Priča iz knjige „Sjaj i beda tranzicije“, Fabrika knjiga 2023.
„Napravljen sam od zvukova…“
„Zvukova?!“
„Već trideset i pet godina moje tijelo je samo puka rezonantna kutija ispunjena mehaničkim talasima koji se odbijaju o skrivene uvale duše da bi se konačno negdje, u dubokoj utrobi ugušili u simetriji vlastitog eha. Nekada čujem grmljavinu, kao prijetnju, kao usud, kao nebesku kaznu za grijehe koje počinismo s potpunim odsustvom svijesti. Kažu da se rađamo griješni, da smo proizvod iskonskog grijeha i transfera grijehova svih naših predaka što su iskreno vjerovali u svetost krvi i tla… Krvi danas imamo posvuda oko nas, a tlo nam i dalje izmiče pod nogama. Dok se od nas očekuje stabilnost. Muškarac sam, glava porodice. Onaj koji obezbjeđuje i štiti. Barem bi to tako moralo izgledati na pojavnom nivou. I zato ta smušenost, besmislene rime, zato ta brzina u govoru. Zbog toga, doktore, često osjećam brojne fobije, ako za strah još ima mjesta pod ovom mojom tankom opnom od kože…“
„Nisam je doktor. Ja sam psiholog i slušati drugog moja je profesionalna tehnika.“
„Pa čujete li onda zvukove, doktore? Oprostite na titulisanju. Znam da ste psiholog, ali na mom maternjem jeziku ta imenica ima ponešto čudnu deklinaciju. Ali to je sad manje bitno. Čujete li kapljice što se polako sakupljaju kao kondenzat po stropovima moje nutrine, polako im se formiraju prozirne trbušine koje rastu kao bol, kao dijete, kao karcinom, da bi se na kraju otkinule sa stropa u malenu kapljicu što nezaustavljivo pada na tlo od krvi i mesa, stvarajući malene mlȁke, nedovoljno velike da utole žeđ i da gase unutrašnje požare?“
„Čujem ono što govorite. I to, vjerujte, veoma pažljivo bilježim u ovu svesku.“
„Zabilježite, onda, u tu vašu svesku da ovdje nisam došao svojom voljom. U Bosni, zemlji odakle potičem i gdje su nastale intonacije moje tjelesne strukture, sramota je otići na terapiju kod psihologa. Ljudi bi te odmah proglasili ludim i izopštili iz zajednice. A čovjek je društvena životinja, potpuno nebitna izvan svog čopora. Bila bi to lagana smrt, bez obzira na činjenicu da nam je konačna smrt samo prosti zbir stotina malenih umiranja koje pretrpimo za života. Dakle, u zemlji iz koje dolazim u trenutku dok kucam na vrata vaše ordinacije, mene bi već proglasili ludim. Takva osoba se nikada ne bi mogla oženiti u plemenskoj zajednici gdje prokreacija predstavlja krajnji smisao postojanja, potvrđen svetim činom bračne inicijacije. A vidite, mene je vama na terapiju poslala upravo moja žena…“
„Interesantno.“
„Moja žena je, također, Bosanka. Znate da je vrag odnio šalu kada vas baš ona podrži u naumu da potražite profesionalnu pomoć kod psihologa. Možda je lakše što ste stranac, odnosno što sam ja stranac u vašoj zemlji, gdje je stvar opšte kulture povremeno posjetiti psihologa ili nekog sličnog savjetnika za pitanja duše. Za ženu sam izabrao Bosanku i pored mnoštva prelijepih Šveđanki. Vjerujte da je to bilo bez ikakvih diskriminatorskih primisli. Osjetio sam šta znači biti nagrađen naklonošću skandinavske žene, ali mi nije nikada palo na um da jednu od njih oženim. Ljubav je kod nas čin pripadanja, a kod vas se smatra procesom oslobađanja. Nepodnošljivo mi je bilo kad me ovdašnja žena, nakon burne noći prepune afekcije, u postkoitalnom trenutku opuštenosti zamoli da odem svojoj kući. Ja odavno nemam dom i prosto ne znam kuda da idem slijedeći takav naputak? U spavaonu s prikladnom tuš kabinom, mjesto koje bi prisustvom štednjaka i televizora trebalo sugerisati osjećaj topline i pripadnosti? Električne naprave i kvadratni metri nisu dom, toliko bar znam. Kad žena od mene traži da napustim njenu spavaću sobu, instinktivno tražim pokrivač kojim bih prikrio vlastitu golotinju, jer takva molba ubija magiju