Branko Horvat, eminentni hrvatski znanstvenik svjetskog glasa, sveučilišni profesor ekonomije, kandidat za Nobelovu nagradu i savjetnik mnogih vlada, obogatio je postjugoslavenska društva, a posebice hrvatsko, velikim istraživačkim nasljeđem. Danas, deset godina nakon njegove smrti, čija se obljetnica obilježava 18. prosinca, njegova ostavština gotovo je zanemarena. Za “H-Alter” govore: Ante Lešaja, Božidar Jakšić, Domagoj Mihaljević, Guste Santini i Nenad Zakošek.

 
“’Branko, po čemu se mogu ocjenjivati dosezi jednog ekonomista?’, upitao sam ga jednom prilikom. ‘Dosezi se računaju po vođenju računa o što većem broju varijabli koje ekonomist ima u vidu prilikom pružanja odgovora, kako bi mogao donijeti što značajniji zaključak o problemu i o njegovu rješenju’, odgovorio mi je.” Anegdota je to, koja je iz dugogodišnjeg prijateljstva s pokojnim Brankom Horvatom, eminentnim znanstvenikom, sveučilišnim profesorom ekonomije i političkim aktivistom, Gusti Sanitiniju najviše ostala urezana u sjećanje. Osim što je svom prijatelju pružio izvrsnu definiciju koju je Santini kasnije uvrstio u predgovor svoje knjige Refleksije jednog Turanjca, Horvat je tom prilikom sam sebi izrekao epitaf. Zbog poznavanja širokog dijapazona različitih znanstvenih područja, ovaj nesuđeni nobelovac tijekom svog sedamdesetšestogodišnjeg života prometnuo se u znanstvenika svjetskog glasa.

“Još otkako je moj razred napustio srednju školu u malom provincijskom gradiću u Hrvatskoj, da bi se pridružio partizanima u jugoslavenskoj revoluciji, socijalizam je bio moja stalna preokupacija. Moja generacija prihvatila se ostvarivanja onoga na što je Marx pozivao u svojoj slavnoj tezi o Feuerbachu: mijenjanja svijeta, ne samo njegovog tumačenja… Kada sam završio srednju školu, nešto više od godinu dana nakon revolucije, nije mi bilo jasno na koji bih način mogao biti najkorisniji u izgrađivanju socijalizma. Studirao sam tehniku i onda se prebacio na ekonomiju, filozofiju i sociologiju. Na kraju sam zaključio da ekonomija, budući da se bavi ‘bazom’ društva, pruža priliku za dostojanstveno zanimanje. Tako sam postao ekonomist”, napisao je Branko Horvat u predgovoru svog kapitalnog djela Politička ekonomija socijalizma, koje je Američko društvo ekonomista 1983. godine predložilo za Nobelovu nagradu za ekonomiju.

Nakon što je svoj prvi doktorat stekao radom Ekonomika jugoslavenske naftne privrede 1955. godine, četiri godine kasnije doktorirao je i na Sveučilištu u Manchesteru na temu Towards a Theory of a Planned Economy. Karijeru je započeo kao asistent na Institutu za naftu i na zagrebačkom Ekonomskom institutu. Radio je i u Saveznom zavodu za planiranje u Beogradu, gdje je bio voditelj Metodološkog odjela, koji je 1963. njegovom zaslugom prerastao u Jugoslavenski institut za ekonomska istraživanja. Kao direktor Instituta osnovao je međunarodnu poslijediplomsku školu i pokrenuo časopis Ekonomska analiza i radničko upravljanje. “Uz to što je bio izvrstan poznavatelj ekonomske teorije i politike, marksizma i tržišnog gospodarstva, odlično se snalazio i u matematici, što ga je činilo najkompletnijim ekonomistom na području bivše Jugoslavije”, objasnio je u razgovoru za H-Alter Guste Santini, jedan od članova Znanstvenog društva ekonomista, na čiju ideju za osnivanje je Horvat došao 2002. godine, pred kraj života. Zahvaljujući njegovanju multidisciplinarnosti, Horvat je postao predavač na brojim međunarodnim sveučilištima, savjetnik vlada Perua, Brazila, Bangladeša, Turske i Ukrajine, a zbog njegovog specifičnog pristupa marksizmu, Benjamin Ward je u ekonomsku teoriju unio kovanicu marksizam-horvatizam.

