Foto: Tim Ireland/Xinhua/Getty Images
Foto: Tim Ireland/Xinhua/Getty Images

Margaret Thatcher je 1991. prihvatila poziv da održi govor u gradu koji je te godine prestao da bude Lenjingrad i ponovo postao Sankt Petersburg. Samo godinu dana ranije, u još jednoj demonstraciji bezobzirnosti koja je njenoj partiji omogućila da tako dugo opstane na vlasti, konzervativci su je smenili s mesta premijerke Ujedinjenog Kraljevstva. Ipak, Rusi su u njoj videli političku figuru koja može dati korisne savete o izgradnji demokratije. U govoru koji je održala dva puta je citirala Edmunda Burkea, irskog mislioca koga je opisala kao „oca konzervativizma“, ističući njegovo poštovanje za „drevne tradicije, uvažene institucije i stare identitete“. Podsetila je rusku publiku i na veliki značaj ličnog karaktera za posao izgradnje političkih partija: „Politika je uvek odraz karaktera i kvaliteta ljudi koji se politikom bave – kao i onih koji su ih za taj posao izabrali“. Ako neki od ruskih demokrata pamte govor iz 1991. i još se bave politikom, možda će naći malo utehe u činjenici da se do njenih upozorenja u današnjoj Velikoj Britaniji drži jednako malo kao u Rusiji.

Boris Johnson, još jedan smenjeni torijevski premijer, organizovao je krajem jula proslavu povodom venčanja s trećom suprugom, Carrie. Pozivnice za zabavu u premijerskom letnjikovcu Čekers bile su već poslate kada mu je nesrećan sticaj okolnosti poremetio planove. Johnson je do tada već izgubio političku podršku, pa ga je Angela Rayner iz opozicione Laburističke partije optužila da uporno odbija da izađe iz Dauning strita 10 samo zato što mu je stalo da se „svadbena zabava organizuje u Čekersu“. Da bi pokazao da to nije tačno, Johnson je morao da pronađe novu, jednako grandioznu lokaciju. I kao što se već događalo više puta tokom njegove karijere, u pomoć je pritekao jedan od bogatih simpatizera.

Bio je to lord Anthony Bamford, vlasnik kompanije JCB koja proizvodi teške građevinske mašine. Bamford je svoju sklonost kopanju džinovskih rupa preneo u svet politike. Poznato je da je bio veliki donator Konzervativne partije i da je odigrao važnu ulogu u promovisanju i finansiranju Johnsonove uspešne kampanje za brexit 2016. godine. Prema tvrdnjama Daily Maila, dok su trajale pandemijske mere 2020. i 2021, Bamfordova supruga Carole je redovno slala batlera u Dauning strit 10 da isporuči organske proizvode s njihovog imanja u Dejlsfordu.

Noblesse oblige: Bamfordovi su se ponovo sažalili na Johnsonove i ponudili im da zabavu organizuju u Dejlsfordu. Zabava je, priča se, protekla u atmosferi „zabavnog haosa“, čemu je možda doprinela Johnsonova opaska da je na mestu premijera dobio više uboda u leđa nego Tapiserija iz Bajea. Izgleda da je svima na zabavi promakao jedan drugi, mnogo zanimljiviji odjek engleske prošlosti. Dejlsford je bio porodična rezidencija još jedne nekada moćne figure koja izgubila položaj posle optužbi za kršenje zakona i pokvarenost: bio je to Warren Hastings, prvi guverner Indije. Hastings je smenjen u postupku koji se vodio pred donjim domom 1786. i 1787. zato što je svojim postupanjem u Indiji „bahato i zlonamerno ugrozio čast krune i naružio karakter čitave nacije“. Teško je zamisliti bolje sročen politički epitaf za Borisa Johnsona.

Ljubiteljima istorijskih ironija dopašće se i podatak da je čovek koji je vodio kampanju za smenu Hastingsa zbog „korupcije u javnoj službi“ bio niko drugi do Edmund Burke. Za Burkea je to bilo dostignuće po kom je želeo da ostane zapamćen.

