Ako već moraju da se brukaju, mora li to da bude baš tako glupo? Ako već mora da bude tako glupo, mora li da bude i tako ljigavo? Ili da se ipak vratimo na početak: a zašto bi uopšte morali da se brukaju?

Vlada Srbije je ta koja je rešila da se obruka ljigavo i glupo, pri tome još i beskorisno, beslovesno i besmisleno. Što će reći: nizašta i ničim izazvana.Povod je novo izdanje i povratak u legalnu prodaju famozne romansirane limunade Dragulj Medine Šeri Džons, a koja je navodno (ili stvarno) nanela teže duševne bolove muftiji Zukorliću, pa je ovaj rešio da tim povodom malko pripreti, malko pozove na pokajanje i, uopšte, da malko provršlja i proureduje po izdavaštvu, kulturi a posledično i svekolikom društvenom životu Srbije, oblikujući nivo javnih, umetničkih i (bez)verskih sloboda svih nas u skladu sa svojim shvatanjima. Iako ga uopšte nismo zamolili da nam to učini.

Oko mesec dana je trajala ta bizarna fertutma, na koncu je izdavač Beobuk povukao jedino logičan i jedino ispravan potez: pustio je Dragulj Medine u prodaju, štiteći tako – ako ništa drugo – svoj legitimni poslovni interes, a tim činom uzgred štiteći i ono što je za “opštu stvar” mnogo važnije: demokratski i sekularni princip na kojem je, bar načelno, zasnovano (i) ovo društvo.

I šta je tim povodom (u)radila Vlada Srbije, inače demokratska, proevropska, i sve-što-već-uz-to-ide? Ona je izrazila žaljenje. Žaljenje nad čim – nad tim što je do ovog skandala uopšte došlo, što je knjiga uopšte povlačena iz prodaje pod sugestivnom prisilom predrčnog verskog autoriteta, a izdavač, onako prepušten samome sebi, prisiljavan na neku vrstu (samo)poniženja? Ne, taman posla: Vlada Srbije žali zato što se knjiga iznova našla u prodaji, zato što je kakvo-takvo civilno društvo Srbije našlo snage i sabranosti da kako-tako okuraži (ne znam da li i zaštiti) izdavača, makar time što je jasno stavilo do znanja urbi et orbi da ne naseda na prodavanje bljutave klerikalističke cenzure kao na pitki multikulti klaker? Država, naime, za knjigu, za izdavača, i za odbranu fundamentalno važnih načela na kojima počiva demokratsko društvo nije ni prstom mrdnula: spokojno je posmatrala kako jedna knjiga sablasno i zlokobno nestaje sa polica pod pritiskom neinstitucionalizovane i implicitne, ali zato ništa manje opasne (pri)sile, uz delimičan izuzetak ministarstva kulture, koje uopštenošću svojih saopštenja da je “cenzura nedopustiva” i tome slično možda nije mnogo pomoglo, ali svakako nije ni odmagalo u ovoj stvari ugroženim ljudima, knjigama i, da prostite, načelima. Izuzev toga, država je od svega toga lepo oprala ruke i pravila se blesava.

U redu: poznavajući neke kadrove, možda je tako i bolje. Upadljivo su najpametniji kad ćute. Zašto je, međutim, država, tj. Vlada, rešila da ode krupan korak dalje, zašto je osetila potrebu da nam saopšti kako u očajanju krši prste zato što je tamo neki, recimo, bezvezni romančić postao legalno dostupan narajcanim znatiželjnicima? Šta se to nje tiče? To jest, ako je se već nije ticalo da odlučno i principijelno zaštiti prava i slobode svojih građana, zašto je odjednom tako zainteresovana da obznani kako je silno ožalošćena zbog spoznaje što su ti građani ponekad u stanju da svoju slobodu zaštite sami? Pravi koren ovog paranormalnog fenomena krije se u jednoj od onih do-zla-boga izmistifikovanih reči u koje veruju naše tupe politotehnokrate svih fela: u realpolitici. Svaki nedonešeni Mali Đokica koji nabaci odelce “s kravatu” i zasedne u neki ofilodendronisani kabinetčić momentalno umisli da je Čerčilov naslednik, pa krene da mudruje o Svetskim Stvarima, i o uticaju sablasnih geopolitičkih gama-zraka na lokalne nam nevene. Mada, Čerčil možda baš i nije najbolji primer. Da je ovaj veliki državnik iz poslednjih herojskih vremena uistinu delio njihovo shvatanje realpolitike, pre bi se gmizavo ulizivao “gospodi Nacistima” nego što bi im pokazao srednji prst, uz prigodnu poruku da će, ako ga žele živog ili mrtvog, morati da se pomuče da dođu po njega. Što se, gle, pokazalo kao dosta nezgodan poduhvat.