Sociolog Božidar Jakšić ističe da je Horvat bio jedna od značajnih ličnosti jugoslavenske ekonomske znanosti. “Kada se on bavio naftom kao ekonomskom kategorijom, bio je to pionirski rad. Imao je nevjerojatan broj međunarodnih kontakata i uživao je nesumnjiv međunarodni ugled o čemu svjedoči i fama da je bio jedan od kandidata za Novelovu nagradu za ekonomiju.” Jakšić, koji se s Horvatom najčešće susretao na sastancima istraživačke grupe Instituta za društvena istraživanja Čovjek i sistem, koju su vodili Rudi Supek i Eugen Pusić, podsjeća da je odnos jugoslavenskih vlasti prema Horvatovom radu bio proturječan. “Bio je direktor Jugoslavenskog instituta za ekonomska istraživanja u Beogradu, ali je onemogućen, pa je prešao u Zagreb, gdje je također bio cijenjen, ali ne osobito utjecajan. Živio je, radio i mislio suviše brzo za birokracije ondašnjeg, ali i današnjeg vremena”, kaže ovaj sociolog i dodaje da ga je privlačio Horvatov otvoren duh i “skoro dječačka intelektualna radoznalost”. “Ponekad sam se s njim šalio, jer je mislio je da sve probleme jugoslavenske privrede može riješiti za šest mjeseci.”

Ekonomist Ante Lešaja slaže se da je Horvat dao velik doprinos ekonomskoj znanosti, naročito jugoslavenskoj. “Svoj doprinos dao je radom na koncipiranju ekonomske politike društva u kojemu je dominantno društveno vlasništvo nad sredstavima za proizvodnju, i tom vlasništvu primjereno samoupravljanje u temeljnim radnim jedinicama tj. poduzećima. A to je zahtijevalo brojna teorijska istraživanja, kojima je Branko Horvat posvetio značajan broj radova. Također, posebno u jugoslavenskim prilikama, njegov doprinos obrazovanju ekonomista je ogroman. Dovoljno je spomenuti da je prvu cjelovitu knjigu o međusektorskoj analizi, tzv. input-output analiza narodne privrede, u nas napisao još 1962. Ustrajno je nastojao na potrebi ovladavanja analitičkom aparaturom što ju je razvila ekonomska znanost.”

Pedesetih godina, kada se većina ekonomista bavila gospodarskim rastom, razvojem i nejednakosti u distribuciji primanja, Horvat je tragao za optimalnim rješenjima za novi ekonomski sustav koji bi bio učinkovitiji od onoga u kojem je živio. U fokus njegovog zanimanja tada dolazi radničko samoupravljanje, za čiju se implementaciju zalagao  do kraja života. Iako je podupirao jugoslavenski samoupravni socijalizam, često ga je kritizirao zbog deficita političke i ekonomske demokratičnosti. “Koncept samoupravljanja bio je ideologiziran, a radnicima je beskrajno manipulirano. S tim konceptom podvrgnutom partijskoj manipulaciji Horvat nije imao čvrste veze, a njegove ekonomske ideje se i nisu osobito uklapale u taj koncept. Njegove ideje i vizije bile su daleko šire”, kaže Jakšić.