„Neka mi spomenik bude zalaganje da naciju spasem sramote i krivice; neka to bude moj jedini spomenik. Sve drugo što sam činio, govorio ili pisao, neka sve bude zaboravljeno, sve osim ovoga… Pamtite! Pamtite! Pamtite!“

Ljudi koji tvrde da su Burkeovi sledbenici, u današnjoj Konzervativnoj partiji kažu: Zaboravite! Zaboravite! Zaboravite! Niko nije primetio tu zabavnu koincidenciju – Johnson je zabavu organizovao u rezidenciji čoveka koga je „otac konzervativizma“ lično proglasio sramotom za zemlju. Izgleda da su pristajanjem na amneziju današnji konzervativci postali najveći Burkeovi neprijatelji. Zaboravili su i na njegov diktum iz Razmišljanja o francuskoj revoluciji, da je „dobar poredak početak svih dobrih stvari“. Prezreli su „uvažene institucije“, pre svega vladavinu prava i poštovanje međunarodnih sporazuma. Što je još strašnije, da bi sačuvali vlast traže da zaboravimo i ne tako davnu prošlost – 12 godina torijevske vladavine i sva velika obećanja data povodom brexita. Dok su ponovo birali novog lidera, četvrti put za samo šest godina, teško je bilo oteti se utisku da su im se novi počeci toliko dopali da bi sad mogli početi da organizuju svake godine. Burke i Margaret Thatcher nikada ne bi pogodili da su to ljudi koji se proglašavaju za njihove političke potomke.

Johnsonov ulazak u Dauning strit 10 u julu 2019. zahtevao je upravo tu vrstu sračunatog zaborava. Da bi se uspešno pretvarali da im je kandidat podoban za visoku funkciju, članovi Konzervativne partije prvo su morali da zaborave sve što su znali o njemu: o njegovoj sklonosti laganju, odsustvu bilo kakvih uverenja ili ideja, o vanserijskoj nekompetentnosti na položajima gradonačelnika Londona i ministra spoljnih poslova, o ličnoj i političkoj nelojalnosti, o njegovoj iznadprosečnoj potkupljivosti. Sve što je Burke govorio o značaju dobrog poretka i institucija torijevci su trampili za kratkotrajnu slavu Borisovog političkog brenda. Zauzvrat su dobili spektakularnu izbornu pobedu u decembru 2019. i ekstremističku verziju brexita, onakvu kakvu su najzagriženiji među njima i želeli.

Mora se priznati da je sam Johnson od početka imao jasnu predstavu da ništa u njegovoj političkoj karijeri ne može biti dugog veka, mada je u poslednjem izlivu nadmenosti i samoreklamerstva, kada mu je 148 torijevskih poslanika u junu uskratilo poverenje, tvrdio da će nastaviti da vlada do „polovine naredne decenije“. Ipak, iz njegovih nepolitičkih tekstova može se naslutiti da je studirajući grčke klasike naučio dovoljno da shvati da su hibris i Nemezis najbliži srodnici.

Dok je sedeo u zadnjim klupama parlamenta, 2007, Johnson se oprobao u pisanju knjiga za decu. Teret zahtevnih roditelja: poučna priča je slaba imitacija Poučnih priča za decu Hilaire Belloc (1907). U Johnsonovoj verziji roditelji jadikuju zato što je potomak za koga imaju velike planove u školskoj predstavi dobilo ulogu zadnjice u kostimu konja:

Nadali smo se da će te BBC
Uzeti za pripravnika
Da ćemo te onda progurati
Kroz kaljuge parlamenta
Sve do Dauning strita 10
A tvoja škola, prokleta da je,
Daje ti ulogu konjske zadnjice.

Priča se ne završava dobro za roditelje. Na kraju zajedno padaju niz liticu: „Glasovi komandi više se ne čuju / Oni koji su gurali sada su gurnuti“. Završetak možda nema eleganciju Burkeove retorike, ali je primeren i upečatljivo vidovit rezime svega što se može dogoditi kada konjska zadnjica završi u Dauning stritu 10.

U lošem, ali zanimljivom romanu iz 2004, Sedamdeset dve device, Johnson se identifikuje sa jednim drugim, neznatno uzvišenijim vodviljskim likom. Njegov fikcionalni alter ego, Roger Barlow, veruje je da će mu se politička karijera neslavno završiti skandalom. Roger zamišlja svoju budućnost:

„Na ovaj dan sledeće sedmice, mislio je, neće imati šta da radi osim da gostuje u dnevnim emisijama na televiziji. Za desetak godina će se možda dovoljno rehabilitovati da mu ponude ulogu Udovice Twanky na pozornici Vojske spasa u Horšamu.“

Udovica Twankey (što je uobičajeni način pisanja ovog imena) poznata je kao arhetipski vodviljski ženski lik u burlesknim verzijama priče o Aladinu. Obično je igra muškarac prerušen u ženu. Kada je ser Ian McKellen nedavno igrao ulogu u Londonu, udovica se u njegovoj verziji požalila na „užasnog bivšeg muža Donalda J. Twankeya“. To bi bilo dobro ime i za Johnsona, jer je politička persona koju je izgradio jednom polovinom Donald Trump, a drugom polovinom vodviljski glumac.

