Nakon što je 2009. godine svojim vjernicima Božić i Novu godinu čestitao tekstom naslovljenim Za dom spremni!, upustio u raspravu o Jasenovcu i Bleiburgu, napao medije zbog ukazivanja na pedofilske skandale u crkvenim redovima, supetarski župnik don Andro Ursić je u ovo zimsko vrijeme gripe službenu internetsku stranicu Župe sv. Petra odlučio iskoristiti i kako bi skrenuo pažnju na jednu mnogo “opasniju pandemiju” – homoseksualnost. Budući da malo kome nije poznato kako “konj ide na kobilu, krmak na krmaču, magare na magaricu… pa tako redom od komarca do orla – uz male iznimke poremećenih stanja” te da se “dva vijka ne mogu spojiti, dva čavla ne mogu ući jedan u drugoga”, don Ursić si je dao za pravo da LGBT udrugama poruči kako im je mjesto u dolini gubavaca. Osim na “moderne gubavce”, supetarski župnik se obrušio i na Europsku uniju koja “ulaže ogromna sredstva da spriječi pandemiju svinjske i ptičje gripe, a istovremeno dopušta i potiče da se širi u svim pravcima pandemija homoseksualizma i lezbijstva”.
Ursić je tim činom pokazao kako nije učio na greškama kastavskog župnika Franje Jurčevića, koji je nakon što je na svom blogu pozivao na nasilje “blagoslovivši” beogradske huligane koji su divljali za vrijeme Povorke ponosa, svoje homofobne nebuloze još jednom ponovi pred kamerama Red Carpeta i tako zaradio prijetnju smjenom. No uzme li se u obzir da su obojica zbog svojih objavljenih pamfleta prvotno zaradili tek osude i upozorenja svojih biskupa i nadbiskupa te da bi Jurčevićeva nikad obavljena smjena najvjerojatnije značila premještanje u neku drugu župu ili umirovljenje o trošku hrvatskih građana, jasno je Crkva nedovoljno strogo kažnjava svoje pastire.
Teologinja Anna Maria Grünfelder objašnjava kako se većina mjesnih biskupa, unatoč tome što imaju kanonsko pravo regulirati ponašanje pa tako i medijske istupe svojih župnika, zapravo ne odlikuje temeljitom teološkom i kulturnom kvalificiranošću. Stajališta je kako većina njih niti nemaju hrabrosti za avangardističke istupe, nego se radije drže blažih metoda. Strožeg mišljenja je Boris Stanojević, predsjednik Udruge građana za zaštitu ljudskih prava David, koja je osnovana je s ciljem da građanima omogući pravo na nepristrasne i istinite informacije o djelovanju vjerskih institucija u Republici Hrvatskoj. “Crkva već stoljećima uspijeva biti zatvorena i nedodirljiva od vanjskog svijeta uvjerivši javnost i svoje vjernike da joj je Bog dao to poslanje. Svoj nauk stavila je na pijedestal nepogrešivosti i svim sredstvima se trudi sakriti svaki grijeh svojih pastira, pa tako i ovaj”, smatra Stanojević. Hrvoje Cirkvenec, urednik katoličkog vjerskog portala Križ života i pokretač Udruge za promicanje medija, dijaloga i etike u društvu Mediet, razlog takvog postupanja vrha Crkve vidi u ponašanju pojedinih biskupa koji sa svojim podređenima dijele sličan mentalitet i način života. “Ne može se ujutro na misi govoriti o Bogu koji je ljubav, a poslijepodne kroz tekstove i govore širit govor mržnje. Takve pojave u Katoličkoj crkvi, ali i u nekim drugim vjerskim zajednicama, samo su odraz velike količine licemjerja koje gaje visoki i manje visoko pozicionirani predstavnici tih zajednica. Valja primijetiti kako, osim pojedinih svećenika, i njihovi šefovi biskupi prečesto u Hrvatskoj imaju neprimjerene javne istupe. A sve onda završava na ‘ruka ruku mije’ ili onoj da se svećenike ne treba kažnjavati za ono što govore, a njihovi nadređeni zapravo misle”.
Unatoč blagih osuda svojih nadređenih, neke buduće ursiće i jurčeviće u naumu da šire svoje osobne pamflete posredstvom interneta i medija mogao bi spriječiti Zakon o suzbijanju diskriminacije, na osnovu kojeg je Centar za LGBT ravnopravnost digao prve udružne tužbe za diskriminaciju LGBT osoba. Uz Zdrava Mamića i Vlatka Markovića, na jednoj od tužbi našao se i Franjo Jurčević. Proglasi li ih sud krivima, gospoda će morati odmah prestati s postupcima koji krše ili namjeravaju kršiti prava LGBT osoba, no zanimljivo je i to da će o svom trošku presudu morati objaviti u medijima. “Svakako se nadamo osuđujućoj presudi jer bi ona mogla biti dobar signal svima, nevezano bili oni iz crkvenih redova ili ne, da u Hrvatskoj zagovaranje nasilja protiv LGBT osoba ne prolazi”, kaže Marko Jurčić iz Zagreb Pridea. Smatra kako se u navedenim slučajevima zaposlenicima Katoličke crkve daje previše na vidljivosti i značaju. “Uopće ne mislim komentirati stavove i vjerovanja zaposlenika bilo koje druge vjerske organizacije. Oni imaju pravo vjerovati u što god žele, od geocentričog sustava, preko kreacionizma do toga da je homoseksualnost bolest, no u svom se djelovanju moraju ipak držati zakonskih okvira Republike Hrvatske”.