Ali kakve, zaboga, realpolitike (ili čega već, a podjednako glupog, ispraznog i pretencioznog) može biti u blesavom, iz malog prsta isisanom “slučaju Drugulj Medine”? Vlada Srbije, vid’ đavla, tvrdi da “Izdavanje ove knjige, s obzirom na složenu i osetljivu političku situaciju u svetu, nije u interesu borbe za očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbije”. Samo što Vlada, avaj, ne može da zabrani izdavanje ove knjige jer se to nekako ne šika u demokratskom društvu, ali je “tim više važan lični osećaj odgovornosti onih koji donose odluke koje mogu da imaju dalekosežno negativne posledice”.

Koje, sto mu muka, “dalekosežno negativne posledice”?! To je jasno iz pređašnjeg iskaza. One po “teritorijalni integritet i suverenitet Srbije”. Šta ovo, kukale vam majke, uopšte znači? Ništa drugo nego da je izdavanje Dragulja Medine nož u leđa veličanstvenoj “borbi za Kosovo”, koju će izgleda svaka srpska vlast voditi još sledećih 368 godina. Ta sve grotesknija borba vodi se tako da se ne može ni dobiti – jer je to nemoguće, ni izgubiti – jer poraz nikada neće biti priznat. Ili možda hoće? Možda će nam se objasniti da je Mudro Rukovodstvo bilo na najboljem putu da spektakularno vrati Kosovo u Srbiju, evo, i Tači je taman bio pristao da bude drugi potpredsednik Vlade Srbije, uz druga Ivicu, a onda je iskočio Dragulj Medine, ostavio vaskoliki islamski svet iznenadjenim & uvredjenim i tako pokvario sve.

Šta nam govori ovo nižerazredno shvatanje realpolitike? Da je čovek, pojedinac, građanin, niko i ništa, da su njegova prava i slobode u najboljem slučaju luksuz koji je rezervisan za “mirna vremena” (koja nikada neće doći), a da je sada – dakle: uvek i zauvek – vreme za žrece izmistifikovanog Nacionalnog Interesa koji će sa visina svoje “nacionalne odgovornosti” odrediti šta nam je halal a šta nam je haram u ovoj sezoni. Ili se barem javno povajkati kako to ne mogu da učine, a rado bi. Ta, nismo li sve to već videli pre godinu-dve, sa (ne)prikazivanjem onog kineskog filma o Tjenanmenu (Letnja palata) na Festu? Tada se Vladeta Janković iz čistog mira dao neviđeno izblamirati pod stare dane, ali kao da je zaboravljeno da su u toj glupavoj i otužnoj bruci učestvovali i kojekakvi “mladi kadrovi” Demokratske stranke, što možda objašnjava jedan degutantni mentalni kontinuitet, tako očigledan u ovom zaumnom slučaju.

Žalobno saopštenje Vlade Srbije deluje kao da su ga zajedničkim umnim snagama, sve tamaneći bombone s rumom i hašiš-kolačiće, pisali Jeremić Vuk i Šijaković Bogoljub. No, sve i da je tako, to nikome drugome nije opravdanje. I u boljim zemljama od ove političari su neretko i lažovi i licemeri i štošta još, ali tamo gde cela jedna vlada staje iza otvoreno i bezobzirno kretenskog, u svakom mogućem smislu uvredljivog, besčasnog i ponižavajućeg saopštenja, tamo jedva da ima uslova za inteligentan život. A i ako ih još ima, Vlada će se potruditi da ih zatre.

Peščani sprud

Peščanik.net, 20.09.2008.

NAŠ TERORIZAM

The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)