Grafit: Andrijana, sad sam srećan
Foto: Predrag Trokicić

Od nežnog, delikatnog bića na početku naglog političkog uzleta, Ana Brnabić se premetnula u udarnu režimska pesnicu. Taj preobražaj je kafkijanski po svojoj literarnoj simbolici, mada u ovoj fazi svog agresivnog razvoja, premijerka dobija obrise mister Hajda, kao izvor jake nelagodnosti u magli i mesečini.

Odakle to njoj dolazi? Brnabić je projektovana za poslove manjeg značaja, misli se da je njen posao da bude statista, i drugi ili prvi pol najčudnijeg vladajućeg para u političkoj istoriji Srbije. Sve češće nastupajući kao kaskader, žena zmaj ili nešto slično, ili mnogo gore – ona koja zastupa vladara u opasnim scenama – počela je da shvata sebe sasvim ozbiljno. Drugačije i nije moguće.

Premijerka je daleko od centra moći, sve što pokazuje kao sopstvenu snagu i ambiciju da bude gvozdena ledi, to joj je udeljeno kao tegoba koju se sebe skida njen šef, davno premoren u svojim beskrajnim, praznim verbalnim opitima.

Nije potrebno da poštovanog čitaoca zamaram navođenjem premijerkinih ispada, osim javnog „prosipanja“ tamo ničega i nema. Ali jedna je izjava postala lozinka misaonog sloma AB, oksimoron, antiteza koja počinje i okončava se u nedostatku smisla: ne razumem kako da razumem!

To je dirljiva introspekcija u sopstveni misaoni sistem, koji je ipak obrazložio suštinu stvari: da bi se nešto pojmilo, moralo bi se znati kako se to radi. Ali, takav podvig nije moguć, jer mislilac ne zna put do spasenja. Ne tom se nivou, naravno, krug ne zatvara. U svom svetu, premijerka vidi samo ono što taj svet čini, sve što se u takvu (oskudnu) zamisao ne uklapa, to je kvar u idealno zamišljenoj mašini. Ona je mehaničar, osoba zadužena da se bavi incidentima koji senče njenu utopiju.

Njeno bavljenje medijima koji su izvan kontrole „šefa“, jeste opsesivni poduhvat, sa skoro dovršenom misaonom inverzijom. Ponovo je nestalo razumevanje o putevima razumevanja, pa je list Danas teška dnevna tema za Anu Brnabić. To je predmet njenih analiza, zamisao o tome kakvu štetu te novine prave njoj lično, a posebno onome koga javno zastupa u svojim fantastičnim ispadima.

Danas je očigledno list čija je namera da napada i konačno upropasti Vučića i dete Danila, bar sudeći po naslovima koje je Ana tako razumela. Ona nije dužna da uvek iznova shvata suštinu medija, kao ni bilo šta drugo. Za njen posao, takav napor je suvišan.

Tek kad je bespomoćna, premijerka postaje nasilni izaslanik nečega što joj daje uverenje da se bavi državnim pitanjima. Njen preteći ton postaje neprijatan škripući zvuk, a poente nejasne i protivrečne. No ona ipak udara sve oko sebe, ne mogući da u tom poduhvatu izbegne samopovređivanje. To je čini čvršćom, punom pouzdanja u ono što uvek iznova postaje.

Onomad su vraćene neke scene iz 2016, koje pokazuju ulogu Veljka Belivuka i njegovog tima u podešavanju izbornih rezultata u Srbiji. Naravno, silom i uterivanjem straha. Ta grupa Vučićevih prijatelja, prerušena u klovnove, došla je u Vladimirce kod Šapca, da bi sprečila formiranje vlasti koja nije naprednjačka.

To je naprosto najbolji deo istorije ove klike, od toga se ne može uteći. Niko ne može, osim Ane Brnabić zadužene da objasni o čemu je reč. I ona je, naravno, osvajanje vlasti uz pomoć mafijaških odreda, izgubljena u prevodu svojih enigmatskih zamki, objasnila jezikom koji nije moguće razumeti.

Rekla je da o tome ne zna ništa, ali je sigurna da to nije tačno.

Ovakav zaplet u jednoj sažetoj rečenici, mnogo je više od literarne ili političke fikcije. Ili od prinudne greške u nemoći da se formuliše jedna (prosta) rečenica. To je mudrost nastala i realizovana iz dve, nasmrt sukobljene premise: ne znam ništa, ali nije tačno. Nije tačno to što ne znam, iako ne znam šta je tačno. Ako nešto ne znam, a ne znam ništa, sigurno je da to nije istina. Mada, ne bi moglo da bude tačno i ako znam.

Tako je Ana evoluirala do suvlasnika sentence koja je pripisana Sokratu: znam da ništa ne znam. Sokrat je to znao, ali Brnabić ne. Iz svoje nepouzdane mašine za tvorbu misli, ona emituje ono što joj dođe, ako dođe bilo šta. Tako objašnjava i sve oko sebe, nas kao konzumente tih sekrecija, štetu koju njenom miru u Jovankinom dvorcu nanose svi koje one ne razume. I zbog toga je počela da se ljuti na sve koji ne razumeju nju.

Tako se dolazi do nekog konca evolucije i ključne nedoumice, koja je ipak nerazrešiva: čime se uopšte bavi ta žena?

Peščanik.net, 03.09.2021.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)