Prateći ovih dana otvorene svađe između čelnih ljudi Hrvatske i Srbije i između nacionalnih akademija, na vječno iste teme, Jasenovca, ustaške države i Oluje, prvo što mi pada na pamet je jedan stih iz Azrine pjesme „Krivo srastanje“, s istoimenog albuma iz 1984. godine: „Malo ih je i puno galame. Obično razbiju sva ogledala na koja naiđu, da ne ostane ni pomen na ljepotu“. Pjesma završava s ovim stihovima koji kao da su napisani da bi objasnili ono što gledamo već više od 30 godina između ove dvije zemlje i njihovih nacionalističkih stvarnosti koje se savršeno ogledaju iz perspektive drugoga. Problem je međutim u tome što i jedni i drugi savršeno vide sve što je problem kojeg se želi gurnuti pod tepih kod onoga drugoga, a vlastitu stvarnost odbijaju vidjeti. I sve što tvrde i jedni drugi je točno, ali uvijek bez kompletne slike onoga o čemu se govori. Počelo je s podizanjem optužnice za raketiranje izbjegličke kolone u Oluji i ubojstva civila, što je slučaj za kojeg je po svakoj osnovi nadležno hrvatsko pravosuđe, budući da se radi o napadu Hrvatske vojske na vlastite građane i najvećim dijelom na vlastitom teritoriju i dijelom na teritoriju Bosne i Hercegovine. Dakle, pravosuđe Srbije je tu posljednje nadležno. Međutim, bez obzira na tajming i irelevantnost procesa koji niti može donijeti katarzu, niti olakšanje za obitelji žrtava, ostaje činjenica da se raketiranje kolone dogodilo, a da nitko za to nije odgovarao i da, k tome, sada kad je čitava priča aktualizirana, u mainstream hrvatskoj javnosti samo raketiranje i pogibija ljudi praktično ne postoji. Što ne znači da se ta činjenica negira, ona jednostavno ne postoji, na otprilike jednak način na koji ne postoji ništa što bi problematiziralo zadane istine i povijesnu mitologiju. Prošlog vikenda je na primjer, u organizaciji Akademije za demokratski razvoj održan zagrebački plenum pod nazivom „Quo vadis Balkan“, na kojem je govorio čitav niz aktivista, političara, intelektualaca i povjesničara iz čitave regije, iza kojih stoje značajni rezultati na platformi suočavanja s prošlošću i radu na nadilaženju užasa iz devedesetih. Sve se događalo u centru Zagreba, u Hotelu Sheraton, rasprave su bile zanimljive, mediji su bili pozvani, sve skupa je snimljeno i postavljeno na YouTube, a da ni u jednom relevantnom mediju u Hrvatskoj nije izašla niti crtica sa plenuma. I sam sam moderirao panel povjesničara na temu istorijskog revizionizma u dnevnopolitičke svrhe, sa sugovornicima Dubravkom Stojanović, Ivom Goldsteinom, Husnijom Kamberovićem, Milivojem Bešlinom i Bobanom Batrićevićem, otvorili smo sve ove teme oko kojih se podiže temperatura u regiji u posljednje vrijeme, pa i oko spomenute optužnice i priopćenja HAZU-a, a nitko iz medija se nije zainteresirao da prenese što su ljudi rekli, iako su se danima bavili s tim temama. U medijima u Srbiji i Bosni i Hercegovini jeste nešto preneseno, ali ovakvo očito prešućivanje bitnih stvari i sadržaja fantastično ukazuje na to zbog čega istinsko suočavanje s prošlošću nije moguće. Iz jednostavnog razloga što se inicijative koje vode do toga prešućuju jer politika tako želi.
I kao što ne postoji politička volja u Hrvatskoj da se društvo i pravosuđe suoče s posljedicama i zločinima u Oluji, kod Srbije je slučaj da se 1995. i izbjeglički egzodus iz Hrvatske promatra kao da je riječ o nekom izdvojenom slučaju koji se događa u zrakopraznom prostoru i kad da Oluji nije prethodila 1991. godina, stvaranje paradržave na teritoriju Hrvatske sa svim zločinima koji su išli uz to i protjerivanje najvećeg dijela hrvatskog stanovništva s tih prostora. Tako da je stvar vrlo jednostavna. Hrvatska jeste ostala bez najvećeg dijela građana srpske nacionalnosti, pri čemu oni jesu sami krenuli u masovni egzodus, bojeći se odmazde, ali je isto tako istina da su mjesecima nakon oslobođenja zemlje pljačkane i paljene kuće tih ljudi i ubijani starci koji su ostali tu. No, opet, iako je sve ovo skupa poznato svima kojima treba biti poznato, pa i solidnom dijelu društva, i unatoč tome što smo vidjeli čitav niz isprika i zajedničkih komemoracija u Hrvatskoj, svaki put se kreće iz nule i vladajući se prave da nikakvih pomaka nije bilo.
Bizarni tekst Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je pak još nejasniji, jer čak i ako zanemarimo njegovu ucjenjivačku nakanu i potpuno promašeni naslov, on se u želji da ukaže na postojeće nacionalizme susjeda koji su možda i najvidljiviji prema negaciji Bosne i Hercegovine kao održive zajednice, o čemu političko vodstvo Republike Srpske ne prestaje govoriti, povlačeći čak i konkretne poteze koji zemlju dovode u pitanje – razotkriva vlastitim nacionalizmom. Primarno kroz lakonsku relativizaciju jasenovačke stvarnosti i djelovanja Alojzija Stepinca, a potom i kroz jednako nacionalistički pokušaj mijenjanja unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine.
I u čitavoj priči je najmanji problem što se ova dva nacionalizma međusobno hrane i obično razbiju sva ogledala na koja naiđu. Puno je veći problem taj što ovakvim djelovanjem onemogućavaju normalizaciju odnosa i prevazilaženje ratnih trauma te tako u psihozi drže vlastite građane i one u susjedstvu.
Peščanik.net, 01.06.2022.
Srodni link: Viktor Ivančić – Čemu HAZU?
