Nevažna je i nezanimljiva dvojba je li u sukobu povodom imenovanja veleposlanika u pravu Predsjednik Republike ili je u pravu ministar vanjskih poslova. Taj sukob nije štetan po ugled države jer – osim što je njezin ugled upitan zbog neusporedivo važnijih razloga – neslaganja između različitih segmenata državne vlasti pridonose javnom i kritičkom preispitivanju svih relevantnih državnih, političkih i društvenih pitanja, pa tako i kadrovske politike u vanjskopolitičkoj službi.
No, kad smo već kod ugleda države i kadrovske politike, osvrnimo se na jednu bizarnu pojedinost. Aktualni ministar vanjskih poslova obnaša i dužnost predsjednika stranačkog ogranka u gradu Zagrebu. Nije, dakako, neobično ako je ministar i član rukovodećeg tijela svoje stranke i ako ponekad na to gubi vrijeme, ali je neobično kada rukovodi stranačkim ogrankom u glavnom gradu jer to je po svojoj naravi operativna i svakodnevna dužnost kojoj valja posvetiti vrijeme i energiju.
Slučaj građanina Jandrokovića je bez presedana u povijesti diplomacije. Umjesto da svoje vrijeme i energiju posveti vanjskopolitičkoj strategiji i suptilnoj diplomatskoj taktici, analizi obavještajnih podataka koji pristižu na Zrinjevac iz čitavoga svijeta, slanju uputa veleposlanstvima, koordinaciji globalnih diplomatskih akcija i ispijanju pjenušca na diplomatskim večerama, građanin Jandroković bavi se i dosadnom stranačkom svakodnevicom na lokalnoj razini i truje se tankom kavom na sastancima stranačkih aktivista. Kao šef gradskog stranačkog ogranka, on je valjda i gradonačelnik u sjeni, što znači da ima, ili bi trebao imati, vizije proširenja tramvajske mreže i izgradnje vodovoda, plinovoda i javnih zahoda, kao i jasnu strategiju financiranja i subvencioniranja dječjih vrtića. Ne zaboravimo da su i rano ustajanje, trčanje i posjedovanje kućnog ljubimca važni preduvjeti za obavljanje toga posla.
Teško je zamisliti sira Anthonyja Edena kako predsjeda gradskom organizacijom britanske Konzervativne stranke u Londonu, pa i Andreja Gromika na sastanku moskovskog komiteta boljševičke partije. Da je Guido Westerwelle šef berlinskog ogranka FDP-a ili da Hillary Clinton rukovodi vašingtonskim ogrankom Demokratske stranke, Saveznoj Republici Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Westerwelleu i gospođi Clinton smijao bi se čitav svijet.
Usprkos svemu, HDZ u tome ne vidi ništa smiješno. Zašto? Pokušajmo to protumačiti s nekoliko pretpostavki.
1. HDZ nema smisla za humor. To je točno, ali ne pojašnjava ništa.
2. HDZ je nenadano stekao smisao za samoironiju. To je samo spekulativna hipoteza.
3. HDZ zna koliko je smiješna kumulacija dužnosti ministra vanjskih poslova i jedne drugorazredne stranačke funkcije, ali računa da nitko na to neće obratiti pozornost jer je navikao da mnoštvo s oduševljenjem pristaje i na neusporedivo gore, još smješnije, ali i nimalo smiješne ideje.
4. Građanin Jandroković je svestrani genij, renesansni čovjek podjednako upućen i u diplomaciju i u urbana pitanja. Toliki genij da je jednostavno šteta što ne obnaša i još poneku dužnost. Međutim, da nije ni genij ni osoba s profesionalnim integritetom dokazuje upravo činjenica da je pristao obnašati obje dužnosti. Da ima pojma o diplomaciji, rekao bi svojim stranačkim kolegama da ni u operetama ne postoje države čiji se šefovi diplomacije bave stranačkom dnevnom politikom na lokalnoj razini. Da ima pojma o upravljanju gradovima, posvetio bi se vizijama metropolitanskog razvoja grada Zagreba i ne bi imao vremena za svoj diplomatski hobi.
