Upitan o genocidu koji je srpska vojska počinila u Bosni, filozof, germanista i političar Aleksa Buha, koji je prešao dug put od marksiste, preko hegelijanca do karadžićevca, odvratio je “da to treba smestiti u duži vremenski raspon i da to nije ništa u odnosu na genocid nad Srbima tokom poslednja dva veka”. Istovremeno, takoreći u istom dahu dodao je kako su “istraživanja pokazala da Srbi iz okoline Srebrenice po broju žrtava ne zaostaju iza broja muslimanskih žrtava”. Aleksa Buha je, isto tako, postojanje zloglasnog prijedorskog logora smrti – Omarske – pravdao nastojanjem bosanskih Srba da ne ostanu bez “rudnih bogatstava i minerala”.
Premijer Republike Srpske, tvorevine nastale na genocidu, oivičene masovnim grobnicama, možda jest intelektualni patuljak u odnosu na imenovanog inspiratora zločina protiv čovječnosti, možda jest surova kombinacija traktordžije i buhenvaldskog mesara, ali sigurno jest i dosljedni nastavljač politike raznih buha i karadžića. Milorad Dodik je, i pored sijaset šokantnih izjava iz svojeg nacional-šovinističkog repertoara, uspio otići korak dalje, i zapravo došao do kraja: manirom “eksperata” Jugoslavenske narodne armije, koji su u studiju srbijanskog RTS-a, samo nekoliko sati nakon što je na sarajevske Markale sa četničkih položaja ispaljena granata, “dokazivali” kako su “muslimani granatirali sami sebe da izazovu međunarodnu reakciju”, Dodik je ispalio svoju balističku analizu ponovivši tvrdnje da su zločinački napadi na Markale i tuzlansku Kapiju inscenirani.
Čovjek koji je poodavno ustvrdio da je za njega “najveća vrijednost to što je Srbin”, stao je pred kamere i “objasnio”: “Ko je god normalan, ko poznaje ratovanje, balistiku i sve ostalo, tvrdi da ta granata, da je pala u ljude koji stoje jedan kraj drugog, ne bi mogla da pobije toliko ljudi. Dakle, ljudi su dovezeni, inscenirana je situacija, a onda se postavlja čitav pravosudni sistem da to i potvrdi na neki način, što je, naravno, nešto čemu ćemo se mi suprotstaviti. Isto tako, želim ovdje da kažem da su inscenirane i Markale, koje su poslužile za izolaciju Srbije i Srba na ovim prostorima, treba reći da je jedan te isti sudski vještak…” Osim što je u Dodikovom univerzumu “normalan” onaj ko se “razumije u ratovanje, balistiku i sve ostalo”, u njegovom sistemu vrijednosti je “normalno” inscenirati eksploziju granate i u njoj ubiti 71 osobu (i to uglavnom djecu: Sandro Kalesić je imao tek dvije i po godine), pogotovo kad je za zločinačku 130-milimetarsku granatu sa Ozrena okrivljen i na 25 godina osuđen general VRS-a Novak Đukić. A čak dva generala VRS-a – Stanislav Galić i Dragomir Milošević – osuđeni su zbog sistematskog granatiranja Sarajeva, između ostalog, i eksplicitno za granatiranje tržnice Markale. No, dokazivati sve ovo laktaškom nacisti i nema smisla, tim prije što on nije ni svjestan da njegove riječi same govore protiv njega. Prema općepoznatoj teoriji dr. Gregoryja Stantona, prema kojoj se genocid odvija u osam etapa – razvrstavanje, obilježavanje, dehumanizacija, organizacija, polarizacija, identifikacija, istrebljenje i poricanje – Milorad Dodik samo potvrđuje da je duboko zagazio u genocidnu fazu poricanja.
Međutim, teško je zamisliti da se Milorad Dodik, čak uz sve kabadahijske osobine koje posjeduje, ovako ponaša bez nekoliko ohrabrujućih parametara – njegovoj negacionističkoj izjavi prethodila je skandalozna tvrdnja predsjednika Sudskog vijeća Haškog tribunala u procesu protiv Radovana Karadžića, sudije O-Gon Kwona, koji je na statusnoj konferenciji zatražio od Tužiteljstva skraćenje optužnice, sugerirajući “usput” izbacivanje i zločina počinjenog na Markalama zbog “kontroverzi o tome koja je strana odgovorna za granatiranje”. S ovakvim izjavama predsjednika Tribunala, koji nije upućen ni u presude koje je Tribunal sam donio, ne treba sumnjati da će Dodik i dalje potpuno nekažnjeno pljuvati na žrtve, da će i dalje nekažnjeno iznova i iznova povlačiti artiljerijsku uzicu i iznova granatirati Kapiju i Markale! Skoro u isto vrijeme, stigla je i vijest da će zločinka Biljana Plavšić, nakon odslužene dvije trećine kazne, sretno izaći na slobodu. No, to je već pitanje razlika između prava i pravde.
U civiliziranom svijetu dilema nema: kao što je grčki historičar Kostas Plevris svojevremeno osuđen na 14 mjeseci zatvora zbog tvrdnji da se holokaust nije dogodio, kao što se ista stvar dogodila britanskom historičaru Davidu Irvingu, kao što su zbog istog prestupa osuđeni češki internet-novinari Erik Sedlaček i Libor Budik, tako se u Bosni i Hercegovini što prije mora donijeti zakon za sankcioniranje poricanja zločina genocida i holokausta. I to tim prije zbog sramotnog odsustva žešćih reakcija domaćih političara ili anemičnog Valentina Inzka – s izuzetkom SDP-ovaca Jasmina Imamovića i Alije Behmena koji su pokrenuli i pitanje Dodikove krivične odgovornosti.
Jer, svaki budući politički ili diplomatski kontakt s čovjekom koji je prošle godine tvrdio da je “srpski narod 90-tih krenuo u borbu da se ne bi ponovo desio Jasenovac, a rezultat te borbe je Republika Srpska” i koji je sada ponovo ispalio zločinačke projektile na Markale i Kapiju – nije ništa drugo nego odobravanje brutalnog Dodikovog negacionizma. Ravnog nekoj suludoj tvrdnji da su Srbi sami sebe klali u Jasenovcu.
BH Dani, 20.09.2009.
Peščanik.net, 20.09.2009.
