Doba ekstrema Erica Hobsbawma

Eric Hobsbawm je 1994. objavio knjigu Doba ekstrema, historiju Kratkog dvadesetog stoljeća, omeđenu početkom Prvog svjetskog rata i krajem komunističkih režima u Istočnoj Evropi. Ona je posljednji tom životnog djela koga čine Doba revolucija: Evropa 1789-1848, Doba kapitala 1848-1875 i Doba carstava 1875-1914.

Ovo nije ni prikaz ni kritika već zbirka dojmova i asocijacija.

Čitati historičara marksističke provenijencije danas, nakon što je prošlo više od dvadeset godina od kada, barem nominalno, nema primijenjenog marksizma, predstavlja intelektualnu, ali i psihološku avanturu koja podsjeća na povratak u poznati krajolik i na staru i zapuštenu točku gledišta. Hobsbawm nije imao namjeru da potakne takve asocijacije ali historija nije samo nauka ili sveukupnost prošlosti nego – što je vidljivo u nekim jezicima – i priča, Geschichte ili storia sa svojim paradoksima, svojom dramom i ambivalentnim moralnim i intelektualnim stanjima kakve mogu izazvati samo nerazriješeni ili nerazrješivi zapleti.^[1] Izlet u marksistički Weltanschauung utoliko je i ugodan i iritantan.

Nije teško podnijeti tu iritaciju jer znam da se slično osjećaju moji marksistički prijatelji kada ih uz graševinu i roštilj zadirkujem tezama Friedricha von Hayeka. Dijalog je nemoguć bez empatije. Razgovori s teolozima su drugačiji, oprezni. Obje strane pokušavaju da ne uvrijede jedna drugu i velikodušno slave kad god pronađu zajedničku točku. Tada teolog pomisli kako se ukazao još jedan dokaz Njegovog postojanja, a ateist zna da čak ni ona poetska metafora koju teolozi nazivaju bogom nije prepreka za uzajamno prepoznavanje ljudi koji imaju humanističke porive. S fašistima i nacionalistima dijalog je i nemoguć i suvišan. Oni empatiju ponuditi ne mogu jer je nemaju, ne mogu i ne žele imati. Ne bih im je ni dao, sve da su je i sposobni izazvati.

Iza svakog sukoba mišljenja i iza svakog, pa i granitno racionalističkog, pogleda na svijet, na koncu stoji emocija, koliko god da je na zlu glasu u svijetu naučnog promatranja, tumačenja i prosudbe. Ono najvrjednije i najzanimljivije u Dobu ekstrema upravo je Hobsbawmova marksistička emocija. Da, mogu zamisliti prezriva lica učenih marksista kako odmahuju rukom na tu dosjetku dok sjede u tvrđavi svoje epistemološke samouvjerenosti.

Hobsbawmov prezir prema ekonomiji slobodnog tržišta je poslovično strastven, ponekad i zamoran. Na jednom mjestu gubi strpljenje i liberalizam naziva anarhičnim individualizmom – što, usput rečeno, zvuči sasvim privlačno. No, koliko god bila iritantna, Hobsbawmova kritika je nasušno potrebna. Ona potiče zdravu konkurenciju na tržištu ideja.

Što u konačnici određuje naš odnos prema dvojbi između slobodnog tržišta i državnog upliva?

Strah.

Prvi primjer navodi sâm Hobsbawm. Deklasirani prosjak na ulici nekog tržišnog metropolisa. Upišan, smrznut, gladan, bolestan. Bespomoćna žrtva teologije tržišta, kako Hobsbawm naziva doktrinu ekonomskog liberalizma. Ako i nije prosjak, žrtva je očajnik koji beznadno argatuje na nekom gradilištu za minimalnu plaću bez socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Ukazati na takvo što moralno je savršeno opravdano, ali upadljivo je da Doba ekstrema ne sadrži dva primjera koji slijede.

Drugi primjer. Jaka, najjača država. Građanin koji dolazi pred svoju trgovinu, ugleda slomljeni izlog i dvojicu kretena u jednakim košuljama spremnih da mu razbiju nos. Ako mu se tom prilikom ništa i ne dogodi, doći će trenutak kada će građanin biti dužan nositi posebnu oznaku na odjeći. Kada bude označen bit će otpremljen u plinsko kupatilo.

Treći primjer. Vrlo jaka, nepodnošljivo jaka država. Dolaze dvojica u kožnim šinjelima i odvode građanina u neku odvratnu kancelariju gdje mu je rečeno da je trockistički saboter. Kada građanin konačno shvati da mu je lažno priznanje jedina nada bit će prekasno jer će dotad već biti unakažen od batina.

Ne sugeriram da je Hobsbawm moralno neosjetljiv na strahote nacizma i staljinizma. Naprotiv. Problem je samo u tome da marksizam pojedinca katkad jednostavno gubi iz vida.

Različita količina i kvaliteta straha koji osjećamo spram krajnjih posljedica različitih oblika vladavine – sažetih u gornja tri primjera – određuje naše političke stavove i našu političku filozofiju. Strah od siromaštva i fašizma poticao je sklonost komunizmu. Strah od komunizma, ali i ljubav prema domovini i naciji, poticali su sklonost fašizmu. Liberalizam bi trebao biti sklonište od neslobode. U konačnici, naš odnos prema određenom obliku vladavine ili političke doktrine, preciznije, naš odnos prema ovoj ili onoj vrsti straha, određuje – osim iskustva, racionalne analize i etičkog stava – individualni mentalitet. Postoje ljudi koji drže da je slobodno tržište veći rizik za ljudsku sudbinu nego državna moć. I obratno. Ovisno o tome strahuju li više od tržišne neizvjesnosti ili od neizvjesnosti koje je u stanju izazvati država. Marksističku emociju pogoni strah od tržišnih nepravdi.

