linoleum

Foto: Predrag Trokicić

Turski predsednik je poznatiji po nemilosrdnoj političkoj represiji i desetinama novinara u zatvoru ili bez posla – nego po borbi za slobodu medija. Nedavno je, međutim, uputio najglasniju osudu šokantnog ubistva saudijskog disidenta, novinara Džamala Kašogija.

Stravični detalji ovog slučaja pravi su poklon teoretičarima zavere. Zašto je Kašogi otišao u konzulat kad je znao za surovost saudijskih vladara? Da li mu je neko garantovao bezbednost, pa ga izdao u poslednjem trenutku? Otkud snimci iz konzulata gde se odigralo navodno ubistvo i komadanje tela? Kako je zvanična turska štampa, poznata po ulozi glasnogovornika turske vlade, odjednom postala najpouzdaniji izvor globalnim medijskim mrežama?

Jedan aspekt prevazilazi neposredan događaj i pitanje ko je naručio ubistvo: novootkrivena uloga predsednika Redžepa Tajipa Erdogana kao predanog zaštitnika novinara u kojoj odlučno nastupa s moralnih visina. Međutim, ni kritičari ni poklonici nisu iznenađeni ovom iznenadnom transformacijom. Isticanje nedoslednosti Erdoganovih javnih nastupa već je godinama popularna zabava na društvenim mrežama u Turskoj, koja opoziciji pruža priliku za malo gorkog smeha. Čak ni globalnoj publici nije potrebno dublje poznavanje političkih prilika da prozre Erdoganov nastup. Turski predsednik ima nešto zajedničko sa ostalim desnim populistima.

Pogledajmo šta je rekao Donald Tramp pošto su eksplozivne naprave poslate na adrese Baraka Obame, Hilari Klinton i CNN-a: „Želimo da se sve strane saberu u miru i harmoniji. Mi to možemo… Svi koji učestvuju u političkoj areni moraju prestati da tretiraju svoje političke protivnike kao moralno inferiorne“. Setimo se, Tramp je nazivao Obamu osnivačem Isis-a, Hilari Klinton varalicom, dok je CNN optuživao da širi „lažne vesti“. Ovaj trapavi majstor neprijateljske političke retorike gromoglasno polaže svoje pravo na moralne visine, baš kao i Erdogan.

Saudijski prestolonaslednik Mohamed bin Salman, naizgled moralno zgađen zbog afere Kašogi, pozvao je k sebi sina ubijenog novinara da mu izrazi saučešće. Tokom nastupa sledećeg dana bio je sav potresen emocijama, kao i Erdogan, nazivajući ubistvo gnusnim zločinom za koji odgovorni moraju biti kažnjeni.

Zapanjenost Britanaca koji su glasali za ostanak u Evropskoj uniji, kad čuju kako im Najdžel Faraž deli lekcije o demokratiji, ne razlikuje se mnogo od naših reakcija u Turskoj kada nam predavanja drže oni koji su narušili demokratiju.

Više od godinu dana pratim globalni uspon desničarskog populizma i sada sam već prilično uverena da, uprkos nekim dramatičnim razlikama, postoje i tipični šabloni. Jedan je pravo koje populistički lideri polažu na moralno ponašanje, a koje je prilično teško poreći političkim sredstvima. Mada populisti svoj takozvani uspeh često duguju samom činu ukidanja moralnog konsenzusa u društvu, za svoje pristalice oni igraju ulogu moralnog stuba. Ima više razloga za ovu drskost, ali glavni je da to rade naprosto zato što im se može.

Ne samo što hipnotišu svoje protivnike neumornim vulgarnostima i primenom brutalne represije za suzbijanje otpora, već populistima polazi za rukom i da kritičare preusmere na globalnu propast političkog morala. Na kraju, ko je taj bez moralne ljage ko može da baci kamen na populistu u neoliberalnom svetu, u kom smo svi na neki način kompromitovani važećim moralom?

Šteta je što nam moralna strana uspona desničarskog populizma privuče pažnju tek pošto nas zaprepasti drskost tih lidera kad krenu da nam dele pouke o odgovornim građanima. Pre ili kasnije moraćemo da porazgovaramo o tome šta je zapravo moralno i da utvrdimo nov način političkog delovanja koji od Makijavelija ne pravi Foresta Gampa. Jer da je danas živ, Makijaveli bi ličio na Foresta Gampa. Makijavelijeva maksima da „politika nema veze sa moralom“ savremenim besramnim prinčevima sigurno zvuči kao školski primer desničarskog populizma.

Ece Temelkuran, The Guardian, 26.10.2018.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 31.10.2018.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Kerovi

Rastislav Dinić – Kritičar i apologeti