trena, čineći moj oznojeni akt neprivlačnim i bolno vulgarnim. Šveđanke osvajaju svoj prostor slobode i trude se ostvariti veze na rubnim područjima, osjetljivoj terra incogniti, fluidnom apstraktu gdje počinju slobode drugih ljudi. One su inteligentne i pažljivo slušaju što se izgovara dok se govori. Otkrivaju nove prostore unutar sebe upoznavajući se s iskustvima različitih ljudi. Bez podozrenja, bez vjerskih ili rasnih predrasuda, potpuno otvorene za nova iskustva. Kada bi žene s naših prostora pokazale jednak napor da shvate muškarca, siguran sam da bi bile u stanju pomjerati planine. Naše žene nas razumiju bez ikakvog truda, one osjećaju kulturološke obrasce koji su u nama upisani činom rođenja, odrastanjem pod retrogradnim suncem naše tradicije. To je osnov naše komunikacije i nesporazuma s vanjskim svijetom. Ta naša potreba da budemo posebni i bolji od sedam milijardi duša rođenih s jednakom šansom. Bosanska žena je specifična po tome što njena otpornost i jačina proizlazi iz podređene uloge koja joj je namijenjena u našem tradicionalnom društvu…“
„Kako to mislite?“
„Pa, evo, njena sposobnost da trpi kod nas se doživljava kao vrlina, a kod vas bi bila zakonski sankcionisana. Pri tome ne mislim na fizičko nasilje, mislim na strpljivost i snagu da se izbori sa svim problemima kojima je izložena njena porodica. Ona svu sebe investira u tu zajednicu, s mršavom ili nikakvom kamatom. Jer interes se u vašoj i u mojoj zemlji drugačije doživljava. Žena je praktično biće i cijenim kao znak velike naklonosti njenu želju da stane iza mene u ovom trenu, kada jednostavno nije u stanju pojmiti da sam sazdan od zvukova, da sam samo fizička refleksija na gustinu valova emitovanih oko središta mog koordinatnog sistema. Ona nije mogla čuti zvukove i poslala me je da tražim bolje, stručnije uho…“
„Mislim da je to bio dobar savjet. Nastavite, molim vas…“
„Sve se to na kraju, nekako, svede na ženu. Žena je rezidual svih naših životnih transakcija. Vjerujem da je ona rezonantna viljuška koja je pokrenula moje unutrašnje vibracije, slutim da bi mogla biti izvor mojih unutrašnjih zvukova. Mada se, zapravo, nisam nikada planirao ženiti. Možda je razlog pedofobija, strah od djece, ili je posrijedi neki sasvim drugi razlog? Sve te rituale s pripadajućim praktičnim aplikacijama sam isprobao da bih ispunio očekivanja drugih. Očekivalo se da imam porodicu, što više djece, obrazovati ih da budu na što uticajnijim mjestima, gospodari sudbine, a ne posljedica aktuelnih konstelacija moći, ostaviti iza sebe trag u sofisticiranijim verzijama osnovnog modela. Tako je željela malobrojna rodbina, a ja sam, nesposoban domisliti vlastiti stav o tim stvarima, prihvatao iskustva koja su se taložila vijekovima u našoj zajednici i kao takva trebala biti provjerena i dobra. Mislio sam da će sa ženom biti sve lakše, ali se ispostavilo da smo brakom samo uduplali naše individualne samoće. Za djecu nije bilo prostora, jer nisam bio spreman prihvatiti teret zaštitnika jednog nevinog stvorenja u ovom perverznom i okrutnom svijetu što nas okružuje. Bio je to još jedan bolan kompromis za suprugu punu početničkog bračnog entuzijazma. Za brak sam se ponajviše odlučio da bih ispunio očekivanja moje majke, atonalne žene kojoj je dvadesetogodišnji boravak u Geteborgu bio sveden na pogled s prozora sobe, okvira žive fotografije jednog te istog urbanog pejzaža, na kojem su se ritmično smjenjivala godišnja doba, a suštinski se mijenjao samo ja – nekada petnestogodišnji dječak fasciniran pisanom riječju, zaljubljenik i bjegunac u knjige koji je nakon dvadeset godina postao obrazovan čovjek zahvaljujući upravo upornosti majke, fanatičnoj posvećenosti čitanju i jedinstvenoj prilici kakvu sam mogao dobiti samo ovdje, u Švedskoj.
