Dok se zbunjeni ruski policajci drže usiljene formalnosti pred nesvakidašnjim prizorom na moskovskom Crvenom trgu, pred pojavom mladića koji prikovanih testisa iskušava reakciju apatične zajednice, pokazuje se sva ispraznost političke represije u Rusiji. Mladi umjetnik Petar Pavlenski pokušava djelovati u zajednici, javni je prostor za njega izvorište reakcije na represiju države, njegovo je ranjeno tijelo instrument za razotkrivanje diskursa nasilja. Ukratko, to su ključne odrednice koje možemo vezati uz djelo ruskog performera i aktiviste, koji je nakon niza fizičkih upotreba tijela prije nekoliko dana, na dan ruske policije, svoju tjelesnost podvrgao brutalnoj metodi performativne ranjivosti. I dok taj mladić, heroj Petar, na moskovskom trgu razokriva brutalitet policijske strukture i državne represije, ruski policajci sramežljivo, uz poneki kiseli smiješak, potvrđuju svoju poziciju promatrača spremnih na sve u ime države.

Njihova prisutnost postaje umjetnička prisutnost. Oni ozleđenog umjetnika pokrivaju, “štite” njegovu izloženost, skrivaju njegove ozljede. Petar Pavlenski ima u vidu moguće reakcije sigurnosnih momaka na njegove krvave performanse i smatra ih dijelom svoje izvedbe. On želi njihovom potencijalnom gestom potencirati strukturu moći koja vlada u duboko patrijarhalnom društvu, razotkriti skrivene mehanizme tihog totalitarizma koji dobiva na snazi prešutnim klimanjem glave. Umjetnikovo tijelo, izloženo u javnosti u brutalnoj igri između zadovoljstva i bola, predstavlja način da postane javno tijelo koje apelira na javnost, tijelo koje izlazi iz vizure fizičkosti i prelazi u polje aktivnosti. U teorijskom smislu, prema riječima koreografa Martena Spångberga, treba se osloboditi činjenice imanja tijela i razmišljati o tijelima koja su aktivna, koja se kreću (tijelo kao glagol). Na polju performansa i mogućih teorijskih tumačenja riječ je o ritualnom performansu, brutalnom unižavanju tijela u javnom prostoru, čiji je cilj ostvariti ekspresivni i društveni učinak, djelovati u polju umjetnosti i društva.

Slične akcije mladi je Petar imao i ranije. Najburnije je popraćena njegova odluka o zašivanju usta u znak solidarnosti s uhićenim članovima benda Pussy Riot uz popratni transparent “Performans Pussy Riota bio je remake čuvenog djela Isusa Krista”. U jednom od brojnih razgovora koje je tim povodom dao ruskim medijima, čije su državne strukture brzo reagirale i sudski gonile mladog umjetnika, istaknuo je da ono što se događa s Pussy Riot u osnovi znači suprotnost kršćanskim vrijednostima. Dodao je da društvo mora reagirati na izljeve nasilja i bijesa države, da se mora pobuniti. “Šivanjem usta želio sam pokazati kakav je položaj umjetnika u suvremenoj Rusiji. Muče me zastrašivanja u društvu, masovna paranoja, manifestacije koje se mogu vidjeti posvuda”. Nadalje, Pavlenski ukazuje na važnost javnog “čitanja“ performativne izvedbe, na proizvodnju reakcije u društvenoj zajednici i to postavljajući pitanja: Tko je uključen u proces proizvodnje? Gdje se proces odvija? Tko je publika? Koji su mehanizmi koji su uključeni u kontrolu reda u javnom prostoru i kako prepoznati njihovu reakciju u umjetničkom smislu?

Nekoliko mjeseci nakon zašivanja usta ispred Kazanske saborne crkve, Petar je izveo novu akciju u borbi protiv državne represije nad umjetnicima i manjinama. Pred ruskim Tužiteljstvom gol se zamotao u bodljikavu žicu, pokazujući prkos prema policijskim odlukama države koja je njegovim riječima postala veliki gulag. U isto vrijeme na trgu, ispred državnog muzeja u Moskvi organizirao je izložbu Duhovi identiteta gdje je pokušao podsjetiti na brojne umjetničke zabrane u Rusiji uz primjere i iskustva cenzuriranih umjetnika. Taj događaj, svojevrsna medijska šutnja koja ga je pratila potaknula je preduzimljivog performera da svoju javnu izvedbu pojasni teorijski. Pokrenuo je časopis Politička propaganda u kojemu pokušava pronaći poveznice u krhkim odnosima na relaciji umjetnosti i politike.