5. HDZ ima kadrovskih nevolja. Nema dovoljno povjerljivih ljudi koji istodobno nisu i totalni idioti. Drukčije nije ni moglo biti. Nacionalizam, kao ideologija pijanih navijača i nedarovitih pisaca, već po svojoj naravi nije privlačio niti je mogao privući ljude s moralnim i intelektualnim integritetom, sve da ih je i htio u svojim redovima. On je privlačan samo korisnim budalama koje su sposobne vjerovati u izmišljotine ili se rasplakati nad kičem, ali je privlačan i moralnim protuhama koje su u gužvi prepoznale zgodnu prigodu za stjecanje bogatstva i oportunističku karijeru. Budale su neupotrebljive osim kao glasači i stranački aktivisti koji lijepe plakate po telegrafskim stupovima, a inteligentne protuhe katkad treba i kazneno procesuirati, čime i one postaju neupotrebljive. Savršeni vojnik nacionalističke partije je mediokritet koji nije odveć bučan u izvikivanju domoljubnih budalaština niti je pretjerano pohlepan na privilegije, dakle nije baš beznadno glup, ali je dovoljno nepošten da ga je moguće ucijeniti zavjetom šutnje. Nacionalističkim strankama ponekad treba krvoločna rulja, a ponekad netko tko se zna ponašati za stolom. Te oprečne zahtjeve teško je uskladiti, pa su nacionalističke stranke primorane posezati za kadrovskim improvizacijama.
6. HDZ je odustao od vanjske politike i u diplomaciji vidi samo sinekuru za zbrinjavanje odanih i zaslužnih kadrova. Diplomacija malih, politički, ekonomski i vojno beznačajnih država za to je kao izmišljena. Njezini diplomati ne dolaze niti mogu doći u prigodu da se bave nečim važnim, pa, i da žele, ne mogu proizvesti ni štetu ni korist. Osim toga, sama diplomacija nikada i nije igrala bitnu ulogu u provedbi vanjske politike HDZ-a koja, pak, nikada i nije bila ništa drugo nego propagandna samoobmana za domaću upotrebu, naivno licemjerje kojim je lažno europejstvo prikrivalo iskonsku eurofobiju i, nadasve, sredstvo za održavanje loših odnosa sa susjedima, tog jamstva unutarnjopolitičkog opstanka. Za takvo što diplomacija nije ni potrebna jer tu zadaću izvrsno obavljaju mainstream mediji, braniteljske udruge i Crkva, a u slučaju Srbije suvišan je svaki trud budući da je kvarenje hrvatsko-srpskih odnosa zadaća koju ponajbolje obavljaju srpski nacionalisti. Kako i ne bi, kad je to jamstvo njihovog opstanka. HDZ-u su 1991. priskočili u pomoć ni više ni manje nego oružanom agresijom. (Ne, nije to bio dogovoreni rat, nego spontano i prešutno prepuštanje neumitnoj logici zajedničkih interesa.) Hrvatski nacionalisti uzvraćaju svojim nepodopštinama i tako se održava začarani krug usluga i protuusluga koji korisnim budalama jamči obilje nacionalističke zabave, a moralnim protuhama opstanak na vlasti. Skandali poput izjave da je presuda međunarodnog suda ‘neprihvatljiva’ i pokušaji da se ono malo piranske vode ili vlasnička parnica zbog jednog samostana preobraze u teritorijalne sporove ne spadaju u vanjsku politiku, nego u izazivanje nacionalističke panike. U takvim okolnostima diplomacija se svodi na kurirsku službu preko koje svjetski čimbenici ovdašnjim državama povremeno poručuju da su umorni od njihovih gluposti. Kako je Hrvatska tek periferna članica Sjevernoatlantskog pakta, a de facto je, mada neiskreno i nevoljko, već postala članica Europske unije, suženo je i polje djelovanja njene vanjskopolitičke službe. Na čelu takve diplomacije može biti i stranački aktivist iz Mrduše Donje, a kamoli ne i štreber iz Gradskog odbora HDZ-a Grada Zagreba. S druge strane, ionako ne postoji diplomatski genij koji bi ikoga u svijetu uspio uvjeriti u iskrenost europskih i demokratskih pobuda ovdašnje vladajuće elite. Na tako jeftinu prevaru ne bi nasjeo ni diplomatski vježbenik, a samo oni imaju vremena i strpljenja za poklisare malih i nervoznih zemalja koji tumaraju kroz briselska i vašingtonska predsoblja.
7. Konfuzijom i kumulacijom vanjskopolitičkog resora i niže stranačke funkcije, HDZ je i simbolički potvrdio svoje prioritete i doseg svojih obzora. A možda je nesvjesno, poput nezrelog djeteta, čitav vanjski svijet pokušao svesti na vlastitu mjeru, na tugaljivi stranački ogranak? Da je sposoban percipirati svijet kao cjelinu i interakciju interesa, ljudi i ideja, nacionalizam ne bi ni bio nacionalizam i ne bi se zatvarao u svoju provincijalnu sitničavost. Nacionalisti zapravo mrze vanjsku politiku. Ona ih podsjeća da nisu sami na svijetu.
T-portal, 22.08.2011.
Peščanik.net, 22.08.2011.
