Zašto ustajati na himnu?

mačka na prozoru

Foto: Predrag Trokicić

Da, zašto uopće ustajemo na zvukove himne?

Zbog čega se ta po svemu komična ritualna radnja smatra podrazumijevajućom i samorazumljivom?

Zašto je po općem uvjerenju „nenormalno“ nastaviti nezainteresirano sjediti dok iz zvučnika trešti službena državna koračnica – pa će takav postupak naići na jednodušnu osudu, zgražanje i prezir – kada zapravo nema ničega naročito normalnog, a pogotovo ne prirodnog, u zbornome podizanju na noge i kočenju u stavu mirno uz tonove „najdraže melodije“?

To da veće ili manje skupine žena i muškaraca na javnim mjestima svojom tjelesnom motorikom iskazuju bespogovornu lojalnost organizaciji koja se glazbenim putem uvijek iznova objavljuje kao vrhovno božanstvo, ustvari je – sagleda li se izvan konteksta usvojene prisile – beskrajno bizarno i smiješno, a može biti prirodno onoliko koliko je prirodno kada dresirani pas podigne šapu na komandu gospodara, ili se digne na zadnje šape, čineći to bez ikakve druge potrebe ili razloga osim da poslušno, kako se to od njega očekuje, reagira na nalog što ga odašilje His Master’s Voice.

Zbog čega se, uostalom, kroz obrede poput ustajanja uz himnu, javno demonstriranje „bivanja nacijom“ ustalilo kao ekskluzivno ljudska praksa, ako je posve jasno da bi uz neveliki dreserski trud tu naviku lako usvojili i kućni ljubimci?

Pretpostavljam da slične dvojbe nije umjesno nizati uz pitanje što ga je prije nekoliko dana putem Facebooka postavio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava: „Prije 27 godina u Vukovaru su ljudi ginuli zbog ove države, zbog hrvatskoga stijega i himne Republike Hrvatske, stoga s ovog mjesta mogu samo upitati hoćemo li mi danas, 27 godina nakon toga, šutjeti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu sjede na istu tu himnu?“

Rečeni moron uz to je objavio snimku djece na nekoj nogometnoj utakmici, uhvaćene u trenutku „delikta“, ne potrudivši se zaštititi im identitete. Sutradan, jednoga je učenika srpske nacionalnosti iz iste škole u Vukovaru brutalno premlatila skupina maskiranih vršnjaka.

Moron, međutim, nije obustavio svoje aktivnosti na Facebooku: objavio je potom fotografiju hrvatskih nogometnih reprezentativaca, ponosno uspravljenih, s dlanovima na grudima, i ukrasio je gramatički izazovnim tekstom: „Ustajemo na hrvatsku himnu ne da fokusiramo na ono što nas dijeli, nego na ono što nas ujedinjuje.“

A onda se moronu na funkciji vukovarskog gradonačelnika pridružio moron na dužnosti predsjednika Sabora, Gordan Jandroković, poprativši slučaj riječima: „Je li u redu da se za vrijeme hrvatske himne netko ne digne? Ovdje se radi o djeci, treba poštivati i štititi djecu i privatnost djece, ali treba poručiti svima kada svira hrvatska himna da se ustanu.“

Predsjednik Sabora nije precizirao na koji način to „treba poručiti“, jer se podrazumijeva kako ta stvar nije u njegovoj nadležnosti, već u zoni djelovanja maskiranih tinejdžera poželjne nacionalnosti, zarana naučenih da stave pesnice u službu domovinskog božanstva.

Imamo li u vidu refleks koji ispravo biće podbada u momentu intoniranja državnog napjeva, gradonačelnik Penava u osnovi je optužio šugave srpske pse mlađe dobi da se ne ponašaju onako kako se ponaša regularan primjerak čiste hrvatske pasmine kada začuje magični zvuk što ga preko razglasa lansira His Master’s Voice. Izostala je, dakako, napomena da javno manifestiranje „ljubavi prema domovini“ nema bliskih veza s emocijama – niti s ičim drugim što bi se moglo okarakterizirati „prirodnim“ – već je rezultat procesa pripitomljavanja.

Budući da pripadaju kategoriji zadnjega političkog šljama – sorti koja se ne libi zloupotrijebiti djecu za tekuće šovenske planove – Jandroković i Penava zanemarili su još nekoliko sitnica: na primjer da čak ni tradicionalno rigidnim hrvatskim zakonima nije propisana obaveza ustajanja prilikom javnog izvođenja državne himne (kao što je to slučaj u Crnoj Gori, recimo, gdje je za odbijanje takve vrste iskazivanja počasti domovini predviđena kazna od 200 do 2000 eura); ili da bi se čak i po hrvatskome ustavu ignoriranje himne „položajem tijela“ moralo podvesti pod pravo na slobodu izražavanja (kao što je to slučaj u solidnijim liberalnim demokracijama)… Ali koga briga za normativne trice ako hrvatska društvena praksa potvrđuje kako nema ni okrutnijih sudova ni oštrijih presuda od onih što se oslanjaju na nepisane zakone.