„Interesantno je da govoreći o sebi neosjetno iz prvog prelazite u treće lice. Da li vam se dopada život u Švedskoj?“
„Ovdje sam završio savim slučajno, a da sam birao ne bih mogao izabrati prikladnije mjesto za život. Odgovara mi ovdašnja klima – kratka i blaga ljeta, te duge i hladne zime. Bosanske vrućine za mene su nepodnošljive, a ako imam heliofobiju, i ako to planirate zabilježiti u vašoj svesci, tada vas molim za napomenu kako sam taj strah razvio samo prema bosanskom suncu. Blago sunce sjevera na mene djeluje umirujuće, tako da ovdašnju klimu ćutim kao blagoslov. Posebno mi se dopada osjećaj za poredak tako karakterističan za stanovnike ove zemlje. Šveđani svoju osobnost ne pokušavaju sakriti iza potpuno nepotrebnih obrazaca poželjnog društvenog ponašanja, kakav je slučaj u mojoj zemlji. Ovdašnji ljudi su otvoreni, druželjubivi, pomalo otkačeni i simpatični, dok prostore s kojih sam potekao nastanjuju prave psihopate maskirane u kostime visokomoralnih porodičnih ljudi. Siguran sam da bi moja klinička slika bila mnogo gora da nisam život nastavio u Švedskoj.“
„Ovdje ste završili školu?“
„Da, prvo gimnaziju, a zatim Edukacijski fakultet na Univerzitetu u Geteborgu. Odlučio sam se za odjel Obrazovanja, komunikacija i učenja jer je bio prirodna nadgradnja za moju književnu strast i shvatanje komunikacijskih vještina kao unutrašnjeg poriva za građenje mostova između udaljenih obala. U sebi sam osjećao unutrašnju potrebu da mirim uzburkani vanjski svijet, tražeći stabilnost, težeći prirodnom ekvilibrijumu koji je na ovom prostoru najbliži svom pojmovnom idealu. Moja je majka znala reći kako u tuđini moraš biti duplo bolji od domicilnih ljudi da bi te prihvatili kao sebi ravnog, no moja iskustva u Švedskoj su sasvim drugačije prirode. Ova zemlja svoju demokratičnost upravo pokazuje na pravima manjinskih grupa svih orijentacija. Uvijek sam imao osjećaj da me profesori, ali i studenti, pažljivije slušaju nego što bi to bio slučaj da sam rođen u Švedskoj. Zbog toga sam valjda imao dobar uspjeh tokom školovanja, nakon čega mi je Volvo ponudio posao u svom trening centru u Geteborgu. Uslovi su zaista bili idealni, ali nisam mogao podnijeti zatvorenost fabričkih hala, taj koncept ograničenog prostora u meni je izazivao klaustrofobične osjećaje i od toga sam naposljetku morao pobjeći bez obzira na odličan finansijski aranžman koji sam imao u toj kompaniji. Na kraju sam pronašao smiraj u univerzitetskoj biblioteci u Geteborgu, upijajući vibracije listanja knjiga, uživajući u kosmičkoj tišini, tek povremeno remećenoj tihim žuborom riječi što ih razmjenjuju studenti tokom svojih susreta.“
„Vaš odabir riječi je zaista impresivan. Kažete da volite književnost? Pretpostavljam da pišete?“
„Izgovorena riječ je zvuk imanentan čovjeku sazdanom od tonova, a pisana riječ je okamina, fosil jednog preživljenog vremena zauvijek stran zbirci mog misaonog lapidarijuma. Dok govorim postojim, ispunjavam se u ritmici izgovorenih slogova bilo na maternjem ili na švedskom jeziku, a kada pokušam zapisati te riječi one za mene gube izvorni smisao, svoju višedimenzionalnost za koju je potreban prostor, a ne ravna površina. Kada bih zapisivao ono što osjećam činio bih to u notnoj svesci, ali to za većinu ljudi ne bi imalo nikakvog smisla. Zato vama otvaram svoju dušu, u namjeri da otkrijete izvor mojih unutrašnjih nemira, a vi to slobodno možete zapisati na prikladan način, ukoliko možete kodifikovati moje zvukove. Jer od njih sam sazdan, bez obzira na varljivu formu rezonantne kutije koja poprima izgled moga tijela. Mislim da sve više ljudi shvaća privremenost ljušture koju nastanjuje naša duša i time pravdam njihovu potrebu da je unize nagrđivanjem tetovažama, tim ružnim urbanim grafitima što su se sa staničnih toaleta i mizogenih vojničkih spavaonica preselili na naša tijela.“
„Govorite o važnosti žene u vašem životu, mada ne bi trebalo podcjenjivati ni uticaj očeva na naš formativni model. Da li je vaša majka još uvijek živa?“
„Ona je davno umrla, ali je njen hologramski otisak u vazduhu nastavio živjeti taman toliko dugo dok nije bila sigurna da sam univerzitetskom diplomom i dobrom ženom sebi obezbijedio budućnost bolju od njenog nijemog vegetiranja kraj geteborskog prozora. Tada je izblijedila i potpuno iščezla, ostavljajući iza sebe šareni kolorit šamije, bosanske tradicionalne marame kao tajnu mapu na kojoj sam trebao dešifrovati smislenost svog postojanja, nakon preteškog tereta još jedne šanse koja mi je božijom voljom ili usudom slučajno dodijeljena. Bila je nesumnjivo najbitniji oslonac u mom životu, ali sam i pored toga oduvijek osjećao određenu manjkavost i nepotpunost u polarizaciji vlastitih osjećaja.“
„Zašto ste se odlučili da seansu završimo hipnoterapijom?“
„Vjerovatno zbog toga što previše i potpuno neselektivno čitam i razumijem da se takva terapija bavi podsvjesnim dijelom ličnosti kvalitetnije u odnosu na druge psihoterapijske tehnike. Zbog toga što su fobije zapisane u našemu podsvjesnom umu koji je poput videokamere i bilježi sve što smo bilo kada i bilo gdje proživjeli. Mada mislim da su slike u mom slučaju suvišne, te da je za bilježenje mojih mijena savim dovoljan običan diktafon.”
