Ekonomske reforme – slovenačka realnost?

 
Nije tajna ni iznenađenje da u Sloveniji mnogo toga nije onako kako bi prosječan radin i pošten građanin želio. Dug je spisak stvari koje su skrenule s puta, odnosno ispale iz poželjnog stanja, no ovdje ćemo se ograničiti samo na stvari koje se tiču ekonomskog stanja.

Prvo, država, odnosno politika miješa se u stvari koje bi morale biti prepuštene građanima i slobodnom tržištu – od pretjeranog oporezivanja rada i prekomjerne regulative poslovnog okoliša do beskonačnih i dugotrajnih birokratskih postupaka i neelastičnosti tržišta rada. Dodatno ograničavanje stranog vlasništva u firmama ne zatire samo konkurenciju, nego i sprječava privatizaciju firmi i banaka u državnom vlasništvu. Budući da nema konkurencije ni u kvaliteti ni u cijeni, nema ni razvoja, napretka i općenito kreativnosti. Zašto bismo se uopće trudili ako su kupci ”zajamčeni”? S takvom protekcionističkom politikom najviše gube potrošači, a najviše pridobivaju oni politički izabranici koje država tim i takvim izgovorima štiti od konkurencije ili privatizacije. Čudno je da naša ekonomija uopće još diše i da preduzetnici nisu postali izumrla vrsta.

Drugo, obim državne potrošnje je astronomski. Država nije raspikuća javno-financijskih sredstava samo u svojim troškovima, nego pretjeruje i pri isplaćivanju transfera i subvencija, što u velikoj mjeri destimulira produktivnost građana. Budući da prethodna vlada nije bila spremna ili nije bila sposobna posegnuti za strukturalnim reformama, radije se nepromišljeno i potajice od građana zaduživala u inostranstvu, što je javni dug odnijelo u opasne visine. S takvim mjerama vlada samo kupuje politički mir i zadovoljava specifične lobije, nalažući na privredu dodatna opterećenja. Ono što političari često zaboravljaju ili ne žele slušati jeste da privredni rast ne stvara država, nego realni sektor. No kako će ga stvarati, kad on u Sloveniji jedva još diše.

Treće, i kod funkcija koje bi morale biti prioritet države (ako već ne i jedina stvar u kojoj ona ima ovlaštenja), država zakazuje. Govorim o zaštiti građana i njihova vlasništva. U Sloveniji snažno osjećamo slabost pravne države. Nedisciplina pri plaćanju češća je nego jutarnja kafa. Niti jedna veća afera još nije dobila sudski epilog. Ne treba imati doktorat pa uvidjeti da veoma važne institucije ne djeluju onako kako bi morale, odnosno kako bi se od njih očekivalo.

Odgovor na pitanje kako ponovo pokrenuti privredu nije naučna fantastika ili državna tajna. Povlačenjem iz privrede, snižavanjem javne potrošnje i poreznim odterećenjem stanovništva i firmi država čini samo prvi korak u pravom smjeru. Naredni korak mora biti liberalizacija, deregulacija i smanjenje administrativnih prepreka za poslovanje i ulaganje. Istovremeno mora ojačati pravna država i uspostaviti se disciplina plaćanja. Samo se tim mjerama može stvoriti šansa da, između ostalog, pridobijemo nužno potrebne strane investicije i povećamo konkurentnost naše privrede, što bi vodilo u privredni rast i snižavanje stepena nezaposlenosti. Ako je moguće mjere sažeti u jednu rečenicu, zašto smo onda tako opravdano pesimistični da do tih mjera u Sloveniji neće doći? Navodim neke razloge.

U Sloveniji veoma često čujemo kritike, ali rijetko prijedloge promjena. Još je manje ljudi koji su spremni takve prijedloge promjena javno zastupati i raditi na tome da do njih dođe. Pogledajte samo priloge u medijima ili osluhnite svoje poznanike i znat ćete o čemu govorim. Kako da onda očekujemo da se stvari poprave ili da dođe do poboljšanja?

Slovenci se radije prepiru nego zajedno traže rješenje problema. Ne razumiju da je u slozi snaga. Upravo suprotno, kao da je najveći uspjeh ako kod nekoga pronađeš rupu u njegovom argumentu ili bar djelić gdje njegova argumentacija nije najsnažnija. Ne daj bože da se s nekim slažemo ili ga čak pohvalimo. Shodno tome, nesaradnja je među Slovencima prije pravilo nego iznimka.

Razloge za spomenuto vidim u tome što su Slovenci u sebe zatvoren, prestrašen i nemobilan narod. Kao posljedica toga nedostaje im znanja i iskustava, što se reflektira u niskoj samosvijesti. Istodobno nas školski sistem ne potiče na razmišljanje, nego samo na ponavljanje gomile detalja. Jer nas škole, roditelji i porodica ne potiču na javno suočavanje ideja, znanja i pogleda s drugima, nemamo sposobnost komuniciranja. U Sloveniji su javne rasprave prije utrka konja sa oglavima nego dijalog prisutnih. Zato radije takve okrugle stolove i rasprave nazivamo sučeljavanjima, gdje je gostima cilj da odverglaju pripremljenu izjavu i upute što više primjedbi ostalima. Najčešće se ni ne gledaju u oči, što nije odraz samo nedostatka sposobnosti komuniciranja, nego i kulture komuniciranja. No ni to nije najgore. Postoje čak takve javne osobe koje nisu ni spremne pojaviti se na javnim rasprama, odnosno suočavanjima. Radije ostaju u svojoj kućnoj rupi i odatle preko interneta ili letećih novinarskih ekipa ispucavaju svoje primjedbe i kritike. To je komuniciranje na slovenački način. Ne iznenađuje da Slovenija ima jedan od najviših procenata sudskog parničenja u svijetu. I kako onda očekivati da se nađu rješenja za probleme koji tište našu državu?

