Karamarko i Milanović, foto: Davor Puklavec/PIXSEL

Karamarko i Milanović, foto: Davor Puklavec/PIXSEL

Što Brexit znači za Hrvatsku? Ovo pitanje zateklo je sve ovdašnje političke i akademske ‘znalce’ i kao da je otišlo u gluhe uši, nisu na njega odgovorili ni ‘a’ ni ‘b’. To je jako zabrinulo profesora Dejana Jovića, koji je predložio da se o toj temi provede temeljita politička i stručna rasprava, jer nije normalno da se o tako sudbinskom pitanju nema nikakav stav. Doduše, ni u Evropi nisu načisto što donosi Brexit, ali su barem na stolu definirane alternative i o njima se raspravlja, iako, sada se vidi, nedovoljno. Prva je stvaranje čvršćeg, federalnog povezivanja, koje je Sjedinjenim Državama pomoglo da najbrže prebrode krizu iz 2008. godine, druga je alternativa labava, konfederalna unija, kako bi se izbjegla dominacija većih i bogatijih. I treće je ovo što se sada dogodilo u Velikoj Britaniji – treskom zalupljena izlazna vrata i odlazak. Kada bi čovjek mogao birati, opredijelio bi se za federaciju, ali federaciju kojom ne bi gazdovao njemački ili njemačko-francuski državni interes, a spomenuta hrvatska šutnja ide na ruku baš toj lošijoj varijanti. Hrvatska je jednostavno prepustila onima ‘gore’ u Bruxellesu da bistre ove teme, kao da se nje nimalo ne tiču, i ostala na naivno-romantičnoj percepciji da je Evropska unija nešto dobro. A to dobro će već naći načina da se u nadolazećem vremenu dogodi…

Nema tu nikakvih razlika između SDP-a i HDZ-a, iako je Zoran Milanović pokazivao malo više sklonosti Velikoj Britaniji i njenoj koncepciji labavije Unije, a HDZ Njemačkoj, ali više po liniji stranačke bliskosti s njemačkim demokršćanima Angele Merkel. U svakom slučaju, ništa se tu nije iskristaliziralo toliko da se napravi prepoznatljiva, a kamoli ozbiljna vanjskopolitička platforma. Kao što je, uostalom, nema ni o ostalim temama koje presudno obilježavaju ili drmaju današnjim svijetom (bliskoistočna kriza, izbjeglice). Mogu te teme drmati koliko hoćeš, stav Hrvatske je uvijek nepokolebljivo isti, da – nema stava. Odmah se, naravno, postavlja pitanje mogu li dvije najveće hrvatske političke stranke, koje su ovoliko usklađeno jalove u vanjskopolitičkim pitanjima, biti drukčije, plodonosnije kod kuće. Ne mogu i nisu. Ovdje, istinabog, sve pršti i trešti od velikog svjetonazorskog i ideološkog sraza HDZ-a i SDP-a, pa izgleda da su politički stavovi barem jasno razgraničeni, štoviše, opasani fortifikacijskim zidinama s brojnim otvorima za nišanjenje. Pritom je tema ‘partizana i ustaša’ standardno na prvom mjestu, ali na način koji jasno sugerira kako je riječ o triku. S obje strane, naime, stižu povremena dramatična upozorenja kako je ‘dosta prošlosti’ – iako je, naprotiv, fašizam i antifašizam u Hrvatskoj prvorazredno pitanje koje napokon treba izvesti na čistac – pa je jasno da je riječ o paravanu iza kojeg se skriva nešto jako bitno.