“Budući da je bio savjetnik u mnogim vladama zemalja u razvoju, imao je priliku da svoja razmišljanja implementira u realnom životu. Sve to omogućilo mu je da uoči sve mane kapitalističkih, ali i etatističkih zemalja koje je iznio u Političkoj ekonomiji socijalizma. Iako je cijeli život je bio na crti socijalizma, to ga nije spriječilo da stvori najbriljantniju kritiku toga sustava, posebice boljševičke birokracije koju je prokazao kao ograničenje za realizaciju socijalizma. Smatrao je da samoupravni socijalizam nikad nije preispitan u svom stvarnom sadržaju i da zbog toga nije mogao odgovoriti na zahtjeve vremena. Zbog toga nije imao najbolji tretman u Jugoslaviji. Bio je drag komunistima, ali boljševicima nikako”, objašnjava Santini i dodaje da bi Političku ekonomiju socijalizma hrvatskog Schumpetera, kako ga naziva, trebali neizostavno pročitati svi mladi koji se ozbiljno žele baviti ekonomijom i sociologijom.

Domagoj Mihaljević, član Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) i diplomant na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, kaže da radovi Branka Horvata u polju ekonomske demokracije, odnosno njegovo bavljenje pitanjima oblikovanja i razvijanja jugoslavenskog samoupravnog modela, predstavljaju temeljne doprinose tom polju na svjetskoj razini. “Svojim raspravama neumorno je nastojao povezati tržišne principe na razini cjelokupne ekonomije i radničko samoupravljanje na razini poduzeća. Pritom treba naglasiti da je njegovo poimanje tržišnih principa bilo ograničeno društvenim potrebama i miljama je daleko od današnjeg  fundamentalističkog poimanja tržišta. U više svojih temeljnih radova, poput Političke ekonomije socijalizma i Jugoslavenske privrede 1965-1983, naglasio je da šest društvenih aktivnosti mora uvijek ostati organizirano izvan tržišnih principa: obrazovanje, medicinska njega, socijalno starenje, kultura, fizička kultura i očuvanje i stvaranje okoline. Takav model ekonomije, gdje radnici upravljaju poduzećima, a tržište je limitirano društvenim potrebama, Horvat je suprotstavio etatističkom modelu i dokazao njegove prednosti u odnosu na model gdje država upravlja cjelokupnom organizacijom ekonomije”, kaže Mihaljević i dodaje da Horvat istodobno nije bježao ni od problema koji proizlaze iz kombinacije tržišta i radničkog samoupravljanja. “Pri tom je nastojao pomiriti pitanja produktivnosti koja diktira tržište i pitanja visine radničkih dohodaka koja proizlaze iz društvenih potreba. O uspjehu razrješavanja tih problema može se raspravljati, ali su njegovi doprinosi neizostavni u njihovom istraživanju.”

U svom političkom angažmanu, Horvat se nije zaustavio samo na kritici jugoslavenske verzije samoupravljanja. Oštro se usprotivio i gospodarskoj reformi iz 1965. godine, a negodovao je i zbog donošenja ustavnih amandmana 1971. Kada je SFRJ osamdesetih zapala u gospodarsku, ali i političku krizu, slavni ekonomist se prometnuo i u jednog od žešćih kritičara nacionalizma. Godine 1989. objavljena je njegova knjiga Kosovsko pitanje, u kojoj, tematizirajući aktualno stanje, Horvat ističe da je zahtjev da Kosovo bude republika politički, a ne kriminalni, te da je kao takav legitiman. Također, suprotstavio se tezi o genocidu, kao izmišljotini antialbanskih elemenata i zagriženih nacionalista. “Za izdavača sam kritički recenzirao tu knjigu na zgražanje i beogradske i zagrebačke čaršije. Predmet zgražanja bio je više on kao autor, ali i ja kao recenzent”, prisjeća se Božidar Jakšić. 

Kada se nazirao raspad SFRJ, Horvat je početkom 1989. zajedno sa skupinom intelektualaca, mahom s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, osnovao Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu. S ciljem promoviranja alternativne političke opcije, UJDI se zalagao za demokratsku transformaciju SFRJ.

