Smije li predsjednik parlamenta ponuditi jamčevinu da bivši premijer bude pušten iz pritvora i brani se sa slobode? Ne postoji propis koji bi regulirao takvu situaciju, vjerojatno zato što ne postoji ni toliko maštovit zakonodavac koji bi je predvidio.
Ako ne stvarno, a ono svakako simbolički, situacija implicira utjecaj zakonodavne na sudbenu vlast, mogući nasrtaj na neovisnost pravosuđa uopće, a s druge strane i neku vrst solidariziranja visokog državnog službenika s osobom koja se tereti za teška kaznena djela. Na djelu je inkompatibilitet koji nije ustavnopravno i kaznenopravno dvojben u strogo normativnom smislu, ali zaslužuje pozornost javnosti. Korisno je da se o tome raspravlja i da se suprotstavljaju različiti stavovi.
No čitavom problemu se može prići i drugačije. Kada je odlučio založiti svoju imovinu u zamjenu za Sanaderovu obranu sa slobode – što, nota bene, nema i ne može imati utjecaja na konačni pravorijek – Luka Bebić bio je svjestan svih političkih i moralnih posljedica toga čina i na te posljedice je pristao. Štoviše, odlučio je zaplivati protiv struje, protiv ogorčenja koje je u javnosti izazvao bivši premijer i protiv vlastite stranke koja se odriče svoga bivšeg predsjednika. Prihvatio je rizik da će njegova odluka biti tumačena na raznolike načine i, što je najvažnije, između političke koristi i vlastite savjesti izabrao je vlastitu savjest. Posegnuo je za jednom zaboravljenom vrlinom: za građanskom hrabrošću.
Utoliko je i svejedno zaslužuje li njegov čin ovakvu ili onakvu političku i pravnu kvalifikaciju, jer je na te kvalifikacije Bebić pristao već u trenutku kada se odlučio pomoći ozloglašenom Sanaderu. Bitno je to da Bebić nije dopustio politici – i medijskom mainstreamu – da mu u potpunosti odrede život i izabrao je slobodu da donosi moralne odluke i preuzima moralnu odgovornost kao čovjek i građanin. Zbog prijateljstva je stavio na kocku svoju funkciju, ugled, a vjerojatno i budućnost u stranačkoj nomenklaturi i odaslao poruku koja bi se dala sažeti ovako: ‘Ne mislim da je moj čin politički problematičan, ali ako netko drži da jest, ustrajem na njemu jer je za mene prijateljstvo vrednije od političkog oportuniteta.’ Može se raspravljati o tome je li trebao dati ostavku prije nego što je Sanaderu ponudio jamčevinu, ali se može raspravljati i o tome da je nepodnošenjem ostavke preuzeo još veći politički i moralni rizik. (Činjenica da je slučaj Sanader odavno mogao biti povodom mnogih, važnijih ostavki spada u neku drugu temu). Hrvatska javnost ne pamti kada je, ako je ikada, neki javni dužnosnik ili državni službenik između moralne odgovornosti i moći, izabrao moralnu odgovornost. Takva vrst pobjede privatnog nad javnim – gdje se privatno nije okoristilo javnim – zaslužuje ljudske simpatije neovisno o suptilnim ustavnopravnim i kaznenopravnim paradoksima koje je čitav slučaj nedvojbeno stvorio.
Anegdota je znakovita i zato što je bivša Sanaderova, a još uvijek Bebićeva stranka jednu intimnu zabludu kakva je etnička pripadnost nametnula kao temeljno političko, dakle javno načelo, da bi kasnije, kada je konsolidirala vlast, privatizirala i državu i društvo. HDZ je osvojio vlast tako što je zloupotrijebio privatno i proglasio ga javnim dobrom da bi ubrzo to isto javno dobro koristio radi privatnih probitaka. U toj konfuziji odvija se politički život u Hrvatskoj još od 30. svibnja 1990. godine.
Bebićeva gesta, pak, ne dopušta političkoj konjunkturi da utječe na jednu intimnu i emotivnu činjenicu kakvo je prijateljstvo i tako obnavlja narušenu granicu između javnog i privatnog. Podsjeća da politika nema pravo pristupa u privatno čime i politici stvara priliku da se obnovi kao javna i racionalna sfera u koju, pak, privatno, intimno i emotivno nemaju pravo pristupa. Konačno, čitava afera otpočetka nije imala obilježja pokušaja zloupotrebe javne funkcije zarad privatnog interesa, a vrijedna je spomena i činjenica da je sud svojom odlukom o odbijanju jamčevine pokazao neovisnost u odnosu na politički autoritet predsjednika parlamenta.
