U ova dva eseja htjeli smo da prikažemo kako se mediji u Bosni i Hercegovini odnose prema određenim mjestima iz prošlosti koji se ukazuju kao nepoželjne istine u javnosti. Jedan esej je pisan iz perspetkive posmatranja medija u Federaciji Bosne i Hercegovine, a drugi se odnosi na Republiku Srpsku. S obzirom na činjenicu da se uticajni mediji u našem društvu različito odnose prema prošlosti, u zavisnosti od toga iz kog su eniteta, ovim esejima htjeli smo predočiti kako izgleda ta podjela rada ukazujući na njene posljedice, izvjesne zakonomjernosti i na zarobljenost u okvirima politike, što medije suštinski onemogućava da poštuju svoje profesionalne standarde. U današnjoj BiH služenje tzv. našim istinama o minulim konfliktima, stvara i snažne tačke ignorisanje skrivajući ih u upadljivo odsustvo. Ignorisanje događaja iz prošlosti predstavlja najgoru uvredu za žrtve i onemogućava funkcionisanje bosanskohercegovačkog društva u cjelini. O događajima iz prošlog rata potrebno je govoriti javno i na osnovu činjenica.

Banjalučka džamija Ferhadija

Uglješa Vuković, Banja Luka

U post-konfliktinim područjima postoje određeni prostori, teme i događaji kojima se u medijima pristupa sa naročitom obazrivošću, a da to nije profesionalni oprez i skepsa, već nedvosmisleno podržavanje određene politike, koju odlikuje namjera da se konfliktna žarišta zaborave, sakriju, ne istraže, ostave u tami koja krije počinioce, a zbog toga što aktuelna politika nije u stanju idejno se suprostaviti politici sukoba koja je vladala, ili zbog toga što se oslanja na (ne)vidljivi kontinuitet sa tom politikom. Medijska slika od koje se očekuje da značajno utiče na oblikovanje stvarnosti, javnog mnjenja i pitanja koja se u njima postavljaju, ako i nema odlučujući učinak u kreiranju političke podobne stvarnosti, ima zasigurno značajan uticaj.

Mjesto na kojem se taj uticaj jasno vidi jeste upravo tabu prostor zločina, stratišta i razaranja iz konfliktnog doba, počinjenih od strane pripadnika tzv. naše vojske, policije ili tzv. naših sunarodnika. Uspostavlja se očigledna, opipljiva i veoma dugačka spirala tišine, što obuhvata cijelokupnu mejnstrim medijsku scenu, koja će se svojim ignorisanjem uzdignuti i iznad poricanja, jer neće uopšte problematizovati sporne događaje iz prošlosti, već će ih prenebregnuti tišinom, odnosno nespominjanjem.

Očit i govorljiv je primjer banjalučke džamije Ferhadije, srušene 1993. od strane navodnih nepoznatih počinilaca, u okolnostima koje su nesumljivo ukazivale na spregu zvanične vlasti sa vandalskim rušenjem, kojim je poslata jasna poruka nepoželjnosti banjalučkim Bošnjacima. Počinioci nikad nisu pronađeni, prostor na kojem se Ferhadija nalazila je „očišćen“ bacanjem ostataka na smetlište, a vlasti nisu dopuštale njenu rekonstrukciju.

Ferhadija je kulturni i istorijski spomenik Bosne i Hercegovine i svijeta, jer stavljena je pod zaštitu UNESCO-a, nalazila se u centru grada, bila je nezaobilazni spomenik i ponos grada, smatrala se važnim arhitektonskim poduhvatom iz otomanskog perioda i jednom od najlješih i najneobičnijih džamija u okruženju. Njena bitnost je neupitna, jer ovaj vjerski spomenik je prije rata bio ucrtan u fizonomiju grada kao nezaobilazna urbana tačka, prevashodno činjenicom da je bio vidljivo mjesto okupljanja urezano u panoramu grada. Dakle, to je čini medijski nezaobilaznom, a posebno s obzirom na njeno varvarsko rušenje, te je u post-konfliktnom periodu nespominjanje činjenice da je uopšte srušena najveća banjalučka džamija, stvoren tabu sa jasnom političkom namjerom.

Mediji u Republici Srpskoj se kao po zadatku nisu bavili ovom temom, čak ni na golom, činjeničnom planu. Gradski, kulturni, vjerski spomenik izbrisan je prvo fizički iz stvarnosti, sa ciljem da se pospješi etničko čišćenje i otklanjanje neželjenih kulturnih tekovina otomanskog nasleđa, a potom je medijski ovjeren potpunim otklonom iz prošlosti koju rekonstruišu mediji. Ferhadija je medijski bila izbrisana do te mjere da se ni u kratkim kulturnim podsjetnicima nije mogla pronaći crtica o njenom postojanju.

