Godo na Vrhovnom savjetu obrane

Zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane Male Jugoslavije ponajmanje su zanimljivi kao dokaz u postupcima koji se vode pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. I bez tih zapisnika bilo je općepoznato da je režim Slobodana Miloševića instalirao i pomagao prekodrinske nacionalističke tvorevine i da one i nisu bile ništa drugo nego infantilno naivan pokušaj prikrivanja njegove uloge u ratovima koji su devedesetih godina dvadesetog vijeka vođeni na području između Drave i Jadrana.

Zapisnici su i prvorazredan historijski izvor koji pruža uvid u pozadinu katastrofalne hiperinflacije kojom je Milošević financirao rat, u kroničnu slabost Vojske Jugoslavije, u odnos režima prema četništvu kao najvećem konkurentu za prevlast nad srpskim nacionalističkim pokretom, u odnos prema paravojnim bandama koje su se otele kontroli, ali i u nemilosrdnost prema izbjeglicama iz Hrvatske i Bosne koji su bili i vojni obveznici.¹ Iz zapisnika su vidljivi potpuno pomanjkanje elementarne administrativne vještine i zapanjujuća neodgovornost u upravljanju državom tako da je nemoguće povući jasnu granicu između nesposobnosti i neznanja, s jedne, i kriminalnog predumišljaja, s druge strane, kao što je teško pronaći odgovor na pitanje je li raskid Miloševića i Karadžića bio stvaran ili je opet na djelu bio jedan naivni politikantski trik. Ono što je sigurno jest da je režim iskreno vjerovao u svoju paranoidnu propagandu i floskule o Novom svjetskom poretku, da je borbu za ljudska prava doživljavao kao subverzivnu antidržavnu djelatnost, ali i da je počivao na sveopćoj improvizaciji i da nije imao strategiju izlaska iz političke, ekonomske i civilizacijske katastrofe koju je izazvao.²

Ipak, ovdje nas zanima jedan drugi aspekt Zapisnika. Svaki zapisnik sa sastanka nekog kolektivnog organa, bio to upravni odbor dobrovoljnog vatrogasnog društva, udruženja književnika, vlade ili vrhovne komande, svojom formom nehotice nalikuje drami. Nerijetko sadrži i didaskalije. I stenograf sjednica VSO katkad bi u zagradama zabilježio odobravanje ili smeh. Utoliko su ovi zapisnici dramatizacija jedne vladavine i jedne ideologije. Oni su uprizorena Vlast.

No, drama te vlasti bila je neizrecivo dosadna. Ona je krunski dokaz da ljudi koji su odlučivali o milijunima sudbina nisu bili samo taoci svojeg moralnog nego i svojeg intelektualnog kretenizma. Ona ne govori o moći jednog agresivnog nacionalističkog režima nego o njegovoj nemoći i nesposobnosti. Da ne postoji notorni historijski i politički kontekst u kojem su zapisnici nastali i da o režimu Slobodana Miloševića ne znamo sve što znamo, učesnici sjednica VSO možda bi izazivali prezrivo sažaljenje kakvo zaslužuju mediokriteti kada se samodopadno prihvate nekog važnog posla.

Veliki majstor vještine vladanja Joseph Fouché navodno je rekao da je u politici samo glupost veći zločin od zločina samog. Beskrupulozno nekarakterni krvnik Lyona očito je polazio od pretpostavke da se glupost i zločin međusobno isključuju. U Miloševićevom režimu glupost i zločin sjedinili su se u nerazmrsivo klupko, u dramu u kojoj je skupina nedotupavnih mediokriteta konačno dočekala Godota.

A Godot je bio bivši direktor Tehnogasa.

Milošević je nesposobnjakoviće koji su bili veći nesposobnjakovići od njega uspio uvjeriti da je deus ex machina. Stvorio je svijet u kojem je bivši suradnik Mladog borca postao neprikosnoveni književni klasik, državu s lažnim imenom na čije čelo je postavio bivšeg direktora poduzeća Rekord, režim u kojem je jedan bivši asistent s provincijalnog ekonomskog fakulteta postao politički faktor zahvaljujući svojem papagajskom praznoslovlju i stvorio je vojsku u kojoj su ljudi s mentalnim i intelektualnim profilom podoficira mogli postati generali.³

Beckett je znao što radi kada Godotu nije dozvolio da se pojavi na sceni. Godot je onaj tko se ne smije pojaviti. No, kada se pojavio direktorTehnogasa, sve je postalo moguće pa je i Ratko Mladić postao general umjesto da, u najgorem slučaju, kao tipični zastavnik urla na nesretne regrute u nekom zabitom garnizonu, ali i taj poremećaj kozmičkog Reda samo je jedna u nizu tragedija koju je izazvao stjecaj okolnosti koji se nije smio dogoditi, a koji je ušao u historiju kao Osma sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije.

