Englezi još ne znaju: 2. svjetski rat je gotov
Drugog dana Svjetskog nogometnog prvenstva, u podrumu malog obiteljskog hotela Balatura u Triblju kraj Crikvenice pridružio sam se pred televizorom luksemburškom piscu, bivšem punkeru i barmenu Guyu Helmingeru. Guy živi u Kölnu, veliki je navijač Njemačke, i već deset minuta sâm je u podrumu nervozno iščekivao početak utakmice. Ne bih li ga nekako ohrabrio i oraspoložio – iako sam, jasna stvar, navijao za Australiju – udario sam pivskom kriglom o stol i zapjevao ”Deutschland, Deutschland über alles, über alles in der Welt”.
Jedva primjetno Guy se lecnuo, pa nasmijao. “Sreća tvoja što smo u Hrvatskoj”, rekao je. “U Njemačkoj nemaju tako razvijen smisao za zajebanciju da bi naglas pjevali ’Deutschland über alles’.”
Popularne stihove “Deutschland, Deutschland über alles” pristojni Nijemci, naime, nikad ne pjevaju, jer ostatku “der Welta” budi nezgodne konotacije, a samom Vaterlandu neugodne uspomene. Zato pjevanje zloglasne prve strofe Deutsclandlieda i lupanje pivskom kriglom o stol u zadimljenom podrumu nijednom Nijemcu nije osobito smiješno. Zato se u Njemačkoj od cijele slavne Von Fallerslebenove “Das Lied der Deutschen” pjeva samo treća strofa – uobičajena, banalna kardiološka oda domovini u srcu, jedinstvu, pravdi i slobodi. Zato je, najzad, dva tjedna kasnije, u nedjelju 27. lipnja, u osmini finala Mundijala u Južnoj Africi Njemačka pobijedila Englesku.
Zato urugvajski sudac nije priznao gol čist kao dječja majica iz reklame za deterdžent, i zato sam – iako sam, jasna stvar, navijajući za Englesku – bio sretan kao majka iz reklame. Duga je to priča, ali Englezi su odveć bahati da je shvate, a Nijemci odveć prostojni da im je objašnjavaju.
Susreti Engleske i Njemačke na svjetskim i europskim prvenstvima istinski su nogometni klasik, jedini valjda par što matematički ne može, i nikad neće, odigrati neku od onih utakmica koje ćemo, kako se to kaže na metajeziku sportskih komentatora – zaboraviti čim sudac označi kraj.
I svaki put će biti kontroverzno i historijski, svaki put iznova izvanredno uzbudljivo i neizvjesno, iako će danima prije utakmice svi znati da će pobijediti Njemačka: već odavno statut Fife započinje slavnim Linekerovim aksiomom o “igri u kojoj dvadeset i dva igrača trče uokolo i dodaju se loptom, a na kraju uvijek pobijedi Njemačka”.
Počelo je u 11. minuti produžetka mitske finalne utakmice na Wembleyu, najvećim misterijem u cjelokupnoj povijesti nogometa: šest-sedam metara od gola Geoff Hurst iz okreta u padu odapinje svom snagom, lopta se od prečke odbija okomito u travu, Roger Hunt diže ruke, ruke u slavlju dižu i ostali engleski igrači, i svih 98 hiljada ljudi na Wembleyu, a švicarski sudac Gottfried Dienst odlazi do aut-linije i konzultira se s linijskim sucem Bahramovom iz Sovjetskog Saveza. Brkati je Azerbejdžanac odlučan u svom uvjerenju da je lopta prešla liniju gola, i Dienst pokazuje na centar. Ostalo je, naravno, povijest.
Je li pak lopta zaista prešla crtu, nikad pouzdano nije utvrđeno: čak je i znanost u međuvremenu odustala, posvetivši se traganju za empirijskim dokazima postojanja Boga.
Englezi s tim nisu imali problem. Oni su znali da Bog postoji: zvao se Tofik Bahramov. Stasiti brkajlija s aut-linije, dotad tek propali nogometaš nižerazrednog Neftjanika i nepoznati sovjetski linijski sudac, postao je tako za života legendom. Pričalo se da ga je za zasluge za Imperij odlikovala i britanska kraljica, a kad je 1993. umro, azerbejdžanske su vlasti nacionalni stadion u Bakuu – stadion koji su 1951. izgradili upravo njemački ratni zarobljenici! – nazvale imenom Tofika Bahramova.
Tu će desetak godina kasnije kvalifikacije za Euro 2006 igrati Engleska i Azerbejdžan, i ostarjeli će Hurst položiti cvijeće na spomenik sucu koji je jedini na svijetu vidio njegov gol. Legenda kaže da je na samrtnoj postelji, odgovarajući na pitanje kako je mogao biti tako siguran da je lopta onomad zaista prešla liniju njemačkog gola, Bahramov rekao samo: “Staljingrad.”