Bitno je spomenuti da u post-jugoslovenskim zajednicima nisu rijetki osvrti medija na konfliktnu prošlost, ali samo u kontekstu opšteprihvaćene istine koja najćešće podrazumijeva izvještaje o borbama (u prvom periodu nakon konflikta), a potom i opširne priče o stradanju na tzv. našoj strani od one tzv. druge strane. U ovim medijskim konstrukcijama očigledna je nadogradnja povišenog pijeteta, naglašene empatije što naprosto štrči iz ocrtanih intenzivnih emocija, koje su u nepodnošljivoj nesrazmjeri sa ćutnjom o stradanjima na tzv. drugoj strani.

Mejnstrim medijska slika je uspostavila jasnu podjelu na strane, a potom je u te strane ugradila svoje kvalifikacije: naši su žrtve, njihovi su zločinci, rušitelji, palikuće. Istina je uvijek na tvojoj strani, onoj našoj.

Tako je i Ferhadija nakon okončanja konflikta bila u sigurnom medijskom mraku Republike Srpske. Njeno nespominjanje bilo je u sprezi sa odbijanjem ljudi da o njoj misle i govore i teško je razaznati koliko su mediji uticali na takvo ponašanje ili su, zapravo, ljudi svojom većinskom voljom odredili da mediji ne govore o varvarskom činu rušenja. Mada, onoliko koliko ljudi ne primjećuju upadljivo javno odsustvo Ferhadije, toliko je više u intimnim, svakodnevnim razgovorima usputno spominju kao drago mjesto sastanaka iz vlastite prošlosti.

Nakon prvog perioda gluve medijske i ljudske tišine, uslijedila je faza nužnog spominjanja, jer su gradske vlasti pod pritiskom međunarodne zajednice morale dopustiti obnovu Ferhadije. Sam čin rušenja se uglavnom nije navodio i medijski navodi su bili upravljeni na tzv. raspravu o razlozima za i protiv rekonstrukcije. I dalje je bilo upadljivo odusustvo opisa samog čina rušenja sem u benignoj formulaciji: srušena od stane nepoznatih počinilaca. Naravno, nisu se spominjale činjenice i okolnosti što su ukazivale na spregu zvanične vlasti i rušitelja, kao što se nije spominjala ni opšta atmosfera koja je pogodovala protjerivanju nesrpskog stanovništva koje je uslijedilo. Čin rušenja glavne gradske džamije (uz rušenje svih ostalih džamija u gradu) u većini medija u Srpskoj nikada nije problematizovan kao sporno, zločinačko djelo koje je doprinijelo protjerivanju nesrpskog stanovništva zastrašivanjem u vidu jasno odaslate poruke.

Kada je 2001. godine postavljanje kamena temeljca okončano incidentom, u kojem je jedna starija osoba umrla od posljedica povrijeda, mediji su nastavili sa svojim pristrasnim prikazima nazivajući čin postavljanja kamena temeljca neprimjerenim ili provokacijom (!). Ukupna intonacija incidenta što je okončan nasiljem prema okupljenim vjernicima upravila se na dokazivanje mišljenja prema kojem je preuranjeno bilo ozvaničiti rekonstrukciju, i tako se pažnja i krivica sa nasilnika i neodgovarajuće reakcije vlasti usmjerila na organizatore i njihovu „problematičnu“ odluku da organizuju podizanje kamena temeljca.

Zanimljivo je da je Ferhadija ostala mjesto uporne tišine i ignorisanja u mejnstrim medijima i danas, skoro dvadeset godina od njenog varvarskog rušenja, koje se i dalje obilježava uopštenom i skrajnutom formulacijom: srušena od strane nepoznatih počinilaca.

Tabu o Ferhadiji govori o post-konfliktnoj politici u Srpskoj koja je na tragovima održanja kontinuiteta sa politikom koja je dopustila rušenje svih džamija u Banjaluci i organizovala etničko čišćenje nesrpskog stanovništva, ali i o raspoloženju u javnosti koje svojim htijenjima očigledno ne postavlja vrijednosno drugačije zahtjeve pred medije, jer ni sama nije spremna na iskren, odnosno istinit razgovor.

