Hej Slaveni, još ste živi

dečak šutira fudbalsku loptu na ulici

Foto: Nico Owen

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, ispustila Jugoslavija dušu, pa se ožalošćena djeca okupila na ostavinskoj raspravi da vide tko je što naslijedio: Srbi, jasno, dobili i Tita i vojsku i pare, Hrvati državnu i partijsku birokraciju, a Bosna – Hrvate i Srbe.

I, naravno, fudbal.

Od rahmetli Jugoslavije, poznata je stvar, naslijedili smo sve što u toj državi nije bilo dobro, a toga bogami nije bilo malo. Mjesecima smo tako vršljali i kopali po kući umrle, pa pažljivo i nepogrešivo birali da ne bismo slučajno uzeli išta što još valja. Sve što je iole vrijedilo spakovali smo onda u kovčeg i ukopali zajedno s pokojnicom, pa podijelili njivu i napravili šest – evo već sedam – malih, kretenskih Jugoslavija, ne znaš koja je od koje gora.

Nisam tako bio jedini kojemu se, gledajući ponoćni prijenos odlučujuće utakmice između Bosne i Hercegovine i Nigerije na Areni Pantanal u Cuiabi, učinilo da se probudio u ljetnu večer davne neke, recimo 1982. godine, i gleda Jugoslaviju s Pižonom, Šestićem, Šurjakom, Šljivom, Sušićem i Halilhodžićem.

Kakav idiotski san, pomislio sam trljajući oči: gledajući negledljivu utakmicu očito sam zaspao, usnuvši da je bio strašni rat, hiljade mrtvih i stotine hiljada izbjeglih, raspala se Jugoslavija u sto komada, pa reprezentacija Bosne i Hercegovine igra na Mundijalu – čuj, Bosna na Mundijalu? – odlučujuću utakmicu protiv Nigerije. I ne samo da je Safet Sušić u tom snu bio selektor Bosne, nego je i Vahid Halilhodžić selektor Alžira.

Na televizoru je, međutim, sve bilo u redu: Sušić je dolje na terenu, početkom drugog poluvremena ušao je i Vahid Halilhodžić, to su oni tamo dolje, nema tko drugi biti, prepoznao bih ih među hiljadu.

Ljeto je dakle 1982, Mundijal u Španjolskoj, Jugoslavija igra odlučujuću utakmicu protiv Hondurasa, srednjoameričkih nogometnih anonimusa koji su prvi put u povijesti na Svjetskom prvenstvu, i sve je kako u takvim utakmicama treba, kako je oduvijek bilo i kako će dovijeka biti: nakon one bezočne krađe u Valenciji i Sorensenova poklonjenog penala domaćinu Španjolskoj četiri dana ranije, “plavima” očajnički treba pobjeda za prolaz u drugi krug, ali međusobno posvađana reprezentacija glavinja po travnjaku stadiona La Romareda u Zaragozi, bez volje, bez strasti, bez ambicije, bez išta.

Na jednoj strani Sušić se zabio u reprezentativce Hondurasa pokušavajući i dvanaesti put proći kroz četvoricu, na drugoj pogrbljeni Šestić zabio glavu u travu i drži loptu kao da je njegova privatna, Miljanić diže s klupe Zlatka Vujovića, a na semaforu i dalje stoji strašnih, groznih i šupljih 0:0.

I onda, kad sam već gotovo opet utonuo u san od nepojamne dosade, konačno gol. Pogledam, međutim, malo bolje, kad ono – zabila ga Nigerija. Peter Odemwingie. A na semaforu “Bosnia and Herzegovina – Nigeria 0-1”.

Nije dakle bio san: stvarno je bio strašni rat, stvarno bilo hiljade mrtvih i stotine hiljada izbjeglih, raspala se Jugoslavija u sto komada, pa reprezentacija Bosne i Hercegovine stvarno na Mundijalu igra odlučujuću utakmicu protiv Nigerije.

I to je, manje-više, bila jedina razlika.

Sve ostalo bilo je isto: igra iz mračnog muzejskog depoa, jalov nogomet koji je već i one davne 1982. bio prašnjav, zastario i staromodan, lopta spora i tunjava, Spahić svjež i odlučan poput današnjeg Velimira Zajeca, Džeko neambiciozan i bezvoljan, a Sušić nerazuman baš poput Miljanića, pa mu Kolašinac i Ibišević sjede na klupi baš kao Miljanu najbolji strijelac kvalifikacija Zlatko Vujović, ili mladi Štef Deverić. A on forsira mladog amidžića Tina Svena kao Miljanić onomad staroga Nenada Jovanovića.

Sve je isto kao nekad: naši su brutalno pokradeni u 21. minuti, kad je sudac Sorensen, O’Leary, kako se već kurvin sin zove, poništio gol Edina Džeke iako je ovaj bio dobrih metar i pol izvan ofsajda, i sve do kraja utakmice, pa dalje do kraja Mundijala, do kraja ljeta, godine i stoljeća, sve do kraja historije spominjat ćemo sucu O’Learyju oca i majku, baš kao što smo do kraja historije spominjali biološke roditelje suca Lunda Sorensena, što je onaj faul Zajeca nad Alonsom premjestio za istih onih Džekinih metar i pol, ravno u šesnaesterac, poklonivši Španjolcima penal i pobjedu.

Dalje nam ne treba igrati, nema potrebe ni smisla, koji ćemo kurac uopće igrati kad nas suci ionako kradu. U osamdeset devetoj, istina, dat ćemo nekako gol, Safet Sušić će tamo u desnom korneru probiti trojicu-četvoricu Hondurašana i još toliko u šesnaestercu prije nego ga konačno obore na tlo, Pižon će zabiti iz penala, pa ćemo sutradan čekati da se dogodi što se dogoditi mora, a dogoditi se mora da Španjolci puste Sjevernoj Irskoj kako bi i jedni i drugi prošli dalje – jer kako bi i zašto, zaboga, ikada Irci pobijedili Španjolce osim da zajebu Jugoslaviju? – i mi se tako vratimo kući, po tko zna koji put prevareni i pokradeni.

Bosna i Hercegovina je u brazilskoj Cuiabi dobila tako svoj autentični jugoslavenski nogometni mit, da se njime hrani sljedećih godina i desetljeća, i unucima priča kako smo ono 2014. trebali biti svjetski prvaci, ali nas je kurvinski pokrao sudac Peter O’Leary.

Džabe ste, braćo, rušili Jugoslaviju. Živi, živi duh slavenski, živjet će vjekov’ma.

Oslobođenje, 26.06.2014.

Peščanik.net, 27.06.2014.

TEMA – JUGOSLAVIJA