“Kao politički akter, Horvat je vjerovao u demokratsku transformaciju jugoslavenske konfederacije uz viši stupanj integracije nego li je to bio slučaj krajem osamdesetih godina. Kao predsjednik UJDI-a, zalagao se za princip jedan čovjek, jedan glas koji se trebao primjenjivati barem u jednom domu parlamenta. No, 1989. je već bilo prekasno i šanse za ostvarenje takvih ideja, pogotovo nakon što je Slobodan Milošević preuzeo vlast u Srbiji, bile su ravne nuli”, prisjeća se Nenad Zakošek, nekadašnji član UJDI-a i današnji dekan zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

Nakon uvođenja višestranačja u Hrvatskoj, Horvat osniva Socijaldemokratsku uniju, stranku koja se također zalagala za koncept pune demokratizacije – na političkoj, društvenoj i ekonomskoj razini. Kao predsjednik SDU-a, kritizirao je poteze Tuđmanove vlade, a u nekoliko navrata u javnosti je iznio sumnje da predsjednik države ne plaća porez. Do današnjeg dana, nitko ga nije demantirao. Neuspjeh nastojanja UJDI-a, a zatim i SDU-a, Ante Lešaja drži refleksom izmijenjenog odnosa političkih snaga. “Tih godina dominantnom je postala opcija restauracije kapital-odnosa, a u nas je ta opcija realizirana na način i u obliku radikalne i posvemašnje pljačke narodne imovine, i njen fašistoidni oblik politike – nacionalističke homogenizacije i s tim povezanim nasiljem. Ukratko, razbijena je i ‘nestala’ je socijalna osnova na kojoj su spomenute političke opcije, što su ih predstavljali UJDI, a zatim u Hrvatskoj i SDU, mogle opstati”, zaključuje umirovljeni sveučilišni profesor ekonomije.

Sličnog mišljenja je i Božidar Jakšić. “Svojim nesumnjivo časnim angažmanom spašavao je čast i dostojanstvo građana Jugoslavije u procesu fašizacije šovinizmom zadojenih novonastalih balkanskih državica. U tom procesu demokratske ideje UJDI-a i SDU bile su na svim stranama i svim sredstvima onemogućavane kao izdajničke”, drži sociolog.  

Nenad Zakošek napominje da u ratnim okolnostima socijalna tematika, kakvom se bavio SDU, s istodobnim zanemarivanjem pitanja državnog ustrojstva, nije imala političkih šansi.  “Kada je trećina Hrvatske bila okupirana i kada je eskalirao rat u Bosni, stranka sa socijalnom tematikom jednostavno nije mogla ostvariti zapaženiji rezultat na izborima. Ako pogledamo koje teme još uvijek zaokupljaju biračko tijelo, vidimo da stranka koja isključivo ustraje na socijalnoj tematici ni danas nema bolje izglede”, kaže Zakošek.

Zbog njegovog političkog angažmana, Horvata su 1992. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu proglasili “nepotrebnim” i prisilno ga umirovili. Tih godina većinu svojih radova objavio je u inozemstvu te je surađivao na nekim od najzahtjevnijih projekata u sklopu Pakta o stabilnosti u Jugoistočnoj Europi. Ipak, u Hrvatskoj se uspio prometnuti u jednog od vodećih kritičara privatizacijskog procesa i kako ga je, po uzoru na Georgea Sorosa, nazivao – “tržišnog fundamentalizma”.

“Građanima je objašnjeno da se tzv. pretvorbom vlasništva jedino može doći do povećanja proizvodnje, zaposlenosti itd. A znalo se da će to dovesti do pada proizvodnje, velike nezaposlenosti, pada životnog standarda, pada nacionalne produktivnosti, ukratko, do razaranja privrede. Usprkos tektonskim poremećajima, nije provedena nikakva stručna rasprava. A to nije bilo ni potrebno. Pravi cilj bio je prigrabiti političku moć i omogućiti bogaćenje malog broja ‘podobnih’ pojedinaca – 200 obitelji, kako bi rekao Tuđman. I taj je cilj apsolutno postignut. Stvoreni su tajkuni i politička oligarhija. Od nekadašnjeg maksimalnog raspona dohotka od 1:10 stvoren je raspon 1:100. To znači da sada neki pojedinci godišnje zarađuju više nego 99 posto građana za cijelog života. O stotinama tisuća nezaposlenih da i ne govorim”, napisao je Horvat u svojoj posljednjoj knjizi Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo.