Sarajevski Kazani

Belma Buljubašić, Sarajevo

Zločini koji su se dogodili na Kazanima ostavili su, kako to mediji nazivaju, tamnu mrlju na odbrani glavnog grada Bosne i Hercegovine. Kazani, mjesto koje se nalazi iznad sarajevskog naselja Bistrik, u javnosti je poznato kao mjesto zločina nad civilima, među kojima je bilo najviše pripadnika srpske nacionalnosti. Odgovornost za ovaj zločin pripada 10. brdskoj brigadi Armije Bosne i Hercegovine, koja je bila pod komandom Mušana Topalovića Cace. Caco je u opkoljenom Sarajevu bio poznat po odvođenju ljudi na kopanje rovova koji su se nalazili na prvim borbenim linijama. U razgovoru za BH Dane, prvi ratni komandant Armije BiH, Sefer Halilović je 1997. godine izjavio da je sa Cacom imao samo nekoliko kratkih susreta, te da su ga njegovi borci veoma poštovali i voljeli. Kako je izjavio Halilović, Caco je za njega postao slučaj tek kada se počelo pričati o odvođenju na kopanje. Topalović je prema njegovim tvrdnjama to pravdao nepravdom prema borcima, koji su gladni i u rovovima, dok pojedini slobodno šetaju gradom i ne rade ništa. Veliki broj ljudi koje su Cacini vojnici odveli na kopanje, nisu se nikada vratili kući. Zločini na Kazanima su se dešavali 1992. i 1993. godine. Mediji i javnost u to vrijeme nisu znali šta se dešava, dok je vojni i politički vrh Bosne i Hercegovine, prema jednim izvorima, imao određena saznanja o ovom zločinu, dok drugi izvori tvrde da su sve vrijeme u potpunosti znali šta se dešava: „Za zločine počinjene na Kazanima znali su najviši vojni, policijski i državni dužnosnici. Na isti način na koji se o Kazanima šutilo u vrijeme privođenja civila, klanja i ubijanja – tajna o zločinima kasnije je čuvana u strogo skrivanim dosijema“.1

Okružni vojni sud u Sarajevu je u decembru 1994. godine osudio učesnike ovih gnusnih zločina, a izrečene kazne su iznosile od 10 mjeseci do 6 godina. Čitajući dosijee koji su objavili BH Dani 1997. godine, a koji sadrže iskaze učesnika ovog zločina, odmah je vidljivo da su ovakve kazne preblage, jer se radilo o ubijanju civila na najsvirepije načine. Za zločine su osuđeni: Zijo Kubat, Refik Čolak, Esad Tucaković i Mevludin Selak na po 6 godina zatvora, Armin Hodžić na 5 godina i 8 mjeseci, Omer Tendžo i Akid Alibašić na po 4 godine i 4 mjeseca, Sead Kadić na 4 godine, i Senad Hasić, Samir Seferović, Sabahudin Žiga, Samir Ljubović, Esad Raonić i Senad Haračić na po 10 mjeseci. U novembru 1995. članovi Udruženja logoraša Srba predali su glavnom tužiocu Haškog tribunala Richardu Goldstoneu obimnu dokumentaciju o stradanju Srba, a izjave su dali i ljudi koji su preživjeli torturu Cacinih vojnika, a kasnije su razmijenjeni. Sva dešavanja su dala povod medijskim špekulacijama. Srpski mediji su izvještavali o nekoliko hiljada žrtava, neki mediji su pisali o nekoliko stotina žrtava, dok su mediji u Federaciji uglavnom šutili o ovom događaju. Za veliki broj medija nije bilo prihvatljivo pisati o zločinima koji su se desili na njihovoj strani. Izuzetak su bili BH Dani koji su objavili već pomenuti dosije i poslije nastavili redovno istraživati i izvještavati o ovom događaju, kao i sedmični politički magazin Slobodna Bosna i magazin Svijet. Poznati sarajevski novinar Gojko Berić je u tekstu Zaglušujuća šutnja upozorio da Bošnjaci „ne smiju zatvarati oči pred zlonamjernom činjenicom da i među njima ima ubica, palikuća i razbojnika“2, te da je bolna činjenica da nijedan od tadašnja tri sarajevska dnevnika ne piše o ovim zločinima i na taj način zatvara oči pred nepravdom koja se dešavala tih godina. „Šute pjesnici i vjerski autoriteti. Kao da su se prvi potrošili u depresiji svojih pjesama, a drugi u uzaludnosti svojih molitvi“, napisao je tada Gojko Berić u svom tekstu.