Ali vodviljske predstave su sezonskog karaktera. Za izvođače i publiku to je karnevalsko bekstvo od rutine i ozbiljnosti svakodnevnice. Kampanja za brexit 2016, Johnsonov veliki trijumf, uspela je najviše zahvaljujući tome što je više nego bilo ko drugi uspeo da napuštanje Evropske unije prikaže u karnevalskom ključu. Uspeo je da odluku od najvećeg praktičnog značaja predstavi kao nešto što nema nikakvog dodira sa svakodnevnim životom stanovnika Velike Britanije. Philip Larkin se jednom zapitao, „Gde ćemo živeti ako ne u svojim danima?“ Johnson je nakratko uspeo da ponudi privlačan odgovor: Britanci neće živeti u danima, mesecima ili godinama, živeće u istorijskim epohama. U prvom govoru koji je održao na mestu premijera 2019. obavestio je podanike da se nalaze na „pragu novog zlatnog doba“.

Johnson je brexit prikazao kao konačnu potvrdu da prethodnih 50 godina britanske politike, ekonomije i društvenih promena „odlaze u prošlost i ostaju iza nas“. Zemlja se najzad „budi posle decenija hibernacije“ ili, da se vratimo njegovim omiljenim metaforama iz životinjskog carstva, „izlazi iz čaure“. Najzad je stigao raspust, posle mnogih godina teške istorije – što uključuje i porazni period torijevske vladavine: okrutno i nepotrebno insistiranje na merama štednje u vreme Davida Camerona; otvaranje pitanja o smislu postojanja Ujedinjenog Kraljevstva iz redova škotskih, irskih i engleskih nacionalista; činjenicu da su plate u Velikoj Britaniji za 19 procenata niže od onih u Nemačkoj, 10 procenata niže od onih u Francuskoj i 6 procenata niže nego u Irskoj. Priča o Britaniji koja je provela decenije u hibernaciji, da bi je konačno probudilo izlazeće sunce brexita, iskorišćena je da se neprijatna istina o nedavnoj prošlosti gurne u zaborav. Nije teško razumeti zašto su ti snovi na javi bili privlačni partiji koja snosi odgovornost za teška vremena: ne možete optuživati leptira za sagrešenja gusenice.

Ali sezona vodvilja u britanskoj politici nije dugo trajala, kao ni Johnsonov boravak u Dauning stritu 10. Njegove zabavne tačke su izgubile draž kada su ljudi shvatili da je to zabava na njihov račun. Karnevalska atmosfera je konačno nestala za vreme pandemije kada su muke stanovnika Velike Britanije postale predmet sprdnje za premijera koji je bezočno odbijao da sebe, svoju porodicu i osoblje podvrgne merama koje su svi drugi morali da trpe, koji je Dauning strit pretvorio u studentsku spavaonicu u kojoj zabava nikada ne prestaje. Sva uveravanja političkih saveznika da će se Johnson posle ukora popraviti srušio je sam Johnson (ponovo uz onu neobičnu iskrenost koju ponekad uspe da prizove iz močvare laži) kada je u intervjuu za BBC izjavio, „ako želite da kažete da treba da prođem kroz neku vrstu psihološke transformacije, verujem da slušaoci već znaju da se to neće dogoditi“.

Ovog puta bar je održao reč. Najdirektniji uzrok konačnog pada bila je odluka da posle iznetih optužbi da je promovisao partijskog saveznika za koga je znao da je serijski seksualni zlostavljač jednostavno nastavi da laže. Veći problem od sklonosti laganju – bar za torijevce koji su za tu sklonost već znali – bio je u tome što je svoje veštine vremenom počeo da stavlja u službu sve beznačajnijih ciljeva. Upornim laganjem o zabavama organizovanim za vreme pandemije, o renoviranju stana u Dauning stritu ili ponašanju ne naročito važnog političkog saveznika, obezvredio je veliku laž o brexitu. Sa stanovišta pobornika brexita, Johnson bi svoje talente morao da koristi isključivo za to da neprijatnu istinu o napuštanju EU ogrne zlatnim fantazijama. Kao čovek koji se nikada nije opterećivao posledicama svojih postupaka, bio je savršen medijum za emitovanje poruke da ni brexit neće proizvesti pogubne posledice. A onda je svoj veliki talenat počeo da rasipa na fabrikovanje nevažnih malih izmišljotina – ne pokazujući nameru da se ikada zaustavi.

