Počet ću s obećanom zemljom. Obećana zemlja ima užasan zdravstveni sistem. Gotovo kao neka velika evropska država, nekih 50 miliona stanovnika nema zdravstveno osiguranje. U nekim od najbogatijih dijelova zemlje svaki treći stanovnik između 18. i 60. godine nije zdravstveno osiguran.
(Bogatstvo se naime mjeri po tome kako su bogati najbogatiji.) Živjeti bez zdravstvenog osiguranja je teško. Svojevremeno su govorili: Neka ti Bog da zdravlje, drugo će već samo doći. Ali pouzdati se u boga u takvim stvarima, kad sam oboliš ili oboli netko od tvojih bližnjih, prilično je nerazumno. Crkveni dostojanstvenici su zdravstveno osigurani. Jer ako nisi osiguran i oboliš ili oboli netko s kim dijeliš život, taj će život postati nesnosan, najvjerojatnije uništen.
Budući da to, kako se kaže, svatko zna, jer je to dakle problem koji se tiče ili se može ticati svakoga, on predstavlja idealnu izbornu temu. Nudi jedinstvenu mogućnost da prikažeš protivnika u najlošijem svjetlu, a samoga sebe kao spasioca koji i malim, poniznim i poniženim donosi dostojan život. Naravno, Barack Obama je u izbornoj kampanji jako igrao na obećanje reforme zdravstvenog sistema. Taj paket obećanja sadržavao je i tzv. javnu opciju, koja bi načela monopole zdravstvenog osiguranja (i osiguranje na taj način pojeftinila), ojačala položaj vladinog programa socijalnog osiguranja za starce i ljude s određenim zdravstvenim problemima kod pregovaranja o cijenama lijekova i omogućila Amerikancima kupovanje jeftinijih lijekova preko granice. Mogli bismo reći da je bila, barem što se tiče manje imućne većine stanovništva, upravo ”javna opcija” suština obećane zdravstvene reforme.
I što se dogodilo? Nešto slično kao na svim drugim frontama izbornih obećanja. Sada se pokazuje, polagano i ne baš u udarnim naslovima, da je Obama ”javnu opciju” prodao. Tokom ljeta je iza zatvorenih vrata sklopio posao s farmaceutskom industrijom i profitnom bolničkom industrijom. ”Javne opcije” neće biti u zakonu o zdravstvenoj reformi, profiti osiguravajućih korporacija, proizvođača lijekova i industrije ponuda zdravstvenih usluga neće biti ugroženi, a Obama će imati novca za sljedeću izbornu kampanju. Poruka je jasna, ohrabrujuća i kruta. Ranjivom dijelu stanovništva: crknite, a onima s poslovnom žicom: bogatite se. Problem je sada u tome da Obamu niti establišment njegove vlastite stranke više ne sustiže. U senatu je još uvijek barem 51 demokratski poslanik, dovoljno za većinu glasova koji bi poduprli “javnu opciju”. Zato vodeći demokratski funkcionari igraju igre koje bi osigurale da “javna opcija” ne dođe na glasanje. Sada treba spasiti predsjednikov obraz. Tako se ispunjavaju izborna obećanja.
Zanimljivo pri svemu tome je (između ostalog) sljedeće. Gospodin koji u dubokoj vjeri u socijalnu pravednost ustrajno razotkriva prljavu Obaminu trgovinu oko zdravstvene reforme, Miles Mogulescu, na internetskoj stranici The Huffington Post je čitaocima koji se odazivaju na njegove priloge ovako odgovorio: Kada god pišem kritički o Obami i demokratima u kongresu, primim brojne komentare ljudi koji se smatraju progresivnim i kažu mi da nikada više neće glasati za Obamu niti za demokrate, da će na sljedećim izborima ostati kući ili glasati za manje stranke koje nemaju nikakvih mogućnosti za uspjeh. Moja namjera, tumači Mogulescu, nije ohrabrivati takvo razmišljanje. Zar ljudi koji pišu te komentare doista misle da će se stvari okrenuti na bolje ako pomognu republikancima da ponovno dođu na vlast? Njegova je namjera pridonijeti mobilizaciji progresivnih sila, jer ako nema društvenih kretanja koja pritišću na izabrane predstavnike, ti neće ostvarivati programe za čiju su realizaciju izabrani. Razotkrivanje istine o sramotnoj trgovini predsjednika Obame i demokratskih parlamentaraca trebalo bi ih prisiliti na povratak na pravi put, na davanje prednosti interesima birača pred partikularnim korporativističkim interesima.
To su dileme s kojima se suočavamo i u Sloveniji. Na razmišljanje koje sam naveo možemo odgovoriti: lijepo i krasno i divljenja vrijedno. Ali koliko je realna takva politika, ta nada da birači na izabrane demokratske predstavnike mogu utjecati? Možda. Ali ništa manje nije vjerojatno da upravo nada, nada da je nama, običnim građanima, na njih moguće utjecati, čuva ne samo vlast predstavnika koji su iznevjerili birače, nego im i dopušta da nastave prljave poslove. Dok se tako nadamo, ostaju referentna tačka našeg razmišljanja i djelovanja. Mi smo ti koji se vrtimo oko njih, umjesto da su oni ti koji bi se ravnali prema nama.
Ta temeljna logika važi za lijeve i desne, premda simetrije između tih temeljnih pozicija nema mnogo. Desni birači, barem mi se tako čini, podupiru svoje voditelje, pa iako ti od njih brisali cipele. Riječ je o nekoj predanosti koja se korijeni s onu stranu racionalnog razmišljanja i brige za vlastito dobro i dostojanstvo. I među lijevim se nalaze takvi, no u naša ih je vremena sve manje. Danas lijevi birači svoje voditelje mogu podupirati i rušiti. Ovisno o tome kako ih ocjenjuju. A ocjena je ovisna o tome da li izabrani predstavnici ispunjavaju programe i obećanja s kojima su išli na izbore.
U tome je moć i slabost lijevog izbornog tijela. Veliki dio tog elektorata ne voli da ih se pravi budalama. Čuva, pa i kad je riječ o ”našim”, temeljna mjerila dopustivog i nedopustivog. Bez tih mjerila i razlikovanja nema politike. No ta se moć, paradoksalno, prevodi u političku nemoć. Desni birači će većinom slijediti svoje, pa neka se što bilo dogodi. Lijevi neće ići na izbore ili će birati takve koji imaju malo mogućnosti za uspjeh. Ponuda na političkom tržištu je ograničena, njime dominiraju velike korporacije. Lijeve vlade padaju, lijevo izborno tijelo ostaje bez reprezentacije i pretvara se u politički leš. Lijevi politički funkcionari, koji gube birače jer se ti ne puštaju obmanjivati i natezati u beskonačnost, puze prema desnici. A jer ne mogu računati na glasove svojih vjernih desnih birača, traže potporu kod desnih kolega. Politiku kroje tako da bi im udovoljili. Od političke alternative koju su obećavali ne ostaje ništa. Uništili su je dugoročno. No tu ne važi ono: Poslije mene potop, nego: I nakon potopa mi.
Dnevnik.si, 20.03.2010.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 20.03.2010.