***

U svojoj nedvosmislenoj moralnoj osudi nacizma i staljinizma, Hobsbawm propušta ukazati na njihove sličnosti što je pogrešno koliko i njihovo izjednačavanje. U analizi nacizma zanemaruje njegove psihološke i iracionalne korijene i Veliku Krizu ističe kao presudni uzrok Hitlerovog uspona, a u Velikoj Krizi vidi, pak, logičnu posljedicu tržišnog liberalizma. Za antistaljinistički marksizam Staljinov teror nikada nije bio imanentna posljedica Oktobarske revolucije i lenjinizma već tragična devijacija koja je kompromitirala izvorni ideal. Kada kaže da je Hruščov bio “nebrušeni dijamant” Hobsbawm je na tom tragu. Podsjeća u kojoj mjeri su komunistički pokreti i režimi izdali internacionalizam iako su upravo internacionalizmom svojevremeno privukli milijune i osigurali moralnu nadmoć nad fašizmom. Jednako važna i točna je i njegova konstatacija da komunistički režim nikada nije bio uspostavljen ni u jednoj demokratskoj zemlji i da je u većini slučajeva značio (izvjesnu) modernizaciju i napredak. Iznimke su, donekle, Estonija i Čehoslovačka. Utoliko je razumljivo i odsustvo neugodnih moralnih dvojbi u Hobsbawmovom doživljaju revolucije. Ona za njega nije opasan kaos koja pojedinca izlaže stradavanju i patnji nego je, često, poželjna nužnost. I historijska i moralna nužnost. On odbija u državi, kao dominantnoj sili Kratkog dvadesetog stoljeća, vidjeti najveću prijetnju individualnoj slobodi, mada država, čak i kada štiti ljudska prava, raspolaže ovlastima koje sadrže potencijalnu mogućnost da budu upotrijebljene i na drugačiji način. Ipak, Hobsbawm se nikad toliko ne plaši države koliko se plaši slobodnog tržišta. Sa zadovoljstvom navodi primjer Čilea i Pinochetovog režima kao argument u prilog tezi da ultraliberalna ekonomska politika ne stoji u nužnoj vezi s demokracijom. No, zaboravlja da onaj režim koji svoje građane besudno zatvara i podvrgava torturi, te iste građane ujedno isključuje i iz tržišne utakmice, jer tržišna utakmica nije samo bešćutna burzovna spekulacija nego i ljudsko pravo koje je nemoguće konzumirati u odsustvu zajamčenih i zaštićenih građanskih sloboda. Svih sloboda za sve građane. Autoritarni režim koji pravo na tržišnu utakmicu (uključujući i druga ljudska prava) nekim građanima arbitrarno uskraćuje nije liberalan čak ni u užem, ekonomskom značenju te riječi, sve i kad većini građana jamči pravo na tu utakmicu. Prosjak, stradalnik tržišta iz Hobsbawmovog primjera nije žrtva ničije političke ili državne odluke. Koliko god to zvuči cinično, njemu još uvijek ostaje utjeha da je izgubio bitku u igri u kojoj je potencijalno moguć i uspjeh. Deseci milijuna ubijenih u dvadesetom stoljeću takvu šansu nisu imali, niti su bili u prilici da slobodnom voljom i djelovanjem svoje šanse umanje ili uvećaju.

Doba ekstrema bilo bi važno poglavlje u raspravi između pristaša tržišta i pristaša državnog upliva, sve da Hobsbawm u tom djelu, iza monumentalne naučne akribije, i nije sakrio svoje strahove i emocije. Ili je Doba ekstrema utoliko važnije upravo zato. Kreativnost polemike između socijalizma i liberalizma jedan je od ugaonih kamena naše civilizacije i ta će se polemika voditi još dugo i bit će sve više i više nijansirana. Ipak, ima u njoj nečeg očajničkog. Ona je i još jedan dokaz da je ljudska vrsta – u nesrazmjeru sa svojim naučnim i umjetničkim dosezima – pokazala fascinantnu nesposobnost u uspostavi trajnog i održivog ekonomsko-političkog sistema koji bi jamčio odsustvo kriza ili barem odsustvo patnje. (U tom kontekstu ne zanimaju nas oni ekonomsko-politički sistemi koji su htjeli izazvati patnju). To je zaključak, to je dojam, to je mučnina koja prevladava u minutama, satima, pa i danima nakon dovršetka čitanja Doba ekstrema. Historija je najstrašnija priča koja je ikad ispričana. Ona je drama o nemoći dobrih namjera.

Pod teretom te mučnine katkad je teško odoljeti pomisli da bi nas od stradanja trebala ili mogla spasiti jedna konačna revolucija. Tako su razmišljali Hobsbawm – rođen je simbolične 1917. – i njegova generacija ljevičara. Međutim, nemamo odgovor na pitanje kakva bi trebala biti ta revolucija, što bi trebala srušiti i što bi trebala izgraditi, sve kada bismo nekim čudom i uspjeli svladali moralne muke zbog opasnosti koje neizbježno vrebaju pojedinačnu sudbinu u svakom revolucionarnom kaosu.

Čak i ako ostavimo po strani moralne dvojbe, strah od tog kaosa upućuje nas da se klonimo naglih promjena ekonomsko-političkih i – svakako – državnopravnih mehanizama i organizacija. Neka se mijenjaju sporo i evolutivno. Bitno je samo da nitko ne strada. Utoliko je i razrješenje veličanstvene dvojbe između liberalizma i socijalizma suvišno, a vjerojatno bi bilo i opasno. Stradanje i patnja počinju u trenutku kada se zaboravlja da ne postoje konačne istine.

 
Peščanik.net, 05.06.2011.