Kišna soba, AFP/Leon Neal
Kišna soba, AFP/Leon Neal

O dužnosti policije da zaštiti sve građane već je mnogo rečeno. Zabrana šetnje koja se očekivala u subotu razljutila je sve one koji su se nadali da se državna sila neće usuditi da nam još jednom uskrati jedno od naših osnovnih ljudskih prava – pravo na mirno okupljanje. Nije bilo osnova za nadu ali ona je, kako kaže stara floskula, poslednja umrla. Nego hajde da se vratimo onome što će budućim generacijama o nama reći neki prašnjavi arhivski papir, odnosno rešenje o zabrani sastavljeno od strane policijske stanice Savski Venac.

U rešenju koje je ova stanica dostavila organizatorima Beograd Prajda, navedeno je da se skup zabranjuje jer „su se stekli uslovi iz člana 11 Zakona o okupljanju građana, odnosno da na skupu može doći do ometanja javnog saobraćaja, ugrožavanja zdravlja, javnog morala ili bezbednosti ljudi i imovine.”

U ovom zvaničnom dopisu, iako je vrlo kratak, pažnju budi mnogo toga. Pre svega to da policijska stanica Savski Venac nije odredila koji od navedenih razloga za ograničavanje slobode okupljanja je u pitanju, već je samo prepisala zakonsku odredbu. Već to govori da je ovaj dokument bez ikakvog realnog sadržaja, a građanima (koji su skup prijavili još u maju) poručuje: ko ste vi? Mi smo država i ne moramo da vam polažemo račune. Želite obrazloženje? Evo, nešto smo našvrljali.

Ipak, sistemom eliminacije, čak i iz ovakvog odgovora možemo doći do pravih razloga za zabranu.

Da li može doći do ugoržavanja javnog saobraćaja? Teško, ako uzmemo u obzir putanju skupa. Da li policijska stanica Savski Venac sumnja da bi moglo doći do ugrožavanja bezbednosti ljudi ili imovine? Da, ali ne od strane organizatora  i učesnika skupa, već od onih koji su rešili da onemoguće održavanje mirne šetnje izlivom nasilja. Neki javni skup, prema međunarodnim ali, gle čuda, i srpskim pravilima može biti zabranjen samo ako preti ugrožavanjem bezebednosti ljudi i imovine, a ne ukoliko neko drugi, ko se sa tim mirnim skupom ne slaže, predstavlja pretnju bezbednosti ljudi i imovine. Da je suprotno, bilo kakva garancija slobode mirnog okupljana na planeti bi bila besmislena, a norme koje je garantuju bi bile čisto ismevanje ovog prava.

Tako smo došli do trećeg razloga, a to je pitanje ugrožavanja zdravlja i javnog morala, što je zapravo i pravi razlog zabrane šetnje. Homoseksualnost je za Srbiju bolest, ona je duboko nemoralna, prljava, nepravoslavna, skandalozna. Zbog toga je i protivna zdavlju i javnom moralu – to misli policijska stanica Savski Venac, to misle ministar i premijer, to misli većina Srbije. Zbog toga podrška suprotnom stavu, povrh svega, oduzima i glasove.

U konačnoj zabrani prajda, koja je praćena serijom igrokaza desničara i crkve, posebno mesto zauzima premijer koji je u politici naučio da psuje i vređa, ali nije naučio koje su njegove osnovne obaveze. Ivica Dačić je u ovoj stvari, verovali ili ne, drugostepeni organ kome organizatori mogu da se žale u roku od 15 dana. On ne samo da nije pokušao da glumi nepristrasnost, već je u ime prvostepenog organa mesecima (ako ne i godinama) unazad detaljno obrazlagao odluku o zabrani. Njegov najvažniji argument je, koliko sam shvatila, taj da ovo pitanje nije pitanje ljudskih prava. I da ne svedočimo porazu, već „pobedi Srbije”.

Tako je Ivica Dačić još jednom potvrdio da je iznad Ustava i zakona, iznad svake institucije i procedure odlučivanja. On nas tuži, on nam sudi i sa tim malo ko ima problem. On je hodajuća zloupotreba sistema, policije, politike, socijaldemokratije.

Dok čekamo smenu direktora Kulturnog Centra Novi Sad od strane Dveri, zbog latinične table ispred ove institucije, i dok čekamo amnestiju sitnih kriminalaca koju je najavio premijer, setite se da Ivica Dačić samo ispunjava svoja predizborna obećanja. Još je u maju rekao da od njega očekujemo samo „čvrsto”.

Uvek sam bila protiv argumentacije da manjine treba štititi jer će, ako to ne radimo, “i na nas uskoro doći red”. Taj rezon naše motive pomera sa ljudskih na sebične, ali takođe maskira situaciju time što nas teši da na nas još uvek nije došao red. Itekako jeste jer, priznali mi to ili ne, zloupotrebu položaja i uzurpaciju vlasti od strane Ivice Dačića trpimo svakog dana. Subota će biti samo još jedan takav dan.

Do tada, podržavam ideju da se na ovo rešenje žalimo, makar iz zabave i makar zbog one arhive sa početka priče. Taman i Ivica može da vežba da obavlja dužnost za koju ga plaćamo.

Peščanik.net, 05.10.2012.

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)