Andrej Plenković, foto: Marko Prpić/PIXSELL
Andrej Plenković, foto: Marko Prpić/PIXSELL

S naslovne stranice prošloga broja ovog tjednika, uz naslov „Moramo nanovo izgraditi Baniju“, Boris Milošević upoznao je čitaoce sa svojim nadanjima i očekivanjima. „Očekujem da će Vlada krenuti u izgradnju cijelog tog područja.“ U suprotnom? „U suprotnom će ono biti isto kao prije potresa, a sada je cijela Hrvatska svjesna da to nije dovoljno.“

Zbunjujući detalj uz ovu demonstraciju gotovo dirljive naivnosti leži u činjenici da je Boris Milošević – potpredsjednik Vlade. Ako potpredsjednik Vlade „očekuje“ da Vlada nešto poduzme, jer „u suprotnom“ neće biti dobro, stječe se utisak da Vladin dužnosnik zapravo ne zna hoće li se Vlada upustiti u željeni pothvat, pa čak medijskim putem nastoji izvršiti pozitivan pritisak i animirati centar moći u kojem, za vraga, stoluje.

Tako ispada da je visoki funkcionar istodobno i unutar i izvan tijela izvršne vlasti, da je on i onaj koji očekuje i onaj od kojeg se očekuje, što opet znači da Vlada za njega – poslužimo li se karakterističnim leksikom premijera Andreja Plenkovića – ima „dvostruku konotaciju“, da je ona i konkretna i apstraktna, i radno mjesto i pomalo mistični entitet u koji ministri, poput svih drugih građanskih autsajdera, polažu svoje nade.

Dogodi li se, na primjer, da izvršna vlast kroz dogledno vrijeme ne krene u novu izgradnju cjelokupnoga banijskog područja, to jest da Vlada iznevjeri očekivanja Borisa Miloševića – a svi koji pozornije prate rad Plenkovićeve administracije s dosta sigurnosti mogu predvidjeti da će se zbiti upravo to – hoće li ovaj biti tek razočarani hrvatski građanin ili pak potpredsjednik Hrvatske vlade i (su)krivac za iznevjeravanje građanskih očekivanja, koji na takav rasplet može reagirati jedino časnom ostavkom? Ili će možda druga od dviju „konotacija“ što ih Vlada nosi sa sobom biti dovoljno sanitarno podatna da posluži za bezbolno odlaganje odgovornosti, kao i bezbroj puta do sada?

Riječ je, dakako, o „državi“, odnosno o modusima njene mistifikacije. U tom je smislu u spomenutom intervjuu – čiji se sadržaj više-manje svodi na tezu da Vlada u kriznoj situaciji funkcionira besprijekorno – još instruktivniji dio u kojem potpredsjednik objašnjava predsjednikovu optužbu upućenu novinarima i drugoj kritički raspoloženoj čeljadi za „ozbiljan pokušaj demontiranja države“.

Na traženje novinarke da komentira premijerovo odbacivanje kritika da sustav nije dovoljno brzo reagirao na krizu izazvanu potresom, kao i njegovu invektivu da se takvim kritikama zaziva „demontiranje države“, Milošević je rekao: „Prilikom spominjanja demontiranja države premijer se referirao na osjećaje pripadnika državnih službi koji vrijedno rade na terenu i koji smatraju da je riječ o kritikama na njihov račun. A oni to nisu zaslužili.“

Kako to potpredsjednik Vlade zna? Otkud mu je to poznato da se premijer referirao na „osjećaje“ terenskih državnih službenika, a ne, na primjer, na one vlastite, ako ovaj to nije izrijekom naveo? Može li biti da je ono što on „očekuje“ od predsjednika Vlade u pogledu javnog ophođenja s nepravednim kritičarima naprosto pretočio u kategoričnu tvrdnju, i pritom prikladno krivotvorio istup pretpostavljenog? Je li, naime, istinita Plenkovićeva izjava ili Miloševićeva interpretacija te izjave? Trebamo li uzeti u obzir sirovi original ili ispoliranu reprodukciju?

U svakom slučaju, dobili smo sentimentalno tumačenje jedne odurne prijetnje. Priznajem da mi nije poznato zbog čega se iz perspektive koalicijskog partnera uopće nudi revizija tradicionalnoga hadezeovskog žargona – i to takva koja svjesno navodi na krivi trag – ali prizor je bez sumnje prilično bizaran: predsjednik Vlade kruži Hrvatskom i neutemeljenim optužbama zagađuje javni prostor, a potpredsjednik stupa iza njega sa štrcaljkom u ruci i natapa teritorij dezinficijensom.