No, dok o sugrađanima znamo reći samo najgore, slika je dijametralno suprotna kad govorimo o našoj državi sa strancima ili se uspoređujemo s drugim državama. Tada smo najbolji, najrazvijeniji, najradišniji, najliberalniji… dakako sve u superlativima. Naši diplomati i državni predstavnici predstavljaju nas kao raj na zemlji za strane investitore i biznismene. Ako bi im ti vjerovali na riječ, u Sloveniji bismo imali najviše stranih investicija po stanovniku na svijetu. Ali oni nisu tako naivni.

Skrivanje u mediokritetstvo i status quo moto je Slovenaca. Pa ako Slovenka i Slovenac i imaju znanja i iskustva, plaše se istupiti iz prosjeka. Za reforme i druge drske poteze njihova je hrabrost nužan uvjet. Iznimke koje se usuđuju biti drukčije, ubrzo konstatiraju da je za njih najbolje ako se utope u prosječnost ili otiđu u inostranstvo. Naše društvo na žalost ne nagrađuje niti pobuđuje posebnosti, u najboljem ih slučaju zatire i prezire.

Jer ako si u poslu odveć produktivan, oni kojima nije do rada i koji se zaklinju na prosječnost, brzo će ti pokazati da je bolje za tebe da se pridružiš sivilu. Ako si pak student i ako te zanima dodatna literatura za ispit, ne budi lakovjeran da će profesor tvoju intelektualnu radoznalost pozitivno prihvatiti kad u odgovoru na ispitu napišeš više nego što je na tu temu zapisano u knjizi koju je, dakako, napisao sam profesor i propisao kao jedino ispitno gradivo. Da ne bude zablude, studij na postdiplomskom nivou u Sloveniji nije ništa bolji, budući da poznajem čak nekoliko doktoranata koji su imali ili još imaju probleme sa svojim mentorima samo zato jer su ih nadmašili u znanju i intelektualnoj širini.

Jer imaju interesne grupe korist od regulacije, nastojat će blokirati strukturalne reforme. Regulacija, naime, donosi korist veoma maloj interesnoj skupini dok su troškovi te regulacije raspodijeljeni široko, najčešće na sve građane. To u praksi znači da ako prosječni građanin na godinu ima 10 eura dodatnih troškova zbog određene regulacije, za taj se iznos neće angažirati da se ta mjera ukine. Na drugoj pak strani, ta ista regulacija donosi uskoj interesnoj skupini visoke profite. Njihov je interes da ne dođe do ukidanja te regulacije, budući da interesna skupina u postojećim okolnostima ili statusu quo kuje sebi profit.

Prihvaćanje strukturalnih reformi ili većih promjena pri djelovanju države teško je i onda kada su te reforme nužne i u interesu većine građana. Dobar primjer je svima znana Nova Ljubljanska banka, koja predstavlja značajnu verigu u privredi. U interesu je lobija da je nadzire i da njome upravlja politika i da je s vremena na vrijeme dokapitaliziraju porezni obveznici, dok bi u interesu Slovenki i Slovenaca bilo da je banka u privatnom vlasništvu i da se takmiči na slobodnom tržištu s drugim bankama. Samo će tako Nova Ljubljanska baka moći slijediti svoj cilj: zadovoljenje svojih komitenata, a ne uskih političkih interesa.

Često je najveća prepreka za reformu opći strah od promjena, odnosno strah pred nepoznatim. No ako ne probaš, ne možeš uspjeti. Što će nam se dogoditi ako regulaciju ukinemo i pređemo na tržišnu privredu, gdje politika i državni činovnici neće više planirati i drukčije intervenirati u privredu? Razumijem: ako nisi lično živio u inostranstvu, gdje takvu regulaciju nemaju, nemaš ni iskustva o pozitivnim učincima što ih tržišni sistem može donijeti ako država u njega ne intervenira. Istodobno ne možeš takav sistem objektivno uspoređivati s onim gdje o svemu odlučuju političari i državni činovnici.

Slovenci, koji su poznati po svom nemicanju od kuće (zapećkarstvu), rijetko pridobivaju iskustva i znanja u inostranstvu. Ne razumijem da one pojedince koji su bili u inostranstvu, i koji bi željeli dijeliti iskustva, dočekuje hladan prijem pri povratku kući. Slovenci koji su se usudili otići u inostranstvo, istupaju iz prosjeka i zato ih oni koji stalno sjede u zapećku izbjegavaju u velikom luku. Ako ne vjerujete da je tako, pitajte Slovenku ili Slovenca koji je studirao ili živio u inostranstvu (ali ne one po slovenačkim ambasadama) da li se osjeća dobrodošao u Sloveniji? Prije obratno.

Reforme su uvijek politički neomiljene. Zato je jedina šansa za njih na početku vladinog mandata. Vidjet ćemo dokle će ići trenutna slovenačka vlada…

 
Autorka je naučna savjetnica u Atlas Economic Research Foundation.

Svetilnik, 10.04.2012.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 23.06.2012.