U Borisovu odbranu treba reći da je možda bio primoran da se okrene malim lažima jer mu je ponestalo materijala za veliku laž. Za tvrdokorne engleske nacionaliste brexit će zauvek biti ispravan potez, koliko god štete da pretrpe ljudi oko njih. Za ljude koji su glasali za izlazak veliki deo privlačnosti ideje o brexitu bio je u uzbuđenju koje je ta ideja generisala. U pitanju je istorijski razlaz, potez koji će uticati na živote mnogih generacija. Ali uzbuđenje je sad nestalo. Na planu politike sve se svelo na nadvlačenje sa Briselom oko Protokola o Severnoj Irskoj koji je Johnson prvo proglasio za veliku pobedu, pa se onda predomislio.

Istina, već dugo je očigledno da većina engleskih glasača ne pokazuje mnogo interesovanja za pitanje Severne Irske. Kada se ispred Severne Irske doda legalistički termin „protokol“, interesovanje je sigurno još manje. A najave rata sa Briselom oko odredbi sporazuma o brexitu za koji je Johnson uveravao glasače da je „završena stvar“, ne uklapaju se u obećanja glasačima da će svi naši problemi uskoro otići u prošlost. Obećao je slatki zaborav, a isporučio bljutavi obrok podgrejanih starih problema.

Na jednom ličnijem nivou, kod većine britanskih glasača brexit sada izaziva samo tupi osećaj strepnje zbog pada životnog standarda. Početkom avgusta, centralna banka je za 2024. godinu najavila pad realnog dohotka britanskih domaćinstva od 5 procenata – što je najveći pad u više od pola veka otkako se ovaj parametar prati. Neki od razloga za pad ne razlikuju se od onih u drugim zemljama: pandemija i inflatorni udar rata u Ukrajini. Ali, u slučaju Velike Britanije ti problemi su pojačani efektima brexita koji će, prema oceni Uprave za budžetsku odgovornost, „dugoročno posmatrano smanjiti produktivnost za 4 procenta u odnosu na ostatak EU“. Britanska nepartijska ekspertska organizacija Resolution Foundation ocenjuje da „manja otvorenost Velike Britanije znači da će do kraja ove decenije zemlja biti i siromašnija i manje produktivna, uz očekivani pad realnih zarada od 1,8 procenata i gubitak od 470 funti godišnje po radniku“.

Karnevalska atmosfera je prošla, ali cirkuska šatra još stoji. Predstava se mora nastaviti. Istorijski posmatrano, kao što je već primetio istoričar Tim Bale, genij Konzervativne partije je u tome što je „oduvek bila protejske prirode – spremna da promeni oblik, da menja boje kao kameleon, ne bi li se na najbolji način prilagodila situaciji“. Johnson sada partiju ostavlja u stanju u kom više neće moći tako lako da menja boje, jer je brexit upisan neizbrisivim mastilom. Bivši laburistički političar Denis McShane skovao je termin Brexternity (večnost u brexitu) koji uspešno izražava paradoks Johnsonovog nasleđa – onoliko koliko mu je politička karijera bila kratka i prevrtljiva toliko će trajne i teške biti njene posledice.

Kuda da pođu britanski konzervativci, sad kad su se rešili Johnsona, ali bez izgleda da pobegnu od monotonije svitanja koje im je ostavio u nasleđe? Prošle godine najšire prihvaćeno mišljenje bilo je da će torijevci pokušati da se preoblikuju prema liku mladog, elegantnog, fotogeničnog i veoma bogatog Rishija Sunaka, koga je Johnson izvukao iz relativne anonimnosti i postavio ga na mesto ministra finansija. Činilo se da Sunak poseduje pravu meru svih potrebnih sastojaka. S jedne strane, iskreno veruje u brexit i misiju „odbacivanja tereta briselske birokratije“. S druge, činjenica da je u pitanju unuk useljenika iz Indije donekle ublažava element engleskog nacionalizma koji je stajao iza čitavog projekta. Ostao je lojalan Johnsonu kroz niz skandala, da bi brod koji tone napustio u pravom trenutku, kada je već bilo očigledno da je Johnsonovo vreme isteklo. Kao oličenje posvećenosti i tehnokratske kompetentnosti, Sunak je mogao biti dobrodošao melem posle Johnsnove bespomoćne zbunjenosti i umirujuća poruka glasačima pred dolazeću ekonomsku recesiju.