Englezi vole takve legende. I njima je finale na Wembleyu bilo tek konačni završetak Drugog svjetskog rata. Prigodno zaboravivši kako su 1938., dva mjeseca nakon aneksije Austrije, na prijateljskoj utakmici u Berlinu salutirali domaćinima nacističkim pozdravom, od te će 1966., pa sve do danas, svaka utakmica s Njemačkom na Otoku biti dočekivana golemim novinskim naslovima “It’s a war!”.
Zazivat će tabloidi osvetu za svoje staljingradove, za London, Bristol i Coventry, s naslovnica će vrištati “Achtung! Surrender!”, stavljat će njemačkim igračima šljemove i kačiti im Hitlerove ordene, tražit će im očeve i stričeve u Gestapou ili SS-u, navijači će svoje reprezentativce slati u Bitku za Britaniju pjevajući “Two World Wars and One World Cup”, svaki put ih podsjećajući kako je rat igra u kojoj se stotinjak milijuna ljudi nekoliko godina međusobno ubija, a na kraju uvijek izgubi Njemačka.
Bilo je tako i pred njihov prvi sljedeći susret, prijateljsku utakmicu 1968. u Njemačkoj, i pred četvrtfinale Svjetskog prvenstva 1970. u Meksiku, i pred četvrtfinale Europskog prvenstva 1972., i pred drugi krug Mundijala u Španjolskoj 1982., i pred polufinale Svjetskog prvenstva 1990. u Italiji, i pred polufinale Europskog prvenstva 1996., usred Engleske – i svaki put novine, javnost i navijači slali su svoje “lavove” da ispraše debele nacističke guzice, svaki put pjevalo se “Two World Wars and One World Cup”.
I svaki put su Englezi na kraju gubili.
Nijemci su ih pri tom pobijedili i na veličanstvenom oproštaju sa starim, legendarnim Wembleyem, i nanijeli im kasnije prvi poraz na novom, hi-tech Wembleyu. Jedini put kad su ih uopće pobijedili u završnicama velikih natjecanja, Shearerovim golom u grupnoj fazi Eura 2000 u Belgiji, Englezi su ispali samo tri dana kasnije, izgubivši od Rumunjske.
Tako je bilo, i tako je jednostavno moralo biti i ove nedjelje. Boga nema, to vam je valjda jasno, nije ga nikad ni bilo, ali bilo je u nedjelju urugvajskog suca Jorgea Larrionda i njegova sunarodnjaka Mauricija Espinose, jedine dvojice ljudi na cijelom Zemljinu jabulaniju koji nisu vidjeli da je Lampardov balun u 38. minuti završio duboko iza leđa vratara Neuera, prešao njemačku granicu i došao sve do Berlina. I dok su Englezi tako i poslije 45. – minute, godine, svejedno – ustrajno bombardirali Dresden i Köln, Nijemci su na drugom kraju svijeta, u Bloemfonteinu, igrali nogomet.
Zato što nogomet nije rat Njemačka je na kraju opet pobijedila. Zato što nogomet nije rat neće Mauricio Espinosa dobiti u Montevideu spomenik, niti će se Stadio Centenario zvati po njemu, zato što Jorge Larriondo nije u Južnoj Africi završavao bitku za Montevideo, niti će na samrti zagonetno reći “Rio de la Plata, 1807”, već je samo pogriješio, zato što Nijemci u Bloemfonteinu u Africi nisu dovršavali svoje svjetske ratove, već su samo igrali nogomet, zato što će se kancelarka ispričati Englezima zbog nepriznatog Lampardova gola, zato što ne pjevaju “None of World Wars, Three World Cups”, zato što nikad ne pjevaju “Deutschland, Deutschland über alles” – zato je nogomet igra u kojoj su na kraju Nijemci “über alles in der Welt”.
Poučna je ova epska priča i za nas, koji – umjesto da se ugledamo na Nijemce i igramo nogomet – na stadionima, kao u ekstemporalnim zonama, upravo poput Engleza, još vodimo naš mali, privatni Drugi svjetski rat.
Za Ćiru, koji hijenski navija da se Nijemci Rusima “osvete za Staljingrad”, za Deana Bauera iz Sportskih novosti, većeg Bauera od Beckenbauera, koji je cijele novine ulijepio spermom, svršavajući na veličanstvene njemačke pobjede, i bijesnim suzama zbog izdaje njemačkih Poljaka protiv Srbije, za Hrvate koji se Srbiji na terenu osvećuju za Vukovar, a Englezima za Bleiburg. I koji niti o utakmici Engleska-Njemačka ne mogu pisati a da u posljednjim sekundama kolumne, u sudačkoj nadoknadi, ne spomenu Drugi svjetski rat, ustaše, partizane i NDH.
Globus, 06.07.2010.
Peščanik.net, 06.07.2010.
NOGOMET / FUDBAL