Ratni zločin kao vrlina
Zakonodavac nije predvidio ni situaciju da pravomoćno osuđeni ratni zločinac može postati nositelj izborne liste. Osim zbog, koliko načelnog toliko i licemjernog, očekivanja da bi političari trebali biti moralno besprijekorne osobe, vjerojatno i zato što je pošao od pretpostavke da bi svaka stranka koja bi u civiliziranoj zemlji posegnula za nečim takvim počinila političko samoubojstvo. Što HDSSB zapravo želi poručiti odlukom da Branimir Glavaš bude nositelj njegove izborne liste?
Prva moguća poruka jest ta da je Branimir Glavaš nevin. Činjenica da je pravomoćno osuđen ili je posljedica greške suda ili montiranog procesa. Ako je riječ o grešci suda, Glavaš još uvijek raspolaže pravom na obnovu postupka gdje može podastrijeti nove dokaze u svoju korist, a tu su i Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava. Nevinoj žrtvi sudske greške ostaje da strpljivo i s vjerom u pravdu i zakon čeka obrat i ne dovodi se u položaj koji bi se mogao protumačiti kao pritisak na pravosuđe. Ako je, pak, proces montiran, Republika Hrvatska totalitarna je država na što hitno trebaju reagirati Europska unija, Ujedinjeni narodi i demokratske velesile. Montiranje sudskih procesa tako je teška povreda demokratskih i civilizacijskih načela da zaslužuje sankcije međunarodne zajednice, i to ne samo obustavu pregovora o pristupanju Europskoj uniji, nego i prekid diplomatskih i trgovačkih odnosa, ako ne i nešto gore. U tom slučaju, svojim sudjelovanjem na izborima HDSSB daje legitimitet režimu koji smatra represivnim i koji na Pravdi Boga iz nepojmljivih razloga osuđuje i zatvara ni krive ni dužne.
No ako bude ustrajao na poruci da je Glavaš nevin, HDSSB prihvaća rizik nevjerodostojnosti i nedosljednosti. Ili je država koja je osudila nevinog totalitarna pa ne zaslužuje legitimitet učešćem na izborima (pri čemu ćemo zanemariti nevjerojatnu okolnost da se u takvoj državi uopće održavaju izbori) ili je sud ipak donio presudu utemeljenu na činjenicama i zakonu pa je neumjesno tvrditi da je Glavaš nevin.
Druga moguća poruka jest ta da je Branimir Glavaš, u strogo formalnom, kaznenopravnom smislu možda i kriv, ali da je ta njegova krivnja zapravo vrlina i zasluga. Da ne misli tako, HDSSB bi valjda doveo u pitanje i druge – zašto ne i sve? – pravomoćne odluke sudbenih vlasti Republike Hrvatske, osporio bi bojkotom Sabora i izbora legitimitet režima u kojem su mogući montirani sudski procesi i od Europske unije bi alarmantno zatražio pomoć i podršku u borbi za neovisno pravosuđe i vladavinu prava. No sudeći po predizbornom bedžu, HDSSB i nije zainteresiran za Glavaševu nevinost nego za njegovo herojstvo. Ostaje nejasno je li heroj zato što, nevin kao Josef K., čami u zatvoru ili HDSSB zapravo šalje poruku koja bi se dala sažeti ovako: ‘Da, kriv je, i neka je, pa što? Ta je krivnja za nas dokaz njegovog herojstva i nevinosti.’
Činjenica da u Hrvatskoj predsjedniku Sabora nije zabranjeno davati jamčevinu okrivljenicima i da pravomoćno osuđenim počiniteljima kaznenih djela nije zabranjeno biti nositeljima izbornih lista obogatila je političku povijest Hrvatske s dva moralna paradoksa.
U želji da pomogne prijatelju koji je optužen za korupciju, predsjednik Sabora se vrlo nekoristoljubivo, dakle nekorumpirano odrekao političkog ugleda. Luka Bebić počinio je političko samoubojstvo zarad svojih moralnih načela.
Stranka koja pravomoćno osuđenog ratnog zločinca imenuje nositeljem izborne liste i koja ga drži nevinim herojem, ne čini ništa drugo nego se solidarizira s njegovom krivnjom, a svoje glasače poziva na simbolično sudjelovanje u ratnom zločinu. HDSSB je počinio moralno samoubojstvo zarad svojih političkih načela.
T-portal, 24.10.2011.
Peščanik.net, 24.10.2011.