Ali, članstvo Konzervativne partije (oko 180.000 ljudi koji su u odnosu na opštu populaciju nadprosečno stari i beli, i uz to su pretežno muškarci, naklonjeni desnici i naseljeni na jugu Engleske) neće izabrati Sunaka. Za to postoje dva važna razloga, a oba se mogu izvesti iz mentaliteta brexita. Možda Sunak iskreno veruje da je poenta odluke o napuštanju EU bila u tome da se ostvari uobičajeni cilj konzervativaca – ekonomska deregulacija. Ali punu istinu o ciljevima brexita izgovorila je Theresa May na prvoj partijskoj konferenciji posle referenduma, u oktobru 2016, kada je pozvala na ustanak protiv „međunarodnih elita“: „Ako verujete da ste građanin sveta, onda niste građanin ničega. To samo pokazuje da ne znate šta ta reč znači“.

Sunak je naivno poverovao da se to ne odnosi na njega, iako je slika i prilika međunarodne elite. Posle obrazovanja u elitnim engleskim privatnim školama i na Oksfordu, radio je za Goldman Sachs kao menadžer hedž fondova. Ogromno bogatstvo njegove porodice potiče od akcija koje njegova supruga Akshata Murty poseduje u internacionalnoj IT kompaniji Infosys u vlasništvu njenog oca. Do početka ove godine Akshata Murty je koristila status poreskog nerezidenta da izbegne plaćanje poreza u godišnjem iznosu od 2,1 miliona funti, u zemlji u kojoj je njen suprug ministar finansija. Moguće je da su nacionalno-populističke denuncijacije globalističkih elita bez korena, kakvima su savremeni konzervativci skloni, samo sredstvo za dodvoravanje najširoj glasačkoj bazi. Ali čini se da je apetit najšire baze za takvu vrstu retorike stvaran i da još nije zadovoljen. Kada je ministarka kulture Nadine Dorries, koja inače podržava protivkandidatkinju Liz Truss, tvitovala o Sunakovim „Prada cipelama od 450 funti“ i „odelu od 3500 funti“, u njenoj poruci nije bilo ničega skrivenog. Sunak se opekao na vatri reakcionarnog populizma u čijem je raspirivanju i sam učestvovao.

Sunakov drugi problem ilustrovan je najoštrijom rečenicom iz pisma ostavke koje je uputio Johnsonu 5. jula: „Naš narod zna da kada nešto izgleda previše dobro da bi bilo istinito to verovatno nije istinito“. To je sažetak Sunakove kandidature za mesto Johnsonovog naslednika: Britancima je dosta Johnsonovih laži i sada im treba čovek koji govori istinu, čovek kao ja. Ali istina je da je u čitavoj toj stvari najveća neistina lažno zlato brexita. Naravno da treba stati na put lažima o tapetama i seksualnim prestupima. Ali zašto spremnost da se govori istina nestaje kada na red dođe mnogo veća prevara? Pošto se velika laž ne sme dovesti u pitanje, Sunakov pokušaj da nas uvede u eru istinoljubivog konzervativizma bio je osuđen na propast od samog početka.

Alternativa Sunakovom programu bila bi strategija koju je u razgovoru sa Katy Balls, zamenicom političkog urednika pro-torijevskog nedeljnika The Spectator, nedavno opisao neimenovani poslanik iz grupe oko Liz Truss, žene za koju je praktično izvesno da će biti sledeća premijerka Velike Britanije: „Ako ljudi veruju da se pred njima nalazi imaginarna reka, nemojte ih ubeđivati da reka ne postoji, nego im sagradite imaginarni most“. Uvođenje imaginarnog savršeno odražava nameru Liz Truss da nastavi tačno tamo gde je Johnson nevoljno stao. Podizanje imaginarnih mostova – preko Temze, preko Kanala, preko Irskog mora – to je već prepoznatljiva fantazija iz vremena njegove najveće moći. Takođe, u pitanju je citat, savet koji je jedan lider pred kraj karijere dao drugom: bili su to Nikita Hruščov i Richard Nixon. Činjenica da Liz Truss koristi savete iz takvih izvora jasno pokazuje šta treba očekivati u njenom mandatu.