Kada o „demontiranju države“ govori šef partije koja je na statolatrijskoj matrici izgradila cjelokupan svoj politički kapital – a napose što je sistematskim ideološkim silovanjem na dugi rok obogaljila hrvatsko društvo, opskrbljujući ga strahovima i bjesovima proizašlim iz prinudnog obožavanja države – onda to zvuči kao uobičajeno zveckanje režimskim naoružanjem, između ostaloga i zato što je predviđeno da bude tako. Uzaludno je tu petljati povrijeđene osjećaje terenskih službenika i tobožnju nepravdu koju im nanose neuviđavni kritičari.

Hadezeovski žargon, s „državom“ koja ne silazi s usana, oduvijek je bio prilagođen modelu prema kojemu se na kritiku odgovara anatemom, a u toj anatemi „država“ stalno figurira kao ključna riječ, kao sveti izgovor za batinu što se zatekla u desnici. Budući da i „država“, slično ustaškome pozdravu, ima „dvostruku konotaciju“, isporučilac kletve savršeno dobro zna u kojem trenutku gotovo neprimjetno, lakoćom treptaja oka, prelazi iz jednoga u drugi registar, to jest kada aparat postaje svetinja, a racionalni diskurs biva zamijenjen mitskim.

Inkvizicijski igrokaz Andreja Plenkovića bio je dakle tipičan hadezeovski manevar, čvrsto osovljen na bogatu i slavnu tradiciju: kritički govor o aparatu prikazan je kao napad na svetinju, i to u svrhu upozorenja da će se na prigovore uzvraćati udarcima i da će kritičari biti smatrani državnim neprijateljima. Eto čemu, u ideološkoj jezičnoj praksi vladajuće stranke, služi „država“. Tumačenje tog žargona u drugačijem ključu može donijeti kratkoročnu političku korist, ali u pravilu vodi ka intelektualnoj atrofiji.

Predsjednik Vlade svojim istupom nije imao namjeru uistinu zaštititi državu, a pogotovo ne uzbibana čuvstva državnih službenika, nego iznad svega profilirati neprijatelja, onoga koji državu želi „demontirati“, podrovati i uništiti, te na taj način prokazati vid kritičkoga govora koji se ubuduće ima evidentirati kao suspektan. Državi, naime, bez obzira na registar iz kojeg se očitava njeno značenje – bila ona aparat ili svetinja – nije prijetila nikakva opasnost, nitko je nije pokušao „demontirati“ i dovoditi u pitanje, već rasvijetliti ulogu vlasti koja ju je prisvojila i dovela u stanje sramotne tehničke neupotrebljivosti. Odgovor na to je arogantna obustava javne komunikacije, provjerenom i u tisućama prilika isprobanom metodom demoniziranja „demontera“.

Čak je i zadnjih dana naročito popularno patriotsko naricanje o nužnosti obrane „povjerenja građana u institucije države“ ideološki motivirano, slijedeći u svim detaljima dramaturgiju hajke. Zašto bi građani morali imati povjerenje u institucije hrvatske države ako ove ne vrijede pišljiva boba? Ako su se iskazale kao legla korupcije i nesposobnosti, a svoju realnu vrijednost u prvim danima tragedije na Baniji demonstrirale kroz formu potpunog debakla? Zbog čega se od građana, da bi bili domoljubi, očekuje da budu glupi?

Preuzimajući sav asortiman naracija o „državi“ kao neotuđivu stranačku imovinu, razvijajući u kolektivnoj imaginaciji članstva svijest o državnoj partiji – pa dakle i o partijskoj državi – HDZ kroz svoju povijest bilježi praktički samo jednu političku konstantu, a to je prohibiranje kritike na vlastiti račun, služeći se „državom“ kao neiscrpnom izlikom za nasilje. Radi toga je na nedavnoj sjednici stranačkoga vrha dominirao dobri stari duh nacionalističkog mitotvorstva, pa se svojski lupalo po zlikovačkim novinarima, pa je Dubravka Šuica prepoznavala mrske neprijatelje u onima koji za hrvatsku Banovinu koriste srpsko ime Banija, a Vladimir Šeks prizvao na sastanak avet Franje Tuđmana čije se grandiozno djelo, eto, podmuklo destruira.

Ničega novog pod hrvatskim političkim nebom tu nema, osim naivnih „očekivanja“ i slabovidnih tumačenja. Prije mnogo godina, na suđenju kolegi Marinku Čuliću i meni povodom dušmanskog nasrtaja na lik i djelo spomenute aveti, državna odvjetnica Višnja Lončar izgovorila je u sudnici mnoge vrijedne budalaštine koje su nezasluženo nestale iz sjećanja, no jedna je ipak ostala nezaboravna: „Nije sporno pitanje klevete i uvrede, već je pitanje kakvu državu optuženi žele?“

Danas su, istina, demokratske prilike znatno relaksiranije. Međutim, to nije zato što je HDZ manje loš, nego zato što je manje moćan nego prije. A to se, opet, nije desilo zahvaljujući, već usprkos stranačkim težnjama.

Novosti, 23.01.2021.

Peščanik.net, 27.01.2021.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)