Zavirimo li, pak, iza zamornih i vječno istih nasilničkih eskapada političkog ološa, slučaj je zanimljiv ponajprije zbog toga jer razotkriva kolika je količina nacionalističke moći sadržana u onome trivijalnom, naime – koliko se opasnim može pokazati sabotiranje naizgled banalnih i uglavnom neprimjetnih svakodnevnih rituala, naime – kako stvarna snaga nacionalizma ne kulja iz ratobornih kreštanja i psovki, već proizlazi iz ideološki zadanih navika i rutina koje uzimamo zdravo za gotovo, naime – kako se kršenje tih rutina doživljava do te mjere nezamislivim i izaziva tolike provale bijesa da bi se možda baš u tome polju trivijalnog isplatilo njegovati veselu kulturu neposluha, makar za potrebe lične mentalne relaksacije.

Zaista, zašto ustajemo na zvuke državne himne?

Sigurno ne stoga što je to uistinu „normalno“ i „prirodno“, ili što smo potaknuti nezadrživim mlazovima emocija, nego zbog toga jer smo dužni biti strahom i nametnutim konvencijama zarobljene jedinke u stadu. Nacionalizam u svome operativnom izdanju i nije ništa drugo nego kontinuirano i birokratski poduprto variranje stilskih figura kroz koje će se provjeravati masovna odanost obogotvorenoj državi za koju, kada prilike iskoče iz rutine, vrijedi oduzeti nečiji život, ili žrtvovati vlastiti, ili poduzeti kakvu sličnu svinjariju.

Veći dio tajne, dakle, nije u ljubavi, nego u dresuri. Osjećaji su važni onoliko koliko se njihov vlasnik pretvara u robota. Tko god je imao nesreću služiti vojsku, mogao se pobliže upoznati s efektima takvog drila. U početku su ti i čudna i naporna sva ta postrojavanja, salutiranja, jutarnja pozdravljanja zastave, večernji ispraćaji zastave na spavanje… Kasnije ih, međutim, ne dovodiš u pitanje, jer te na to upućuje mehanika preživljavanja.

U svojoj bogatoj vojnoj karijeri imao sam i drastičnijih iskustava. Nakon prisilnog novačenja u jednu gardijsku brigadu u siječnju 1994. mehanika preživljavanja izgledala je tako da bi voditelj obuke ispred postrojene jedinice uzviknuo „Za dom“, da bi tridesetak momaka uglas odvratilo sa „Spremni“. Pa tako petnaestak puta dnevno. Pa tako trideset dana zaredom… Budući da sam na komandu odgovarao šutnjom (što je voditelj obuke mudro ignorirao), te da poslije kraćeg vremena na licima suboraca nisam primjećivao ni najmanje tragove nelagode, padala mi je na pamet ona stara latinska: Repetitio mater studiorum est. U prijevodu: Ponavljanje je majka sranja.

Zapovjednik brigade u kojoj je prakticiran i „zadomaški“ segment vojne obuke, uzgred budi rečeno, danas je ministar obrane Republike Hrvatske.

Tačno.net, 22.01.2019.

Peščanik.net, 25.01.2019.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen je u Sarajevu 1960. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, a u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB, na čijim se stranama vide zameci potonjeg “Ferala”, Ivančić 1984. dobija nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Urednik je i jedan od osnivača nedeljnika “Feral Tribune”. U biblioteci “Feral Tribune” objavio je “Bilježnicu Robija K.” (četiri izdanja: 1994, 1996, 1997. i 2001), i studiju “Točka na U” (dva izdanja: 1998, 2000). Izabrane novinske tekstove objavio je 2003. u dve knjige, i to oglede o tuđmanizmu pod naslovom “Lomača za protuhrvatski blud”, a oglede o posttuđmanizmu pod naslovom “Šamaranje vjetra”. Prvi roman “Vita activa” objavio je 2005. Od 2005. “Fabrika knjiga” objavila je sledeće Ivančićeve knjige: “Robi K.” (2006), u dva toma; a onda i “Robi K. Treći juriš!” (2011); zbirke ogleda “Animal Croatica” (2007), “Zašto ne pišem i drugi eseji” (2010), “Jugoslavija živi vječno” (2011) i “Sviranje srednjem kursu” (2015, u saradnji sa “Peščanikom”); romane “Vita activa” (2005, drugo izdanje ) i “Planinski zrak” (2009), te zbirku priča “Radnici i seljaci” (2014, u saradnji sa “Peščanikom”). Godine 2018. Fabrika knjiga u pet svezaka objavljuje “Robi K. 1984-2018” (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom). Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)