Kako tvrdi Guste Santini, učinak koji je u Hrvatskoj stvoren privatizacijom dokazuje da je Horvat itekako bio u pravu. Neka od njegovih zapažanja iz posljednje knjige, objavljene 2002. godine, i danas su itekako aktualna. “Perspektiva Hrvatske je sve veće zaduživanje u inozemstvu, kod čega će se stari dugovi otplaćivati novim zaduženjima, a sav porast proizvodnje odlazit će na otplatu duga. Životni standard neće se povećavati, siromaštvo se neće smanjiti, dvocifrena nezaposlenost će ostati, beskućnici neće dobiti stanove jer će se i dalje graditi upola manje nego 1989. Brojnost bolnica i životni vijek građana ostat će smanjeni, a brojnost policije povećana. Konfliktnost frustriranog društva povećavat će se, a s njime i neprestani štrajkovi i javni prosvjedi… Tako su političari na vlasti nekad nezavisnu zemlju, koja je bila u vrhu svjetske politike, prijevarama građana strovalili u polukolonijalno ropstvo”, napisao je. 

Sve do kraja života zalagao se i za koncept samoupravljanja. “Najčešće se paušalno i bez ikakva dokaza kaže da je samoupravljanje bilo neefikasno, čime se i dokazuje raspad Jugoslavije. No to je logički non sequitur. Zemlja koja je ostvarila najbrži rast u Europi i koja je u 46 godina preskočila 13 stoljeća razvoja iz svoje prošlosti, očigledno nije imala neefikasan sistem. Jugoslavija se raspala iz druga dva razloga: zbog nedovoljne demokratičnosti i zbog probuđenih latentnih nacionalizama”, inzistirao je Horvat, s čime se nisu slagali pojedini znanstvenici. S jednim od njih, Horvat se zbog toga i sukobio.

“Doktorirao sam u Njemačkoj na analizi jugoslavenskog samoupravljanja i moj je zaključak bio da je to neodrživ sistem. I to ne samo u jugoslavenskoj varijanti, koja ionako nije bila čista zbog upliva partije, već sam imao čitav niz uvida da i u teoriji postoje ozbiljni problemi s ekonomijom u kojoj bi radna snaga bila ta koja donosi odluke. On mi je to zamjerio, bio je jako uvrijeđen, nazvao me liberalom i čak smo se i posvađali na jednom skupu. Jednostavno se nismo slagali”, kaže Zakošek.

Horvat je s druge strane dokazivao da u cijeloj Europi – osim u Hrvatskoj i nekoliko njoj sličnih zemalja – postoji razrađeno zakonodavstvo o participaciji zaposlenih u upravljanju poduzećima. “Proces demokratizacije ekonomskog života i prevladavanja autoritarnosti u radnim odnosima neprestano napreduje i nema nikakve veze s modom… Po cijeloj zemaljskoj kugli neprestano niču novi pokušaji. Mnogi su neuspješni i propadaju, mnoge ugušuju vlasti ili kapitalistički monopoli, ali oni svejedno niču uvijek iznova. Tako se uostalom rađao i kapitalizam. Tako se rađa svaki novi društveno-ekonomski sustav”, napisao je Horvat u odgovoru svojim neistomišljenicima, navodeći pri tome pozitivne primjere američkih, španjolskih, indijskih, talijanskih, tanzanijskih i čileanskih poduzeća zasnovanih na principima radničkog samoupravljanja.

