Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Javna galama koja se digla nakon što je Josipa Lisac na osebujan način otpjevala himnu na inauguraciji predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, kulminiravši podizanjem kaznene prijave protiv glazbene umjetnice, pokazala je do koje mjere nacionalizam svoju snagu crpi iz rutine. Narušavanje rutinskoga reda stvari, makar ono bilo nehotično, čak će i patriotski osviještenu pjevačicu (koja dakle pristaje interpretirati nacionalnu budnicu na zahtjev novoga vladara), kao i njenog patriotski osviještenog naručitelja (koji želi da himna na njegovoj simboličkoj krunidbi zvuči „nešto drugačije“ od uobičajenoga limenog tuljenja, čime bi se i on prikazao „nešto drugačijim“ od svojih prethodnika), odvesti u zonu blasfemije, svakako protiv njihove volje.

Nakon što je birtija na Pantovčaku zatvorena za goste, nakon što su se uzvanici razišli i požurili vratiti toalete u naftalin, sitni bi zlobnik i jednome i drugoj za doručak najradije servirao Bajagin tugaljivi refren: „Dobro jutro, džezeri…“ Naime: što vam zaista vrijede svjetske žvake, kad – bez obzira na ekstravagantan pristup i nadahnute solo dionice – svirate narodnjake? A onda redovni konzumenti narodnjaka, ne shvativši ništa, logično popizde.

U kaznenoj prijavi koju je nekakav desničarski pravnik iz Opatije podnio protiv Josipe Lisac veli se da je ona „intonirala himnu Republike Hrvatske na omalovažavajući način“, koristeći „izrugljive artikulacije i tonalitete“ koji „nisu društveno prihvatljivi“. Podnosilac prijave tvrdi da je „bilo kakvo umjetničko penetriranje u skladbenu, tekstualnu i glazbenu strukturu himne nedopušteno“, te je pjevačica počinila krivično djelo iz čl. 349. Kaznenog zakona RH.

Ukratko, ne smije se dirati u svetinju. A svetinja sa svojom trivijalnom monotonijom, sa svojom sveprisutnošću, treba ulaziti u uho po odgovarajućem automatizmu, tek da potakne neizostavnu fizičku manifestaciju lojalnosti državi i naciji – kolektivno ustajanje i kočenje u stavu mirno – bez skretanja pažnje na samu sebe neuobičajenošću pojedine izvedbe; otprilike u skladu s onim starim zapažanjem Roberta Musila da „ništa nije toliko nevidljivo kao spomenik“.

Pravni dopis opatijskog desničara – koji će, srećom, završiti u ladici tužioca kao usputna bizarnost i prilog za arhiv ovdašnjeg idiotizma – utoliko predstavlja vapaj nacionalističkog uma zbog osjećaja da gubi rutinu koja ga svakodnevno hrani. Upućen na sasvim pogrešnu adresu, uostalom, jer su vladarske odaje zadnje mjesto gdje bi ta rutina bila potkopana.

Tamo se tek s vremena na vrijeme povede računa o kozmetici i stilu, a usput i o širenju iluzije o tome da podjela nacionalističkog univerzuma na narodnjake i džezere ima iole značajnu težinu. Himna međutim – kakva god njena interpretacija bila – ne dolazi u pitanje, kao ni skupni tjelesni odziv na dresuru. A tu već umjesto Musila nastupa Stuart O’Neill: „Najbolesnije je ono što se uzima zdravo za gotovo.“

Slična je stvar, uzgred budi rečeno, s famoznim završnim iskazom u predsjedničkoj zakletvi – „Tako mi Bog pomogao!“ – u koji ne vjeruje ni onaj koji zakletvu polaže, budući da je deklarirani ateist, ali to što ne vjeruje nije razlog da se ne iskaže odanost kršćanskim vrijednostima, odnosno konkretnoj organizaciji – Katoličkoj crkvi – koja te vrijednosti definira i njima manipulira. Bog, čije je (ne)postojanje posve nebitno, služi tek kao simboličko kljuse na čijim umornim leđima vladar uvodi crkvu u svjetovni poredak i osigurava joj dogovoreno mjesto unutar aparata hegemonije. U pogledu savezu između crkve i države, Bog je tek sveta poštapalica, obljubljena trivijalnost, upravo kao i nacionalna himna u pogledu prisilne veze države i državljana, s tim što je ova, umjesto za spiritualnu, pogodna za tonsku objavu.