No kad je riječ o odstupanju od zakonskih okvira, najparadoksalnija je činjenica da je u ovakvim i sličnim slučajevima dovedeno u pitanje i poštivanje dokumenata Katoličke crkve. Portal Križ života navodi kako u Katekizmu br. 2358 piše da homoseksualne osobe treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću, a nadalje stoji kako se prema homoseksualnim osobama treba izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije. Zanimljivo je spomenuti i dokument Komisije o braku i obitelji Biskupske konferencije Sjedinjenih Američkih Država, koji spada u dokumente Katoličke crkve, a koji je odobrila Sveta Stolica. U tom dokumentu se od svećenika traži da izbjegavaju predrasude i osuđivanje. No paradoks ide dalje jer se ovakvim istupima zapravo krši i Ugovor između Svete stolice i Republike Hrvatske. Prema Ugovoru o gospodarskim pitanjima iz 1998. godine, Republika Hrvatska je iz državnog proračuna dužna Katoličkoj crkvi mjesečno davati iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa i to u svrhu, ni manje ni više, nego kako bi Crkva mogla “na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općega dobra”. No unatoč tome što su homofobni i fašistički istupi daleko od doličnosti i promicanja općeg dobra, gotovo se sve državne institucije oglušuju na ovakva postupanja.
Kako bi toj indiferentnosti pokušali stati na kraj, portal Križ života i udruga Mediet pokrenuli su peticiju Ne nasilju, diskriminaciji i neostaštvu. A da bi Katolička crkva u budućnosti zaista bila odgovorna državi i društvu koje je djelomično financira, inicijatori će po prikupljanju potpisa peticiju predati Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, Apostolskoj nuncijaturi, Hrvatskom saboru, Uredu predsjednika Republike i Državnom odvjetništvu. “Peticija zasigurno neće uroditi revolucijom i potpunom promjenom ponašanja u državi, društvu i Katoličkoj crkvi. Njome smo željeli pokazati da i u društvu i u Crkvi ima građana i katolika koji se ograđuju od takvih neprimjerenih istupa pojedinih svećenika. Možda je riječ o malenom koraku, no takve su inicijative potrebne kako bi se širila ideja da na ovim prostorima pravo na riječ nemaju samo oni koji su posljednjih desetljeća bili promotori mržnje, diskriminacije, sukoba, stigmatiziranja i proklinjanja”, objašnjava Cirkvenec. Boris Stanojević smatra kako bi upravo ova peticija mogla ujediniti mnoge udruge koje bi uz pomoću zajedničke točke djelovanja napokon mogle pokrenuti državne institucije da počnu postupati u skladu sa zakonima koje su same donijele. “Crkva je jaka onoliko koliko uspije ‘zajašiti’ državu, a napose i svoje vjernike. Tu leži naša najveća zadaća – razotkriti laži, prijevare i boriti se za istinu”, upozorava Stanojević.
Teško je procijeniti koliki će zapravo utjecaj imati spomenuta peticija, uzme li se u obzir činjenica da su svih ovih godina najviše državne instance prešutno odobravale takva gruba kršenja zakona od strane poslanika Katoličke crkve. Kako to obično biva, reagirala su samo ona tijela čija je to izričita zadaća. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač Koritnik za H-Alter je potvrdila kako je u posljednje vrijeme zbog homofobnih izjava župnika Franje Jurčevića, ali i predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i napisa koji su objavljeni na portalu Katolik.hr dostavila prijedloge državnom odvjetništvu da ispita ima li u navedenim slučajevima mjesta kaznenom progonu radi počinjenja kaznenog djela povrede ravnopravnosti i diskriminacije. Lukač Koritnik potvrdila je i kako isto namjerava napraviti i sa župnikom Ursićem. “Smatram da ni moje ni bilo čije pojedinačno reagiranje nije dovoljno. Prava reakcija u slučajevima poput izjava župnika trebala bi doći prvenstveno od njihovih župljana, uključujući lokalnu i područnu samoupravu i politiku. Koliko mi je poznato, u slučaju don Andre Ursića generalni vikar Hvarsko-bračko-viške biskupije javno se ogradio od župnikovih stavova rekavši da oni nipošto ne predstavljaju mišljenje Crkve. Nadam se da su i župljani s time upoznati, iako biskupovu izjavu da su don Ursića više puta zamolili da se ne koristi tako oštrim metaforama i alegorijama ne smatram osudom homofobije, budući da ona nije pitanje stila izražavanja, već kršenja ljudskih prava”, upozorava pravobraniteljica.
Sličnog stajališta je i teologinja Grünfelder koja smatra kako promjenu duha i usvajanje humanijih stavova ne valja tražiti samo unutar crkvene hijerarhije. “Bitno je da promjena dođe od vjernika, jer oni ne slušaju samo poslanja Crkve. Na njih utječu mediji i poznate osobe, a dobro je poznato da i među njima ima homofoba koji se ne ustručavaju iznijeti svoje fobije u javnosti. S druge strane, upravo su vjernici najtradicionalniji sloj društva. Tko se treba mijenjati – pastir ili pastva? Mislim da svatko od nas treba raditi na promjeni vlastitih stavova”, zaključila je teologinja. No dokle god vjernici, Crkva i državne institucije budu tolerirali ovakve homofobne istupe, malo je izgledno da će se u zemlji, u kojoj čak više od 50 posto građana ima povjerenja u instituciju crkve, napokon prestati lomiti koplja oko onoga što je znanost dokazala još davnih dana.
Tamara Opačić, H-alter, 17.01.2011.
Peščanik.net, 19.01.2011.