Guste Santini, urednik časopisa Ekonomika, u kojem je Horvat tijekom devedesetih objavio najveći broj članka, smatra da je ideja samoupravnog socijalizma, koja se na ovim prostorima itekako kompromitirala, izazov i jedini put izlaska iz gospodarske krize. “Sve što se danas događa, nije slučajno. Kako je rekao Marx, to je dijalektička nužnost. Branko Horvat je to prepoznao i anticipirao. Shvaćao je da je samoupravljanje jedini model koji može pomiriti rad i kapital. Nije podlegao pokličima, već je ostao na poziciji ozbiljnog znanstvenika koji je temeljem analiza dolazio do zaključaka koje je branio vjerodostojnom argumentacijom”, kaže Santini.

Da su modeli ekonomske demokracije, u obliku kooperativa, radničkog samoupravljanje ili zadruga, zbog direktnog uključena radnika u proces proizvodnje superiorniji nedemokratskim modelima kapital-odnosa, smatra i Domagoj Mihaljević. “U demokratskim modelima upravljanja, radnici mogu, u najmanju ruku, adresirati ekološka i radnička pitanja vlastitog poduzeća i dovesti ih u kontekst šire društvene odgovornosti, bilo u vlastitoj zajednici, bilo šire. Drugim riječima, radnička samouprava otvara prostor debati o tim problemima, što sigurno nije slučaj u nedemokratskom modelu gdje vlasnik-kapitalist isključivo donosi odluku na principu profita, bez opterećivanja širim pitanjima. No problem s primjenom modela ekonomske demokracije otkriva se u njihovoj sputanosti u okviru nemilosrdnih principa globalnog tržišta. Što su principi tržišta izraženiji u svojem pritisku, to se demokratski modeli radničkog upravljanja teže primjenjuju. Kooperative, među kojima je španjolski Mondragon jedna od najpoznatijih, također se moraju prilagođavati tržišnim uvjetima i pristajati na rezanje troškova – plaća ili radnih mjesta. Ali ovakvo samožrtvovanje prolazi kroz mehanizme dogovora, npr. plaće se linearno smanjuju umjesto otpuštanja, i proizvod je kolektivnog suočavanja s privrednim problemima, što jača osjećaje solidarnosti i uzajamne pravednosti, te ohrabruje motivaciju budući da radnici zajedno snose teret krize”, ističe Mihaljević.

Ante Lešaja također smatra da je samoupravljanje fenomen koji je historijski neizbježan i koji “silovito kuca na vrata”. “Koncept samoupravljanja koji je Horvat zastupao imao je dvije bitne točke: društveno vlasništvo kao opći okvir i unutar njega vlasništvo proizvodnog kolektiva, a zatim kolektiv upravlja poduzećem na temelju pravila poslovanja i tzv. ‘tržišnih uvjeta’. Suvremena društva su u fazi razvoja kad je tržišna verifikacija rada nužna, ali je moderno poduzetništvo stvorilo uvjete za tzv. ekonomsku demokraciju’, a samoupravljanje je njen najbolji oblik. Horvat je smatrao, konkretnim uvidima u ekonomski razvoj razvijenih društava, kao i uvidima u suvremene pravna i politička razmatranja potkrepljivao, da samoupravljanje uz privatno vlasništvo nije moguće. Prema tome, ‘model samoupravljanja’ insistira samo na nužnosti da se donošenje odluka prilagodi suvremenom razvoju produktivnih snaga, a ne i na nekom obliku koji bi bio ‘univerzalno rješenje’. Oblici samoupravljanja se moraju neprestano prilagođavati promijenjenim uvjetima, a zato je potreban stalni istraživački rad i ekonomista i ostalih struka”, ističe Lešaja.

Nenad Zakošek pak vjeruje da će, s obzirom na nedostatke tržišnog kapitalizma,  ponovno postati aktualan Horvatov rad na teoriji planiranja. “No ne na onaj stari način, jer je ipak znanost otišla dalje”, kaže Zakošek i dodaje da su u hrvatskom društvu trenutno zanemareni i Horvat i njegov rad, izuzev kroz djelovanje uglednih ekonomista srednje generacije čiji je Horvat bio profesor.

