Hrvatska demokratska zajednica počinje upadljivo sličiti na Savez komunista Jugoslavije. Kada je početkom osamdesetih godina Jugoslaviju zahvatila teška ekonomska kriza, partijski vrh je govorio da je zemlja u ‘prolaznim teškoćama’ i da za to nije kriv socijalizam – jer socijalizam je izvrsna ideja, ali se loše primjenjuje. (Negdje u to vrijeme jedan lucidni poljski intelektualac reći će da je socijalizam užasna ideja koja se izvrsno primjenjuje.) Kako je kriza bivala sve teža, i javnosti i vlasti postalo je jasno da neće biti izlaska iz krize ukoliko se ne dokine njezin najvažniji uzrok: dogovorna samoupravna ekonomija. No, komunističko vodstvo znalo je da bi tržišna ekonomija prije ili kasnije ugrozila njegov politički monopol i činilo je sve da odgodi taj trenutak u nadi da će se stvari nekako riješiti same od sebe.

Kao što su nekada komunisti bili dogmatski odani OUR-ima, SIZ-ovima i samoupravnim sporazumima, s jednakom upornošću HDZ ne vidi i ne želi vidjeti da su uzroci današnje ekonomske krize u sustavu koji izgrađuje već dvadeset godina i koji se dade opisati kao kleptokratska ekonomija proračunskog deficita, državnih monopola i kriminalne sprege podobnih poduzetnika i korumpiranih političara. HDZ se odupire uvođenju stvarne tržišne ekonomije jer zna da bi u društvu slobodnog poduzetništva, poticanja dugoročnih ulaganja i razumnih poreza postao sasvim suvišan. Osim što bi izgubio vlast, sveo bi se na svoju stvarnu mjeru, na udrugu čudaka opsjednutu djetinjastim povijesnim mitovima i bizarnim nacionalnim priviđenjima, a Hrvatska bi postala društvo u kojem je nemoguće da konobar postane general, švercer – krupni kapitalist, netalentirani pisac – akademik, a osoba s mentalitetom ravnateljice učeničkog doma – predsjednica vlade.

Sustav lažnog kapitalizma u kojem je država alfa i omega ekonomskog života – i kao najvažniji poduzetnik, i kao tvornica suvišnih propisa, i kao nezasitno fiskalno čudovište – postaje neodrživ. Očito je ekonomski neopravdan, ali je i nemoralan jer generira korupciju, inaugurira državu kao vrijednost koja je sama sebi svrha i građane pretvara u podanike koje uvjerava da trebaju biti sretni što su uopće u prilici da skupo plaćaju tu predstavu. U HDZ-u su svjesni da je sustav dodirnuo granicu održivosti. Od njega ne mogu odustati jer bi tako odustali i od vlasti. Zato im ostaje da iz dana u dan, na svaki raspoloživi način, tragaju za zlatnom – feasibility– sredinom i pronađu odgovor na pitanje: kako održati jednu basnoslovno skupu nomenklaturu i istodobno sačuvati privid organizirane države s kojom će građani biti (ne)zadovoljni tek toliko, ili narkotizirani tek toliko, da svoje naivne glasove ipak poklone HDZ-u?

Zaokupljen željom da sačuva vlast, ali tako da sve ostane isto, SKJ se svojevremeno odavao ritualima u stilu ‘i poslije Tita – Tito’, a ako bi se netko istrčao sa slobodoumnom idejom, Savez boraca izdao bi priopćenje kojim osuđuje napad na tekovine revolucije. Danas u Hrvatskoj na slobodoumne ideje reagiraju udruge veterana tako što osuđuju napade na dignitet Domovinskog rata.


Isključenja iz partije i potraga za krivcem

Suočen s krahom vladajućeg sustava u kojem država proždire privatnu inicijativu, nacionalno bogatstvo i budućnost, HDZ je, u očajničkoj potrebi da sačuva taj model vladavine, posegnuo za ritualnim povratkom na izvorna načela Franje Tuđmana. Najavljena su i isključenja iz partije, a u skladu sa starim dobrim partijskim običajima pronađen je i krivac. U Sovjetskom Savezu to su bili ‘trockistički špijuni’. Kod jugoslavenskih komunista za sve nevolje naknadno su postali krivi Milovan Đilas i Aleksandar Ranković, a danas HDZ iskaljuje svoj bijes na Ivi Sanaderu. U Sovjetskom Savezu barem se znalo da su svi osuđeni bili nevini, kao što se za Đilasa znalo da je liberal, a za Rankovića da je konzervativac. Nikome nije jasno za što je zapravo kriv Ivo Sanader, osim što se čovjek izvrsno zabavlja i uživa u sebi. Medijske kampanje koje, više ili manje otvoreno, priželjkuju ili najavljuju uhićenje Ive Sanadera – a iza kojih očito stoji HDZ – postaju kontraproduktivne. Ako je riječ o takvom zlotvoru kakvim ga prikazuju mediji, zašto nema prijedloga za pokretanje istrage? Ako je riječ o nevinom građaninu, zašto ga ne puste na miru? Čini se da HDZ još uvijek nije izradio feasibility studiju o tome što bi trebao učiniti i što će učiniti s Ivom Sanaderom.

Kada god zapadnu u sličnu entropiju i paralizu odlučivanja, opskurni politički pokreti posežu za kičem i drskostima. Na nekakvom skupu svojih istomišljenika u Dugopolju, građanka koja obnaša dužnost predsjednice Vlade usudila se izgovoriti čak i ovo:

‘Svatko se mora zapitati – što sam učinio za svoj narod i za Hrvatsku i što mogu učiniti još bolje i čvršće za svoju Hrvatsku…’

Ona očito nema pojma da Hrvatska, kao i svaka druga država, postoji samo zato da bi svojim građanima širila prostore slobode i blagostanja i da je jedino što građani trebaju pitati jest što su država i vlast učinili za njih. Ne može se reći da u tom ispadu predsjednice Vlade nema iskrenosti i poštenja. Svima je otvoreno stavila do znanja da su njezina stranka i njezina vlada savršeno nezainteresirane za interese građana, što stoji u savršenom skladu s izvornim načelima Franje Tuđmana po kojima država ne postoji radi građana i po kojima vlasti ne pada na kraj pameti da bude samozatajna sluškinja.

Netko će reći da se predsjednica vlade nije obraćala svim građanima, nego samo stranačkim članovima, ali utoliko gore jer je zazivala nadrealnu situaciju u kojoj će zemljom tumarati tipovi koji nemaju pametnija posla nego da se u refleksivnoj groznici proždiru pitanjem što bi – još bolje i čvršće – mogli učiniti za narod i državu.

Drugi će reći da sve to nije bitno jer, za razliku od bivšeg SKJ, danas se jednostavnim potezom olovke na glasačkom mjestu HDZ može poslati u oporbu, pa neka se tamo, o vlastitom trošku, pitaju što su učinili.

To je točno, ali problem je u tome što retorika oporbe podsjeća na ‘Stilske vježbe’ po kojima su Raymond Queneau, Pero Kvrgić i Lela Margitić postali slavni: razvili su vještinu da na što uvjerljiviji način izgovore tekst lišen svakog sadržaja.

 
T-portal, 06.12.2010.

Peščanik.net, 07.12.2010.