Jedan od mogućih načina razmišljanja o Liz Truss nude Larkinovi sumorni stihovi o roditeljima koji na decu prenose sve svoje mane i još im dodaju nekoliko novih, koje će biti samo njihove. Politički roditelji Liz Truss su dvoje poslednjih britanskih premijera, Theresa May i Boris Johnson. Moglo bi se reći da je nasledila mnoge od njihovih mana i gotovo nijedan od njihovih kvaliteta. Liz Truss nema integritet Therese May, ali je nasledila njenu neobičnu robotsku pojavu – govori kao glumica koja je zaboravila tekst i ponavlja reči koje čuje iz nevidljive slušalice. Nije lenja kao Johnson (pre bi se reklo da je manično vredna) i nema njegovu harizmu, ali njen oportunizam je na sličan način lišen bilo kakvih načela, ne drži mnogo do istine i ima običaj da za greške krivi svakoga osim sebe. Pre nego što će postati reakcionarna, bila je razuzdano liberalna. U vreme referenduma 2016. odlučno je podržavala ostanak u EU, a onda je postala prvosveštenica brexita. U kampanji za lidersku poziciju predložila je smanjivanje plata javnih službenika koji žive van Londona, a onda je hladnokrvno poricala da je to ikada rekla i napadala novinare koji su citirali njeno saopštenje za štampu. Ideje i istine za nju imaju značaja jedino ako služe njenim ambicijama.

Truss će povesti torijevce jedinim putem koji im preostaje, a to je anarhoautoritarizam. Kao i Johnson, rado se predstavlja kao osoba koja ustaje protiv autoriteta: „Nije mi se dopadalo da mi drugi govore šta treba da radim i to je oblikovalo moju političku filozofiju“. Predložila je zakon koji ministrima u britanskoj vladi dopušta da prekrše međunarodno pravo i odbace Protokol o Severnoj Irskoj. Izrazila je spremnost da povuče Veliku Britaniju iz Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Sklonost bezakonju ilustrovana je njenim gusarskim rečnikom. U knjizi Oslobođena Britanija, koju su 2012. priredili Liz Truss i ostali konzervativni političari u usponu, u poglavlju „Bukaniri“ citirana je izjava Steve Jobsa da je „zabavnije biti pirat nego služiti u mornarici“. Na kraju poglavlja nevoljno se priznaje da su „zakon i red ukupno uzevši ipak korisni“, ali tekstom dominiraju ideali „haotičnog kapitalizma“ i magije koja nastaje kada se „gotovo sva društvena pravila popuste“. Otuda tvrdnje njenog saveznika Davida Frosta, čoveka koji je učestvovao u pregovorima sa EU i koji će gotovo sigurno imati važnu ulogu u njenoj administraciji, da će ono što „[nova premijerka] mora učiniti doneti rušenje i turbulenciju“.

Obećanje turbulencije je sve što je ostalo od brexita koji još funkcioniše samo kao fantazija o oslobađanju, ne od Brisela već od svakog oblika regulacije sticanja novca. Jezik koji nova premijerka koristi priziva u sećanje doba kada su nam jedini problem bili suvišni propisi kojima se sputava prirodno preobilje Velike Britanije. Njenom retorikom dominiraju reči kao što su „oslobađanje“ ili „raskidanje lanaca“. Ali, kao i u slučaju novog američkog konzervativizma, takve slike slobode moraju pristati na suživot sa sopstvenom suprotnošću. Kada ne govori o raskidanju lanaca, Truss nabraja šta će sve „dovesti u red“. Skinuće okove sa onih koji se bogate i prebaciti ih na većinski deo građanskog društva.

U svojim govorima – što potvrđuju i komentari torijevskih obožavatelja – premijerka je već obećala da će „dovesti u red“ militantne sindikate, državne službenike koji rade od kuće, kineske kompanije kao što je TikTok, projekte za razvoj obnovljivih izvora energije, „neprimerene proteste“ klimatskih aktivista, „antisocijalno“ ponašanje, ilegalnu imigraciju i „preterani oprez“ finansijskih regulatornih tela. Obećava i da će suzbiti kritike jadnog stanja u kom se Britanija našla posle brexita i preti demokratski izabranom prvom ministru velške administracije da će se „pozabaviti njegovim negativnim prikazivanjem stanja u Velsu i Ujedinjenom Kraljevstvu“. U vodviljskim predstavama je uobičajeno da posle replike sa pozornice publika dovikuje „Ne, nije tako“. U novoj verziji vodvilja, oni koji se usude da se oglase biće izbačeni sa predstave.

The New York Review of Books, 01.09.2022.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 23.09.2022.

BREXIT