***

Nominalno, ti zapisnici su dokument o sastancima jedne vrhovne vojne komande koja je na jugoslavenskom prostoru sijala patnju i smrt. Uprkos tome učesnici se ponašaju kao da su na sastanku upravnog odbora nekog opskurnog nelikvidnog poduzeća ili provincijalnog partijskog komiteta, sastanku koji traje dugo i u iscrpljujućoj dosadi koju može podnijeti samo spodoba s gvozdenim dupetom, kako bi rekao Staljin kada se rugao Molotovu jer je Vjačeslav Mihajlovič bio u stanju provesti sate i sate na zamornim sastancima.

Slobodan Milošević likvidirao je najveće civilizacijsko i historijsko dostignuće bivšeg jugoslavenskog režima – jamstvo da nijedan građanin ne može trpjeti posljedice niti uživati privilegije zbog svojeg etničkog porijekla. Do kontinuiteta s bivšim režimom bilo mu je stalo samo utoliko što je sačuvao upravo njegove najgore osobine i sastavnice, od JNA i DB-a – preko najgorih mogućih kadrova koje su bivši režim, njegov zamršeni sistem vladavine i njegova negativna selekcija ostavili u nasljeđe – do tupih i beskonačnih sastanaka.

Svaki sastanak partijskih ili sindikalnih organizacija, radničkih savjeta i raznih komisija i radnih grupa imao je – osim punih pepeljara, neefikasnosti koja je graničila s idiotizmom i probavnih smetnji od sjedenja i propuštenih ručaka – i svog jakog čovjeka kome koncentracija ne bi opadala ni nakon višesatnog boravka u zadimljenoj prostoriji. To gvozdeno dupe bi takvim sastancima davalo ton i predlagalo zaključke koji su se doimali logično ali su nekim čudom bili neprovedivi što je, uostalom, bilo i nebitno. Bitna je bila samo moć koja se, u uvjetima nepostojanja političke i ekonomske konkurencije, na tim sastancima stvarala i distribuirala i svako ambiciozno gvozdeno dupe znalo je da je sposobnost da se izdrži do kraja jamstvo političkog opstanka, kako u provincijalnom komitetu ili poduzeću, tako i u saveznom ministarstvu ili generalštabu.

Kada bi netko na takvom sastanku izgovorio neprobavljivu glupost, na primjer o psihotronskom oružju, na to se nitko nije obazirao jer bilo jeprirodno da svaki radnički savjet i svaki partijski sekretarijat ima svoju budalu i bilo je prirodno da budali nitko nikada nije rekao da umukne. Slušanje i toleriranje glupana bilo je sastavni dio tog posla, tog načina života i tog rituala. Snishodljive fraze Momira Bulatovića, samozatajnost Zorana Lilića (koji je bio lukavo neambiciozan) i micromanagement Slobodana Miloševića koji bi katkad izgovorio i pokoju sasvim racionalnu primjedbu (jer je jedini na to bio ovlašten), nisu bili ni vođenje države ni obnašanje vlasti nego magnovenje u kojem i ovakvo spuštanje ispod razine predvojničke obuke nikoga nije uznemiravalo:

– Dalji razvoj događaja je moguć, u osnovi, u dve varijante: prvo, nastavak rata i, drugo, uspostava mira.⁴

Vrhovnik režima koji dopušta da visoki oficiri u ratnoj sali, nad mapama, na sastanku vrhovne komande izgovaraju takve gluposti ili je još gluplji ili ima neke svoje tajnovite i pragmatske razloge zbog kojih dopušta takvo što. No, ta dvojba je prividna. Milošević nije bio ni potpuni nesposobnjaković ni promišljeni pragmatik. On je bio samo direktorTehnogasa koji je u jednom trenutku, stjecajem nesretnih okolnosti postao Godot i ubrzo nakon toga je instinktivno naslutio da mora razbiti Jugoslaviju i spriječiti njenu tranziciju u demokratsko društvo slobodnog tržišta jer će u suprotnom i on i nevjerojatna banda njegovih akademika, ministara, generala i ubojica biti svedeni na svoju pravu mjeru: na Tehnogas, na fusnotu u historiji književnosti, na neko općinsko nadleštvo ili garnizon u provinciji, ili jednostavno na Zabelu.