Što je pokazala upornost mladog umjetnika, njegova fizička žrtva i performans kao mjesto destabilizacije kolektiva? Rusko je društvo dakle pod političkim pritiskom pripitomilo mogućnost reakcije na svakodnevno nasilje, jer su riječima Gillesa Deleuzea “individue postale dividue”, rastrzani subjekti između želje i zabrane. Filozof i teoretičar umjetnosti Gerald Raunig razmatrajući potencijalni izlaz iz zamki zajednice i kolektiva predlaže sadeobu (condivision), kao načina približavanja različitosti. “U sadeobi, dividualni činilac, dioba, ne naznačava prinošenje, smanjivanje, žrtvu, već mogućnost dodavanja, jedno dodatno I. Pojedinačnosti i njihova svezivanje nastaju u sadeobi. Ne mora prvo nastati zajednica da bi se postigao razmještaj prethodno razdvojenih individua, jer njihovo svezivanje i pojedinačnosti nastaju zajedno s kondividualnošću kondividua”, piše Raunig. Čini se da tim putem svezivanja, (su)djelovanja ide i Petar u svojim tehnikama body arta[1] , uz napomenu da je njegov način razorno brutalan i kao takav jedino moguć u društvu duboko potištenom i zapuštenom. Jer sve ono što radi Pavlenski imenuje akcionizmom i dodaje: “To je umjetnost ZA narod, ne zatvorena djelatnost u okvirima zajednice.”

Osim što je pokazao što u političkom smislu znači razotkriti vlastito tijelo u javnom prostoru, Petar Pavlenski ukazao je na neke od značajnih umjetničkih relacija u polju performativne umjetnosti. Nakon prevaziđenih koncepata umjetničke pristojnosti, na snazi je politički performans kao odgovor slobodne individue, kao pokazatelj što znači ograničiti i izložiti sopstvo u javnom prostoru. Možemo se složiti da je performans brutalnog fizičkog samoozljeđivanja već (donekle) prevaziđena kategorija, ali to je možda tako u slobodnim zemljama gdje se ovakve izvedbe uzimaju kao način iskaza jedne umjetničke individualnosti. Onoga trenutka kada izvođač postane aktivist u javnosti, kada njegovo tijelo deharmonizira policijsku državu, tada taj umjetnik, makar bio jedan jedini, započinje promjenu jednog društva uspostavom modela demokratske kulture. Aleksandar Brener piše: “Demokratska kultura prazni crijeva, smije se grohotom, bludniči, propada, jeca, šamara, plazi jezik, pokazuje guzicu i prijeti čvrsto stisnutom šakom. Demokratska kultura upire prstom na glupost i kukavičluk vlasti, na banke gdje su nekoć bili muzeji, na ratove u kojima ginu naši mladići… Demokratska kultura pokušava djelovati u umornom, zadriglom, slabašnom svijetu u kojem živimo.” 

 
Foto galerija Petrovih prethodnih nastupa

Peščanik.net, 16.11.2013.

———–    

  1. Body art je performans koji radi sa tijelom. U pitanju su realistične i konceptualno određene akcije izloženosti tijela koje predstavlja središnju točku izvedbenog procesa. Body art utemeljen je krajem šezdesetih godina u SAD-u kao krajnji rezultat zanemarivanja tijela i njegova pomicanja na margine simboličkog prikazivanja. Glavni cilj umjetničkog izlaganja tijela jeste povratak izvornim, ritualnim sopstvima čovjeka, kroz koje se naglašava egzistencijalna otuđenost u društvu gdje se tijelo nudi na prodaju. Teoretičar umjetnosti Miško Šuvaković razlikuje tri vrste body art umjetnosti: analitički (umjetnost kao primarni tjelesni akt), ekspresivni (tijelo kao sredstvo za izražavanje emocija, psiholoških stanja…) i bihevioralni body art (tijelo koje razotkriva društvene norme i tabue).