„Upoznati ste s terapijom hipnotičke regresije koju planiram uključiti u vaš tretman. Želim naglasiti da hipnoterapija zahtijeva da se trauma ponovo proživi na emocionalnoj razini da bi se otvorio prostor za emocionalno ozdravljenje.”
„Toliko znam.“
„Pokušaćemo se vratiti na traumatične situacije iz vaše prošlosti i u tom smislu očekujem vašu potpunu saradnju. S obzirom da ćemo ući u podsvjesni domen vaše ličnosti, možete osjetiti svojevrsni fenomen odvojenosti, ali to je prirodna reakcija i nemate razloga za brigu.“
„Potpuno vas razumijem i u tom smislu vas potičem da otkrijete smisao zvukova od kojih sam sastavljen.“
„Sada želim da se koncentrišete na moje odbrojavanje unatrag, od deset do jedan, nakon čega ćete ponovo oživjeti određene traumatske događaje iz prošlosti. Pokušajte duboko disati i obratite pažnju na moj glas. Deset, devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan. Da li me čujete?“
„Da.“
„Gdje se trenutno nalazite?“
„Vidim poznatu žućkastu betonsku zgradu s mjestimično oljuštenom fasadom. Čini se da je riječ o poljoprivrednoj zadruzi u Kravici?“
„Koje je godišnje doba?“
„Osjećam nesnosnu vrućinu julskog dana 1995. godine.“
„Šta vidite s prostora na kojem se nalazite?“
„Vidim mnoštvo muškaraca komprimiranih u unutrašnjosti zadružne zgrade. Prvi put vidim grimasu paničnog straha na licu odraslih ljudi, što me čini dodatno zbunjenim i neprilagođenim.“
„Šta osjećate?“
„Osjećam mučan smrad ljudskog znoja i fekalija. Osjećam dodir svojih drhtavih prstiju s vlažnim očevim dlanom. Osjećam kako moju malenu glavu privija uz svoja njedra i govori da će biti sve u redu i da ćemo ići u razmjenu…“
„Šta još čujete u tom trenutku?“
„Čujem kakofoniju užasa, brojne panične uzvike dok se po nama, iznenada poput ljetnog pljuska, prosipaju diskretizovani zvuci rafalne paljbe. Čujem zapomaganje i plač odraslih ljudi koji se pokušavaju skriti izvan smrtonosnog dometa zrna iz pješadijskog naoružanja. Osjećam da me u tom trenu otac grli i baca na zemlju, zaklanjajući me svojim tijelom. Nakon toga osjećam kako mu se tijelo grči probodeno nevidljivim silnicama, a potom ćutim toplu, ljepljivu krv koja iz njegove lobanje lije po mom licu. Osjećam težinu brojnih mrtvih tijela što me poklapaju i štite od distorzije zvuka ručnih granata koje egzekutori ubacuju kroz otvorena vrata hangara…“
„Pokušajte se umiriti i racionalizovati trenutak, ma koliko traumatičan bio za vas. Šta se dalje dešava?“
„U opštoj kakofoniji užasa, pritisnut nesnosnom gomilom mrtvih tijela, pokušavam pronaći izlaz iz pakla koji me okružuje. Gubim dah i moj paničan glas postaje nečujan, dok mi vreli zrak barutnih čestica stvara zasićenje u plućima. Želim da vrištim, ali moja usta su zakinuta za moć glasanja. Gušim se, gušim se i polako nestajem prekriven žitkom smjesom ljudske iznutrice i krvi…“
„Da li ste dobro? Želite li prekinuti vaša sjećanja? Napustiti seansu?“
„Kad se konačno spusti tamna zavjesa od barutnog dima vidim malenu rupu na zadnjoj strani zida zadružnog doma, kroz koju se može provući tek tanki vazdušni talas i u tom trenu poželim nestati zauvijek. I posljednji put molim Boga da me dematerijalizuje i pretvori u puki zbir nevidljivih zvukova koje ne može ograničiti nijedan prostor…“
Fabrika knjiga, avgust 2023.
Peščanik.net, 31.08.2023.
