Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Gle, Hrvati nas mrze. Mrze nas i Albanci. To su ovih dana otkrili mediji u Srbiji. Bilo je potrebno da se srpska fudbalska reprezentacija posle mnogo godina plasira na evropsko prvenstvo da bi to – mislim na mržnju Albanaca i Hrvata prema Srbima – saznali domaći mediji. I bilo je potrebno da pukim sticajem okolnosti odigraju utakmicu reprezentacije Albanije i Hrvatske, da bi njihovi navijači na stadionu zajednički pozvali na satiranje Srba.

Nikada pre i nigde drugde Hrvati i Albanci ni zajedno ni odvojeno nisu uzvikivali – ubij Srbina. Valjda nas je zato sve to toliko iznenadilo i zateklo. I sada su redom svi zgranuti – pa zar nas da mrze, a mi smo tako fini. Takva gospoda. To, da su Srbi gospoda, rekao je – i on zgranut novim saznanjem – generalni sekretar ovdašnjeg nacionalnog fudbalskog saveza.

Tako smo dobili sledeću sliku: Hrvati i Albanci su (necivilizovane, dakle divlje) horde koje samo i isključivo mrze Srbe, dok su Srbi – šta drugo do – (civilizovana) gospoda.

Posle zgranutosti otkrićem da neko mrzi Srbe – dobro, ne „neko“, nego baš (divlji) Hrvati i Albanci – došlo je i do prve reakcije. Opet generalni sekretar FSS-a: tražićemo od UEFA-e da kazni saveze Albanije i Hrvatske. I još: ako kazna izostane, povlačimo se s prvenstva. Gle, kakva odlučnost posle prvobitne zgranutosti. (I kakva iznenadna vera u međunarodne organizacije i njihovu pravednost.)

Prvo smo se radovali što se reprezentacija uopšte plasirala, jer je posle toliko godina to počelo da se čini kao nemoguće, ali onda je proradio turbo nacionalni ponos, isprovociran skandiranjem Hrvata i Albanaca, i sada smo spremni da taj uspeh što smo se uopšte kvalifikovali bacimo niz vodu samo da bismo sačuvali kolektivnu čast i integritet.

E sad, pretnja odlaskom sa prvenstva ne deluje previše ubedljivo, jer uopšte nije izvesno da će i u regularnom takmičenju, bez ikakvih dodatnih intervencija FSS-a, reprezentacija Srbije ostati da se dalje takmiči, to jest da neće ispasti. Mislim, tako je bilo u trenutku kada je sekretar FSS-a ucenio UEFA-u.

S tim što UEFA-u očigledno uopšte nije potrebno ucenjivati. Nesrećna UEFA polomi se da redom kazni nacionalne saveze čiji su se navijači neprimereno oglasili. Tako su već kažnjeni i savezi Hrvatske, Albanije i – gle – Srbije. Ali, dok su savezi Albanije i Hrvatske kažnjeni zato što su svi Albanci i Hrvati necivilizovani divljaci, savez Srbije je kažnjen zbog pojedinaca – istina Srba – koji nemaju nikakve veze s većinom svojih sunarodnika, koji su, da ponovimo, civilizovana gospoda.

Jeste, tako je kaznu UEFA-e za FSS objasnio isti onaj njegov sekretar. Ali, kad bi UEFA imala da brine samo o ova tri nacionalna saveza i ispadima „njihovih“ navijača, mogli bismo reći da stvari čak i ne stoje tako loše. Ali, pokazalo se i da, recimo, Rumuni mrze Ukrajince, pa su na utakmici reprezentacija ove dve države, navijači Rumunije skandirali Putinu, što je praktično isto kao da su vikali – ubij Ukrajinca.

Nije to dovoljno da se utešimo, ali pokazuje da je ova vrsta izlivanja mržnje mnogo raširenija od naših lokalnih mrzilačkih višedecenijskih tradicija.

Mržnja je sada već deo globalne, pa tako u ovom konkretnom slučaju, i evropske popularne kulture. I kao deo popularne kulture ona bi se morala razumeti i tumačiti. Molim čitaoca da obrati pažnju: ovde se ne tvrdi da je navijačka kultura neka posebna potkultura, subverzivna u odnosu na dominantnu ili zvaničnu kulturu. Naprotiv, tvrdi se da je ona baš deo raširene, glavne – dakle popularne kulture.

A zgražanje i kažnjavanje za njeno ispoljavanje treba samo da prikrije da je reč upravo o tome – dakle o dominantnom kulturnom obrascu. Što znači da iza njega stoje i institucije i državne i zajedničke međunarodne politike. Samo što ih je sramota da to priznaju, pa se kao zgražaju i kažnjavaju. Što možda i nije tako loše, jer dok god ima stida ima i nade da može biti drugačije, jednom kada neko pametan odluči da promeni državne politike i tako utiče i na rad odgovarajućih institucija.

Do tada, bilo bi dobro poštovati barem neka osnovna pravila i činjenice kada se govori o izlivima mržnje na fudbalskim stadionima, bilo da je reč o evropskom prvenstvu ili o utakmicama lokalnih liga.

Prvo, „Ubij Srbina“ nisu skandirali Hrvati i Albanci nego navijači na stadionu. Istina je da se oni (strasno, gotovo divlje) identifikuju s Hrvatima i Albancima (ili Srbima, kad smo već kod toga) uopšte, ali obrnuto ne važi. Hrvati i Albanci uopšte ne mogu se identifikovati s njima (bar ne sasvim). Drugo, kada izvikuju „Ubij Srbina“, pitanje je koliki broj njih to ozbiljno misli, a koliko njih to radi jer je to naprosto deo izopačenog navijačkog (popularno) kulturnog obrasca.

I treće, pored toga što se traži da UEFA kazni „izgrednike“ od kojih u stvari živi, pa je to već samo po sebi dovoljno da kazna bude bez ikakvog dejstva, treba se pitati koji akteri u nacionalnim sredinama rade na promovisanju upravo takvih obrazaca popularne kulture. I da odmah odgovorimo na ovo treće – to su same te države. Što znači – nije problem u navijačima, problem je u državama, to jest njihovim čelnicima koji su izabrali da se legitimišu mrzilačkim obrascima pred žiteljima svojih zemalja i od njih zahtevaju privrženost.

Ako tako na to gledamo, a nema kako drugačije, onda se zgražanje u ovdašnjim medijima i domaći zahtevi da UEFA kazni izgrednike na stadionu pokazuju kao krajnje licemerni. Jer, upravo je Srbija primer čvrste sprege između navijača i države, to jest čelnika države. Kao što se i u ravni kulture jasno vidi da nema nikakve razlike između mrzilačkih obrazaca kojima su skloni navijači, s jedne strane, i mržnje koju promovišu državni čelnici, s druge.

Hoćete primer? Pa pogledajte šta upravo ovih dana rade predstavnici državnih tela i mediji organizatorima beogradskog festivala Merdita. Nema nikakve razlike između toga i povika – ubij Šiptara.

Peščanik.net, 21.06.2024.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)