Skrušena jednakost pod diktatom himne, doduše, ipak nije potpuna, štoviše, sam čin svečanog intoniranja postaje prilika za stanovito ideološko razvrstavanje: neki Hrvati, kao što znamo, tada drže dlanove na grudima, a nekima su ruke spuštene uz tijelo. Prvi – u pravilu hadezeovci i konzervativni desničari – čvrsto su uvjereni da time demonstriraju snažnija čuvstva prema domovini, dok drugi drže kako svojom decentnom pozom iskazuju nedostatak nacionalističke zažarenosti koju smatraju štetnom. I to je, reklo bi se, sav taj jaz.

Upadljivo izostaju, naravno, samo oni koji na himnu ne ustaju. Ne zbog toga što u prilikama kada „Lijepa naša“ naredbodavno zatrešti među masom hitroustajućih nema i takvih koje „državna emocija“ ni najmanje ne dotiče – jer takvo što realno ne potiče ni one koji dlanovima pritišću pluća, ni one što drže ruke uz tijelo – nego radi golog straha da će nakon svetogrdnog čina biti oglašeni najgorim neprijateljima i ekskomunicirani iz zajednice.

Budući da zahtijeva jednoobrazni odziv, državna himna nije ništa drugo nego glazbeno formulirana komanda. Što onda znači kada ta komanda, umjesto od strane primaoca naredbe, biva sabotirana s komandnoga mjesta?

U rezidencijalnoj izvedbi Josipe Lisac nije bilo ni trunku parodijske namjere, no to nije razlog da joj – iz pozicije zlobnog promatrača, kakvim smo se već predstavili – ne pripišemo određene parodijske učinke.

Intenzitet nehotične subverzije raste s odmakom od „originala“, jer ustale slušaoce – htjeli to oni ili ne – napadno podsjeća na to da bi, kao što se koče u stavu mirno uz izvedbu himne koja baš i ne sliči na hrvatsku himnu, jednako tako mogli ustajati i poslušno mirovati uz tonove neke sasvim druge melodije, koja podjednako ne sliči na hrvatsku himnu. Nenamjerno – mada zbog toga ne i manje efektno – zbilo se nešto konkretnije suočavanje s komičnim apsurdom nacionalističke rutine: da takozvani slobodni ljudi krotko skaču na muzički nalog i ponašaju se poput solidno dresiranih psića, čak i u prilici kada taj nalog samo u tragovima nalikuje himni. Što ako se otkloni i zadnja sličnost?

Istinska subverzija dogodila bi se dakle jedino u slučaju takve „obrade“ koja bi u potpunosti odbacila svoj predložak. Kada bi, na primjer, nakon najave da će Josipa Lisac za visoke uzvanike izvesti nacionalnu himnu, interpretatorica uzela mikrofon i otpjevala kompoziciju „Danas sam luda“ ili – za obožavaoce iz prošlog stoljeća – nezaboravnu „Oluju“.

To je, dakako, nemoguće. Inauguracija novoizabranog političkog vladara bez nedvosmislenog patriotskog očitovanja u današnjem je svijetu nezamisliva, a u Hrvatskoj pogotovo.

No, dodatna nezgoda s Hrvatskom leži u tome što je kompletan njen politički život kroz zadnjih trideset godina najbolje opisati kao neprestano intoniranje „Lijepe naše“ koja, ne štedeći decibele, nadire u svakome trenutku iz svih raspoloživih razglasa. Ničeg tu nema osim ubitačnog cirkuliranja lažnih emocija prema domovini, uz punu svijest aktera da iznuđenoj ljubavi ne treba gledati u zube. Kroz punih trideset godina centralna figura političkog djelovanja u ovoj zemlji svodi se na neposustalo dokazivanje odanosti mitski definiranoj državi, obogotvorenoj apstrakciji pod kojom pokorno kleče i desni i lijevi, a patriotska matrica jedina je po kojoj se provode razvrstavanja i utvrđuju razlike, iskazane uglavnom u nijansama. Ruka na srcu ili ruka uz tijelo, to je sav taj jaz.

Ekstravagantna izvedba nacionalne koračnice na Pantovčaku u tom je smislu neka vrsta muzičkog izvještaja o mogućnostima i modalitetima političke promjene kakvu kroz dogledno vrijeme možemo očekivati, a to će reći: simptom mentalne impotencije onih koji su uvjereni da je „uljuđeni“ („ležerni“, „urbani“, „građanski“ i tome slični) nacionalizam dostatna alternativa sadašnjem buktanju kolektivnih strasti.

Građane koji još uvijek gaje sjećanja na svoje ja, međutim, najmanje bi trebala mučiti dilema hoće li se prisilnome demonstriranju ljubavi prema državi prepuštati uz limenu glazbu ili uz klavirsku pratnju.

Peščanik.net, 22.02.2020.

Srodni linkovi:

Heni Erceg – Himna

Viktor Ivančić – Zašto ustajati na himnu?


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)