvo što nisu morali zaprljati svoje ruke krvlju. Oni moraju zadovoljiti realiziranje svojeg barbarstva, i usprkos barbarstvu, sačuvati svoju civiliziranost. Dok je njihova najrazuzdanija politička imaginacija materijalizacija, oni u isto vrijeme mogu voditi poziciju užasnutih kritičara ovog neobuzdanog života. Njihov rasizam može uzeti uzvišen i uljudan zaokret. Ipak, ovaj san, bosanska noćna mora, lagano postaje noćna mora samih Europljana, noćna mora koja nije filtrirana kroz TV ekrane. Poricanje prava Bosancima da se brane jest nemoralno. Izjaviti ovo ovdje, ne mora biti kompletno neumjesno, čak iako moralni argumenti nemaju mnogo težine ovih dana. Oni su sa samopouzdanjem prognani od strane mlitavih političkih životinja koje vladaju Europom. Oni ustraju u onome za što smatraju da je Realpolitik, iako je ova njihova “Realpolitik” realistična, samo utoliko ukoliko uspjesno stvaraju stvarnost nakon njihovih vlastitih slika. U bilo kojem konvencionalnom značenju termina, ovo nije Realpolitik, vec politika Realitatsverlust. Kako bilo, poricanje prava Bosancima na samoobranu nije samo nemoralno. To je također destrukcija jedne izvjesnosti, na kojoj je bila bazirana sigurnost modernog europskog poretka: prava na samoobranu. Ako su Bosanci poklani kao ovce netko bi morao biti svjestan i ruke koja ih kolje, i ruke koja ih veže da bi bili poklani. Ruka koja ih veže je neobuzdano tkivo internacionalnog prava u njegovom najvitalnijem mjestu.
Humanitarna pomoć nije lijek – sa svim svojim dužnim poštovanjem onih koji ih, u UN uniformi, predaju. To je laž: ruke koje hrane Bosance jesu ruke koje ih vežu da bi bili ubijeni.
Generaini sekretar Ujedinjenih naroda bio je pozdravljen u Sarajevu masom koja je skandirala: “Ubica! Ubica!”. Oni na zapadu koji nisu sasvim sretni sa UN djelovanjem u Bosni (i mogu dozvoliti luksuz – ne biti “emocionalan”) radije bi govorili o poniženju svjetske organizacije u Bosni. Ipak, poniženje može djelovati samo tamo gdje ima dostojanstva – kvalitet koji je bilo nemoguće opaziti u UN bosanskoj politici. Arapske države su također u zabuni kada optužuju UN da imaju dupli standard, jer ga ova organizacija izgleda i nema, sve u svemu. To je dio i paket politike koja ne samo da je odbila zaustaviti, već je i pridonijela destrukciji civilnog poretka i redukciji Bosanaca na državu u kojoj moraju ovisiti o ovoj pomoći. Humanitarna pomoć je poraz, plemenito lice poricanja civilnog postojanja. Sve što je ostavljeno žrtvama rata jest bestidno priznanje da su humani. Ipak, ako netko dozove u sjećanje “Si non est civis, non est homo” maksimu europske političke tradicije, oni nisu. Na ovaj način zapadna politika humanitarne pomoći jest politika dehumanizacije – i krajnja nesreća za humanizam. (Ovo nije nešto o čemu srpsko-hrvatski fašisti brinu; njima je jasno da Muslimani “nisu” ljudska bića. I bilo šta da im rade, oni ne krše ljudska prava. “Kultura ljudskih prava” – samoslavni sistem za zapadnu političku kulturu – nije ugrožen.)
Humanitarna pomoć također je služila kao isprika za zapadnu vojnu akciju u Bosni. I zato što se ovo zove mirovne snage, može se samo reći da se, od svog oružja koje je Europa izumila, “mir” javlja kao najsmrtonosniji. Dok je humanitarna pomoć vjerojatno spasila brojne ljudske živote, dok je u isto vrijeme pridonosila dehumanizaciji života u Bosni, mirovna pregovaranja, nametnuta i vođena od Eurokrata, koštala su više života nego rat sam po sebi, istinu govoreći.
Jedan od razloga zašto Bosanci i Hercegovci umiru je što su vjerovali u Europu. Mislili su da je priznanje njihove države uključilo neku vrstu odgovornosti u dijelu “internacionalne zajednice”. Bili su potpuno u krivu, i bili su u krivu što se nisu naoružali dok je još uvijek bilo vremena. Također su bili naivni, mislivši da je njihova privrženost europskim vrijednostima bila od važnosti – umjesto solidarnosti, sreli su rasizam; umjesto podrške, poniženje. Njihove iznevjerene nade odaju beznađe Europe. Usred strahota i devastacije rata viši oficir UN u Bosni, nedavno je izrazio svoju nadu da srpski ratni kriminalci (oni koji su krivi za krvoproliće u Srebrenici) budu spaljeni u najvrućem uglu Pakla. Ovaj apel za Raj govori dosta. Izgleda da nijedna zemaljska molba nije ostavljena za apel za pravdu. Iako, u “internacionalnoj zajednici” nema pravde, ova zajednica je latrocinium, a njeni vođe latrones. Ovaj apel Raju također govori, zato što to nije popularni Lockeanski “Apel za Raj”. Ovo nam govori, sa dubljim smislom, da liberalizam ima malo, ili ništa za reći. Uistinu, u pozadini bosanskog rata, liberalizam je izgleda doživio slom. Ovo nije samo kraj povijesti, već i liberalne povijesti.
Možda će u budućnosti, u različitom kontekstu, biti više apela za Raj. Mene, tekel, parsin (pisanje na zidu, u bosanskoj krvi) bilo je namijenjeno zapadnim demokracijama: za Europu.
Tekst je objavljen u časopisu Most, broj 102, mart-april, 1998.
Peščanik.net, 13.08.2010.