Dogodilo se i ono što se događa svakom nedemokratskom režimu, pogotovo nedemokratskom režimu koji gubi rat: nesposobnost poimanja stvarnosti počela je da raste eksponencijalno, a kako su Titove kancelarije, službeni automobili, gorile i zlato na uniformama bili u vidokrugu, iluzija moći još uvijek je bila jaka i činilo se da se sve dade riješiti s nekoliko dugih i dobro pripremljenih sastanaka.

***

Ljudska patnja je ostala nevidljiva. Dok je na Konferenciji Wannsee u Berlinu 1942. Holokaust svjesno prikrivan izrazima kakvi su “evakuacija” ili “deportacija”, VSO nije osjećao potrebu da svoje pothvate prikriva ciničnim eufemizmima iz jednostavnog razloga što je za ljudsku patnju i smrt bio toliko nezainteresiran da ih nije ni spominjao. Ipak, na 35. sjednici održanoj 13. aprila 1995. Milošević je konačno izgubio strpljenje zbog nesposobnosti generala Perišića da shvati pojam ratne ekonomije i u toj nervozi ga je spopalo dijabolično nadahnuće:

– Nema lepšeg, bogatijeg i uređenijeg grada na Kosovu od Đakovice. Na najlepšem mestu, malo uzbrdo ima bivša kasarna koja je sada napuštena. Tamo treba da bude prebazirana neka oklopno motorizovana jedinica, da znaju da će da mlati po tom bogatstvu sutra, ako se tamo počne dešavati nešto što ne sme i ne treba.⁵

Taj pasus će i historičari i psihoanalitičari obilno citirati sljedećih stotinu godina kao dokaz da je iza razaranja Dubrovnika, Vukovara i Sarajeva stajao konkretan mentalitet konkretnog čovjeka s konkretnim predumišljajem.

Nesumnjivo je da će Dobrica Ćosić zauzeti značajno mjesto u historiji politike. Do objavljivanja zapisnika sa sjednica VSO činilo se da će u historiju književnosti ući samo kao kuriozitet i anomalija. Kada se prozaik, koji je ispisao stotine hiljada rečenica u kojima je strogo pazio da ne iziđe iz okvira linearne fabule i naivne alegorije, zatekao u drami Vrhovnog savjeta obrane jednom jedinom kratkom rečenicom vinuo se u visine onog istog nadrealizma koga je toliko prezirao:

– Kakav je to logor Omarska?⁶

– Nije istina da sam bila gola. Svirao je radio. – odgovorila bi mu Marilyn Monroe.⁷

Peščanik.net, 18.06.2011.

1. Milošević je predlagao da se svi pošalju preko Drine “da se to ne bi razbežalo”.
2. “Da bar znamo zbog čega treba da ginemo”, reći će u jednom trenutku Momir Bulatović.
3. Milošević je veliku pažnju posvećivao kadroviranju u vojsci. Od deklasiranog oficirskog kora bivše JNA stvarao je poslušnu falangu. Aktivno je učestvovao u raspravama o svakom komandantu korpusa i o svakom pukovniku koji je trebao dobiti unaprjeđenje. Iz zapisnika proizlazi i da je poznavao većinu generala još iz vremena ratova u Sloveniji i Hrvatskoj.
4. 41. sjednica VSO od 14. augusta 1995. Pukovnik koji je izgovorio ovu antologijsku stratešku misao bio je u to vrijeme načelnik Druge (obavještajne) uprave GŠ VJ, a kasnije je postao načelnik GŠ u činu general-pukovnika i doktorirao je na temu menadžmenta u sistemu obrane.
5. 35. sjednica VSO od 13. aprila 1995., str. 24.
6. Peta sjednica VSO od 5. augusta 1992. str. 40.
7. Igra riječi je nažalost neprevodiva. U originalu glasi: It’s not true I had nothing on. I had the radio on.