Domagoj Mihaljević smatra da su njegovo istraživačko nasljeđe i sam Horvat zapravo doživjeli sudbinu prakse radničkog samoupravljanja. “Pomela ih je s pozornice povijesti, Horvatovim riječima, ‘restauracija kapitalizma’. Bio je to njegov zadnji kritički doprinos: uspostavljanje kapital-odnosa u poduzećima kroz pretvorbeno-privatizacijski proces na početku devedesetih nije za njega pojmovno bio nikakav proces tranzicije, već obnova kapitalističkog načina proizvodnje. Značilo je to povratak na političko-ekonomsku organizaciju kakva je postojala prije Drugog svjetskog rata. Izvršena je povijesna regresija, pa nam poslije Horvata ostaje imperativ progresivne političke i ekonomske borbe, ne samo za radničko samoupravljanje, već i za nadilaženje svih ograničenja nametnutih kapitalističkim društvenim odnosima” zaključuje član BRID-a.

“Zvuči paradoksalno, ali pri postojećem stanju stvari ‘od Vardara pa do Triglava’ taj zaborav ide u prilog Branku Horvatu. Nisam stručan i ne dozvoljavam sebi da ocjenjujem trajne vrijednosti njegovog djela, ali sam siguran da ne pripada današnjim sitnim mešetareljima i glavinjanjima neoliberalnog koncepta ‘divljeg kapitalizma’. Da li će se u dogledno vrijeme nešto promijeniti, ne bih se izjašnjavao. Na Balkanu veliki radnici i brzomisleći ljudi nikada nisu bili na cijeni”, dodaje Božidar Jakšić.

Da se intelektualna ostavština Branka Horvata nimalo ne cijeni u post jugoslavenskim društvima, smatra i Lešaja. “Tome se ne treba čuditi. Branko Horvat je tražio rješenja za društvo koje je zasnovano na društvenom vlasništvu. Današnja post jugoslavenska društva dokinula su oblik društvenog vlasništva kakav je postojao u SFRJ i vratila su se na kapitalističku ekonomsku strukturu, koja po svemu više podsjeća na kapitalizam iz polovice 19. stoljeća. Glavnim nosiocima takve ekonomske strukture i njihovim intelektualnim slugama i trabantima dovoljne su ideološke floskule koje na najprizemniji način elaboriraju grabež i beskrupuloznu eksploataciju radne snage. Njima nije potrebna prodorna misao Branka Horvata, nisu im potrebni njegova obrazovanost i istraživački duh, njegova profesionalna etičnost i znanstvena savjesnost. Njima je dovoljno biti ideološkim slugama ‘vlasnika kapitala’ i tako obrazovati nove generacije – a to su pokazali perfidnim istjerivanjem Branka Horvata s Ekonomskog fakulteta i svođenjem ekonomskog studija na tzv. business school. To je sramota svih postjugoslavenskih društava, naročito hrvatskog”, kaže Lešaja i ističe da degutantno šikaniranje kojem je Horvat bio izložen u Hrvatskoj, posebice u Zagrebu na Ekonomskom fakultetu, može služiti samo na sramotu. Odnos suvremenika prema Branku Horvatu i prema njegovom impozantnom intelektualnom djelu, Lešaja zaključuje Hegelovom rečenicom: “Na tome što duhu dostaje treba procijeniti veličinu njegova gubitka.”

 
Korištena literatura:

Horvat, Branko (1983) Politička ekonomija socijalizma, Globus, Zagreb

Horvat, Branko (1989) Kosovsko pitanje, Globus, Zagreb

Horvat, Branko (2002) Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo, Prometej, Zagreb

ur. Franičević, Vojmir i Uvalić, Milica (2000) Equality, Participation, Transition: Essey in Honour of Branko Horvat, St. Martin’s Press, New York

 
H-alter, 13.12.2013.

Peščanik.net, 14.12.2013.