Alexanderplatz, Berlin, foto: Neda Radulović-Viswanatha
Alexanderplatz, Berlin, foto: Neda Radulović-Viswanatha

Prvo loše vesti. Partija krajnje desnice Alternativa za Nemačku (AfD) pretrpela je poraz na nemačkim saveznim izborima, ali je ipak osvojila više od 10%. Uprkos stalnim unutarnjim sukobima i brojnim skandalima, izgleda da će ova partija ostati trajna odlika nemačkog političkog pejzaža. Dobra vest je da su izbori opovrgli razna opšta mesta o ekstremnoj desnici: zapadne demokratije nisu osuđene na beskrajne kulturalne ratove, velike koalicije levog i desnog centra neće nužno ojačati političke ekstreme i konačno, socijal-demokratske stranke mogu dobro da prođu na izborima i bez podilaženja nativizmu i islamofobiji.

Mnogi iskusni posmatrači govore da politiku u naprednim ekonomijama danas definiše borba između kosmopolitskih liberala i ukorenjenih komunitaraca (da upotrebim što neutralniji izraz za nacionaliste). Dok neke sukobe možemo razumeti u kontekstu manje ili više pojednostavljenih podela između političkih usmerenja „svuda“ i „negde“, mnogo je problema koji se ne mogu svoditi na ovu dihotomiju. U Nemačkoj, pitanje imigracije poslednjih godina nije među najvećim brigama. Uoči ovih izbora, građani su umesto toga govorili o penzijama, budućnosti države blagostanja i klimatskim promenama, kao problemima koji ih najviše zabrinjavaju. Glavne stranke su zauzele različita gledišta o ovim pitanjima, a klasično nadmetanje između desnog i levog centra pokazalo se kao loša vest za krajnju desnicu.

Činjenica da su građani mogli da biraju između dve jasne političke alternative opovrgla je tipičnu populističku pritužbu kako su sve mejnstrim stranke iste i da korumpirane elite vode istu politiku na štetu građana. Niti je velika koalicija između Socijaldemokratske partije (SPD) i Hrišćansko-demokratske unije (CDU) odlazeće kancelarke Angele Merkel potvrdila pretpostavku da takvi aranžmani provociraju veću podršku ekstremnim partijama. Naprotiv, socijal-demokrate su signalizirale jasan zaokret ulevo i raskid sa erom Merkel.

Nagađalo se i da će nezadovoljstvo vladavinom u vreme pandemije podstaći građane da glasaju za AfD, prosto zato što je to izgledalo kao jedini konzistentni pokazatelj neslaganja. Konačno, AfD je jedina stranka koja nije na vlasti nigde u nemačkom saveznom sistemu, gde je u 16 saveznih država na vlasti 9 različitih koalicija.

Dva su razloga zbog kojih se to nije desilo. Pre svega, mnogi Nemci smatraju da je AfD stranka sklona istorijskom revizionizmu, što će reći relativizaciji nacističke prošlosti. Pokazalo se da čak ni okoreli konzervativci, koji su duboko razočarani postupcima CDU u vreme pandemije, nisu hteli da priđu blizu bilo čemu što zvuči kao neonacizam. Neuspeh AfD-a da privuče nezadovoljne birače potvrđuje da strategija pokušaja da se bude i ugledan i radikalan ipak ne radi na duge staze.

Drugi razlog zbog koga AfD nije uspela da privuče značajniju podršku manje je očigledan. Kao republikanci u SAD, AfD je u pandemiji pokušala da monopolizuje „borbu za slobodu“, ali su taj pokušaj sprečili nemački liberali u klasičnom, evropskom smislu. U brojnim predizbornim debatama, Slobodna demokratska stranka (FDP) predstavila se kao jasna alternativa AfD-u. Njeni kandidati su artikulisali kredibilnu opoziciju ograničenjima tokom pandemije u ime ljudskih prava, a da nisu ni dotakli teorije zavere, niti prekoračili liniju između kritike političkih odluka i napada na politički sistem.

Konačno, bilo je značajno i to što su i socijal-demokrate i CDU uspeli da se odupru glavnom trendu širom Evrope: uvođenju krajnje desnice u mejnstrim, kroz usvajanje segmenata njihove politike i retorike. Nasumično namigivanje udesno tokom kampanje je propalo. Opaska Armina Lašeta, kandidata CDU za naslednika Angele Merkel, tokom talibanskog preuzimanja Avganistana da „ne sme da se ponovi 2015. kada je Nemačka primila milion izbeglica“ u većini komentara je ocenjena kao blamaža. Političar iz CDU koji se najviše trudio da se predstavi kao AfD-lajt, Hans-Georg Masen, potučen je do nogu.

Međutim, nije trenutak za opuštanje, jer CDU još uvek može da izvuče pogrešnu pouku iz ovih izbora. Posle najgorih rezultata u istoriji stranke, podilaženje krajnjoj desnici moglo bi postati izraženije, uprkos činjenici da se najviše njenih starih birača sada okrenulo socijal-demokratama i Zelenima. Krajnja desnica ima jako uporište u delovima istočne Nemačke, dok je najjača u Saksoniji i Tiringiji gde njeno ekstremno krilo uživa podršku mladih. To krilo će se sada dodatno osmeliti. Za lokalne žrtve raspirivanja mržnje sa krajnje desnice nije utešno to što ukupni rezultati izbora nisu ispali tako loši kao što su mnogi strahovali.

Project Syndicate, 27.09.2021.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 05.10.2021.