U ponedeljak je Rusija postigla neočekivano brz i ozbiljan napredak u pregovorima o Južnom toku. Tačnije, napredak je postigao ministar za ekonomiju Turske Taner Jiljdiz, koji je predao vice premijeru Igoru Sečinu kompletan paket dokumenata kojima se dozvoljava izgradnja gasovoda po dnu Crnog mora. Na ovako velikodušnu ponudu sa turske strane, Rusija je morala da odgovori recipročno, odnosno da definitivno pristane na učešće u izgradnji (za Tursku krajnje nužnog) naftovoda Samsun – Čejhan i da to potvrdi svojim potpisom. Tog trenutka, klopka se uz tresak zatvorila.

Sada Ankara može da drži Rusiju na kratkom lancu. Bilo kakav problem u vezi s naftovodom Samsun – Čejhan, automatski postaje problem za Južni tok, to jest glavobolja za Gasprom. A problemi će se neizostavno javiti.

Prosudite sami. Projektovana propusna moć novog naftovoda je 70 miliona tona nafte godišnje i Rusija je u obavezi da garantuje ovaj obim isporuka, jer u protivnom, Turci će se zapitati: Zašto bi se mi uopšte izlagali tolikim troškovima izgradnje? A nafte u tolikim količinama prosto nema.

Najveći deo nafte koja se izvozi u Evropu ide kroz Ukrajinu i Belorusiju sistemom naftovoda Družba, koji postoji još iz sovjetskih vremena. Manji deo se transportuje sa severa, Baltijskim naftovodom i s juga, tankerima iz crnomorske luke Novorosisk, i dalje kroz turske moreuze. Ovde je bitno napomenuti da postojeći sistem već boluje od manjka protočne moći. Ili drugim rečima, Rusija već ima manjak nafte namenjene izvozu u odnosu na raspoložive transportne kapacitete.

Ali to nije jedini problem. Iz geopolitičkih razloga, Rusija gradi naftovod istočni Sibir – Tihi okean. U decembru ove godine očekuje se predaja u eksploataciju prvog dela sistema, a od sledeće godine, prema uslovima iz kredita od 25 milijardi dolara koji su Kinezi dali kompanijama „Rosnjeft“ i „Transnjeft“, Rusija ima obavezu da Kini isporučuje 15 miliona tona nafte godišnje. U planu je bilo da to bude nafta iz istočnog Sibira, ali nova nalazišta još nisu osvojena i neizvesno je kada će početi njihova eksploatacija, a to znači da će „Rosnjeft“ morati da na Kinu preusmeri deo nafte namenjen isporukama na zapad, kako bi ispunio svoje obaveze iz ugovora o kreditu.

Za rešenje problema oko količina nafte namenjene izvozu, u firmi „Transnjeft“ računaju na kazahstansku sirovinsku bazu i to u prvom redu na izvore Tengiz. Ali naši saveznici u Organizaciji ugovora o zajedničkoj bezbednosti (ODBK) i Carinskom savezu, Kini već isporučuju 20 miliona tona nafte godišnje. Ako je i moguće da se obezbede dodatne količine, one se mogu propustiti ili kroz Rusiju, ali da se prethodno dogovore uslovi o proširenju Kaspijskog naftovodnog konzorcijuma (što je još uvek pod velikim znakom pitanja), ili izdgradnjom nove transportne grane u sistemu, koja bi išla do Bakua i dalje, preko turske teritorije, do istog tog Čejhana. Kojoj će se od ove dve varijante pristupiti, rešavaće ekonomski, a ne politički kriterijumi. Očekivana transportna tarifa za južni pravac je 42 dolara po toni, a ako se u sistem uključi naftovod Samsun – Čejhan, zajedno s vozarinom i pretovarom, ova tarifa može da premaši sumu od 50 dolara po toni. Naravno, moguće je i rešenje da se, kao u slučaju sa planiranim isporukama za Kinu (IS-TO naftovod), tarifa dotira, no takva odluka ima nekakvog smisla kada se radi o nafti domaće proizvodnje. Davati popuste takve vrste inostranim proizvođačima bilo bi više nego neobično.

O nemogučnosti da se nađu 70 milona tona za naftovod Samsun – Čejhan svedoči i činjenica da se „Transnjeft“ već danas suočava sa nesavladivim problemima u potrazi za upola manjim količinama nafte koje su potrebne za projekat Burgas – Aleksandrupolis, čija sudbina, uzgred, postaje još zagonetnija pojavom ovog novog, turskog naftovoda koji mu konkuriše.

Redakciji Nove Gazete na raspolaganju je pismo predsednika firme „Transnjeft“ upućeno na ime gospodina Igora Sečina. On mu se u ovom pismu žali da „Rosnjeft“ i „Gaspromnjeft“ odbijaju da obezbeđuju projekat Burgas – Aleksandrupolis dovoljnim količinama nafte. Uzgred, činjenica da je ova žalba upućena licu koje istovremeno rukovodi savetom direktrora jedne od ovih kompanija, poražavajući je primer birokratske logike.

Kako piše gospodin Tokarev, „Rosnjeft“ i „Gaspromnjeft“ su ga nedavno obavestili da oni nemaju količine nafte koje bi bile neophodne. Osim toga, treba razjasniti i neka ekonomska pitanja realizacije projekta, kao što su na primer, transportne tarife. „Po našem mišljenju, do sada se pokazalo da je ekonomska opravdanost čitavog projekta veoma problematična. Realizacija projekta ima pre geopolitički nego ekonomski karakter.“ I dalje, „isti problemi po povodu raspoloživih resursa, pojaviće se i prilikom razrade mogućeg učešća Rusije u projektu Samsun – Čejhan“.

Dakle, gospodin Nikolaj Tokarev priznaje da su projekti koje je njegova kompanija proglasila za „geopolitičke“, po ekonomskim kriterijumima nesolvetni, a po izvodivosti vrlo problematični, što znači da njihova realizacija zahteva određene žrtve naftaša iz cele zemlje. A pristanak na ove žrtve moguće je dobiti samo donošenjem odgovarajućih političkih odluka. Jedna od žrtava bi na primer mogla biti da se deo nafte namenjen Družbi prebaci na Samsun – Čejhan. Ali ovakvo rešenje je bremenito najozbiljnijim ekonomskim (zašto menjati transportnu tarifu sa 28 na preko 50 dolara po toni?) i političkim problemima, kao što je na primer, radikalno pogoršavanje (možda čak i raskid) odnosa sa Belorusijom i Ukrajinom. Naravno, pojavili bi se tu problemi i kod već tradicionalnih korisnika ruske nafte u istočnoj i centralnoj Evropi.

Ponovo napominjem da odustajanje od naftovoda Samsun – Čejhan stavlja tačku na gasovod Južni tok, a to državni vrh, politički blizak Gaspromu, nikako sebi ne može da dozvoli.

Rečju, postale su očigledne katastrofalne greške u strateškom planiranju, povezane između ostalog i sa nepoznavanjem nimalo složenih aritmetičkih operacija sa poznatim količinama nafte namenjene za izvoz i, takođe poznatom, veličinom propusne moći „geopolitičkih“ cevi za protok te iste nafte. Ili prostije rečeno, predsednik kompanije „Transnjeft“ nam je svima prosto pokazao kako su Sečin, Putin i sva spoljnoekonomska politika zemlje, blago rečeno nepromišljeno saterali sami sebe u klopku. Kako će se iz nje izvlačiti, za sada je nepoznato.

 
Aleksej Poluhin, urednik ekonomske redakcije, Новая Газета, 21.10.2009.

Prevod sa ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 25.10.2009.