Mušan Topalović Caco nije dočekao suđenje za zločine na Kazanima. Ubijen je 26. oktobra 1993. godine u akciji Trebević 2 koji su izveli pripadnici Armije i MUP-a BiH.Ova akcija trebala je predstavljati obračun sa kriminalom i odmentnutim pripadnicima Armije BiH koji su u to vrijeme provodili samovolju i nisu željeli biti dio sistema. U ovoj akciji, za koju su poslije govorili da je bila loše organizovana, poginulo je 14 pripadnika Armije BiH i MUP-a. Nakon hapšenja, Mušan Topalović je ubijen i mediji su javili da je ubijen u pokušaju bijega. Detalji oko Cacinog ubistva su i danas misterija. Ovaj ratni zločinac je ležao u humki sa oznakama N.N. sve do 26. novembra 1997. godine, kada je organizovana spektakularna dženaza na kojoj se okupilo 12.000 ljudi da isprati velikog bosanskog patriotu. Mušan Topalović Caco sahranjen je na šehidskom groblju Kovači. Topalović je „slavodobitno prenet od Careve džamije do Memorijalnog centra Kovači, gdje je sahranjen. Danas njegovo tijelo leži u prvom redu, naspram turbeta Alije Izetbegovića”.3

Zbog nedostatka dokaza, Haški tribunal je slučaj Kazani proslijedio domaćem tužilaštvu. Trenutno je u toku ponovljeno suđenje Samiru Bejtiću, koji se tereti za ubistvo tri osobe i ratni zločin počinjen protiv civilnog stanovništva. Inače, Bejtić je prethodno osuđen na 14 i pol godina zatvora, ali je presuda ukinuta, te je na drugom suđenju oslobođen optužbi. Ova presuda je također ukinuta i u toku je treće suđenje za ovaj zločin. Ostali vojnici koji su osuđeni za ovaj zločin nikada nisu procesuirani kao ratni zločinci. Oni su osuđeni za ubistva. Samir Bejtić je jedini pripadnik 10. brdske brigade kojem se sudi za ratne zločine na sarajevskim Kazanima. O sarajevskim Kazanima i danas postoje brojne medijske špekulacije. Srpska strana govori o čak nekoliko hiljada ubijenih, nudeći kao dokaz spiskove na kojima se mogu naći čak i ljudi koji su umrli prirodnom smrću. Također, često se u javnosti govori da Kazani nikada nisu do kraja iskopani, jer su ubijani civili bacani u jamu, posipani krečom, te da postoji nekoliko slojeva koji nikada nisu iskopani do kraja. Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, u Sarajevu je za vrijeme opsade ubijeno 934 srpskih civila, dok se još 290 civila vode kao nestali. U ovu brojku su uključeni i civili koji su stradali od srpskih snajepera i granata. U sarajevskom IDC-u se nalaze imena ubijenih na Kazanima, i ne radi se ni o stotinama ni hiljadama srpskih civila, ali govoriti o brojkama u kontekstu ratnih zločina nije primjeren čin. Svaka nevina žrtva je žrtva, a ratni zločin je zločin.Nezainteresovanost medija za ovaj zločin ostavlja prostor raznim špekulacijama, a propaganda koja želi dodati broj žrtava vrijeđa ubijene, jer na taj način manipuliše njihovom tragičnom smrću.

Bolna je činjenica da određeni broj Sarajlija Cacu slavi kao heroja, a Zelene beretke na svaku godišnjicu njegove smrti organizuju posjete mezaru, jer ga smatraju istinskim patriotom.

O Kazanima treba govoriti javno, potrebno je istražiti sve činjenice i osuditi ovaj slučaj kao najteži ratni zločin. Tragično je da ni nakon 18 godina javnost nije do kraja upoznata sa ovim tragičnim događajima. Mušan Topalović i njegovi vojnici ubijali su i srpske i hrvatske i bošnjačke civile. Slaviti ovog zločinca kao ratnog heroja predstavlja uvredu svim žrtvama i njihovim porodicama, ali i ljudima koji su branili Sarajevo.

Tačke ignorisanja u sjećanjima u BiH medijima (banjalučka džamija Ferhadija i zločin na sarajevskim Kazanima), Uglješa Vuković i Belma Buljubašić, 4. post-jugoslavenska mirovna akademija, kurs Mediji i sjećanje

Peščanik.net, 30.11.2011.

TEMA – SARAJEVO

________________

  1. Dosije: Kazani, Senad Pećanin i Vildana Selimbegović, BH Dani, br. 62, novembar 1997.
  2. Tekst je objavljen u magazinu BH Dani, 24. novembra 1997.
  3. Vuk Bačanović, Mušan Topalović Caco i sarajevska kultura sjećanja, tekst objavljen na portalu radiosarajevo.ba, 26. oktobra 2010.