Skriva se da jednako kao oko ključnih vanjskopolitičkih tema, ni oko bitnih unutrašnjopolitičkih tema nema značajne, suštinske razlike između dviju vodećih stranaka. SDP i HDZ su i ovdje poslušni, puzajući poslušnici neoliberalne dogme koja im je izdiktirana iz Bruxellesa, a rezultat je da Hrvatska danas izgleda kao zapuštena periferija bogatog Sjevera, koja obavlja ulogu drugorazredne kapitalističke ispostave svojih neproglašenih, ali realnih gazda. Poduprto i s hrvatske desnice i s ljevice to ima efekt – dvostrukog ništa. Ovo je najjači argument koji treba suprotstaviti povremenim zahtjevima, koji se opet čuju, da bi sadašnju političku krizu trebalo presjeći stvaranjem velike koalicije SDP-HDZ. Ta je koalicija zapravo dobrim dijelom već uspostavljena prihvaćanjem spomenute dogme, ali se i dodatno podzidava i učvršćuje primjerima koji nam se nižu pred očima. Jedan se upravo dogodio izborom novog sastava Ustavnog suda, koji je bez premca najgori, još više, najskandalozniji koji je dosad postojao, ali kako su ga usuglašeno poduprli HDZ i SDP, boljeg jednostavno ne može biti. Drugi je kurikularna reforma školstva, koja po raširenom sudu predstavlja najviši reformski iskorak novijeg vremena. Ali je zapravo kalkulantski zaobišla pitanje vjeronauka u školama, koji je čak i po mišljenju nekih katoličkih konzervativaca (Živko Kustić) baziran na neprihvatljivom konceptu ‘formiranja u vjeri, a ne informiranja o vjeri’. No kako ovo pitanje nemaju hrabrosti otvoriti ni bezmudice s ljevice ni s desnice, kao što nemaju petlje pokrenuti reviziju ugovora s Vatikanom, ni ovdje bolje ne može i neće biti.

Neću inzistirati na tome da je neproglašena velika koalicija imala prste i u najgorim stvarima samostalne Hrvatske, od izričitog ili prešutnog toleriranja ratnih zločina devedesetih do pljačkaške privatizacije. Jer i ovo što je ovdje spomenuto dovoljno je za zaključak da je ta koalicija oličenje najgoreg što se može dogoditi. Ona pretvara loše u još gore, a ono dobro, ili navodno dobro, u samo manje loše. To su njeni realni dometi, izvan toga ničega nema. Ali zagovornici velike koalicije ne odustaju. Vade iz rukava još jedan argument, da takve koalicije navodno jamče političku stabilnost zemljama koje ih imaju i navode primjere Njemačke i Austrije. Je li to neka samo njima znana zafrkancija?! Pa, u Njemačkoj je baš pod sadašnjom koalicijom kršćanskih i socijalnih demokrata eruptirao nikada veći val desnih populista (Pegida, AfD), a u Austriji je umalo pobijedio na nedavnim predsjedničkim izborima desničar s granično fašističkim političkim pretenzijama. To nije slučajno. Velike koalicije uvijek manje objedinjuju nego što frustriraju pristaše desnih i lijevih stranaka koje ulaze u njih. I to ponekad baš teško frustriraju, za što su najbolji primjeri erupcije terorizma u Njemačkoj i Italiji šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su počele prve velike koalicije najvećih desnih i lijevih stranaka u ovim dvjema zemljama, ali tada se dogodila i velika eskalacija terorizma, crvenog i crnog, više prvog nego drugog.

Ne kažem da bi se isto dogodilo i u slučaju Hrvatske, samo hoću reći da bi velika koalicija sigurno i ovdje više nabrijala nego smirila i relaksirala političke strasti. I to nabrijala, za razliku od talijansko-njemačkog primjera, sasvim pouzdano više na crnoj nego na crvenoj strani političkog spektra. Ne, ne bi HDZ-ovci i njihovi desničarski kamaradi vršili otmice i likvidacije, podmetali eksplozive i požare, nego bi dignuli na puno višu potenciju ono što već čine: zazivali Kevine jame, okupljali se u Čavoglavama, marširali pod prozorima nepoćudnih političara i nevladinih aktivista… Istodobno, sasvim bi izgubili interes za parlament i politički bi se život potpuno preselio u zagrebačke hotele, a u manjim sredinama u seoske birtije i ćevabdžinice, gdje bi se galamilo protiv vlastitih izdajnika i izroda i brusilo planove za povratak ‘izvornog HDZ-a’. O da, pobunio bi se i lijevoliberalni dio političke scene, naročito razne modernističke, antiklerikalističke i antifašističke udruge, a one su i u našem i u stranim slučajevima više od desnih pod sumnjom i na zubu državne represije. To bi sada samo eksponencijalno raslo. Ukratko, hrvatsko političko nebo zloslutno bi se zamračilo. I tko god zagovara veliku koaliciju, mora računati jedan kroz jedan da zaziva tešku, razornu oluju.

Novosti, 01.07.2016.

Peščanik.net, 02.07.2016.

TEMA – BREXIT