Ovih dana je u brojnim svetskim medijima objavljeno: „Kreacionizam je konačno pobeđen!“. Iako ne mislim da kreacionističku dogmu može bilo šta uzdrmati, a posebno ne neki tričavi i trivijalni materijalni dokazi naučnih teorija, svakako se mora priznati da je objava jednog velikog otkrića ovih dana napravila bar malu neprijatnost zagovornicima takve ideje. Vest je projurila svetom kao uragan! Doduše, moramo konstatovati da smo mi u zemlji Srbiji prilično imuni na bilo kakve vesti iz nauke i ne damo se tako lako uključiti u opštu euforiju (osim ukoliko je usko vezana za naše malecne politikantske basne).

Priča počinje u eocenskoj epohi, pre 47 miliona godina, u okolini vulkanskog jezera obrasloj vegetacijom tropskih kišnih šuma. Da stvar bude zagonetnija, to jezero, kada bi još uvek postojalo, danas bi pripadalo državi Nemačkoj, gde, bar u novijem vremenu, nema ni traga od živih predstavnika takve flore (osim u staklenim baštama). Male životinje, veličine mačke dugačkog repa, uživale su u toploj i bujnoj klimi tog doba. Nakon izvesnog vremena, ne možemo znati o kom broju miliona godina se radi, ova stvorenja naizgled nestaju sa lica Zemlje. Ili bar sa tog područja! Sumnja se da su povremena ispuštanja otrovnih vulkanskih gasova sa dna jezera mogla, s vremena na vreme, ubiti većinu okolnih stanovnika. Leševi bi tada ostali netaknuti, jer ne bi bilo nikoga ko bi ih pojeo i razvukao po okolini. Jednom kada su dospeli na mekane jezerske sedimente, postepeno su se mineralizovali delovanjem bakterija, a obrisi nekadašnjih tela, ne samo kosti, ostavljali su dugovečna svedočenja o izgledu i građi ovih organizama.

Godine 1983. jedan amaterski „lovac na fosile“ otkriva savršeno očuvane ostatke drevne životinje u iskopini Mesel u blizini Frankfurta, dobro poznatoj po prebogatoj kolekciji fosila. Nalaz ostaje u zapećku naredne dve decenije zahvaljujući neznanju pronalazača, ali ga on, srećom, nudi jednom trgovcu fosilima u Nemačkoj. Tako, otkupom, nalaz stiže u Univerzitet u Oslu u ruke uzbuđenom naučniku Hurumu. Počeo je nastavak ove priče, nakon čitavih 47 miliona godina.

Posle dve godine intenzivnih analiza, sada već uvećana ekipa naučnika odlučuje da objavi svoje otkriće. U godini Darvina, sasvim prikladno, otkrivenoj vrsti daju ime Darwinius masillae, a pronađenu jedinku, ženku, nazivaju Ida. Ida je toliko dobro očuvana da se moglo zaključiti i šta je bilo na meniju njenog poslednjeg obroka – semenke, voće i lišće. To je bila mlada ženka sa mlečnim zubićima, stara svega oko devet meseci. Ovaj pronalazak ne bi bio ništa posebno u moru fosila koje nauka svakodnevno otkriva, da rezultati proučavanja nisu ukazali na nešto sasvim posebno – to je vrsta drevnih primata koju možemo smestiti u samu osnovu evolucione grane koja je vodila evoluciji majmuna i čoveka.

Naime, na osnovu mnogih karakteristika Ida se svrstava u red Primates u koji spadaju polumajmuni, majmuni novog sveta, majmuni starog sveta (nama najpoznatiji i najbliži srodnici – šimpanza, gorila, orangutan, itd) i, naravno, čovek. Iako liči na lemura (polumajmuna), Ida ima neke karakteristike na osnovu kojih se ne može svrstati u ovu grupu. Možda najvažnija osobina koja je ubraja u primate jeste palac u opoziciji sa ostalim prstima, što je karakteristika šake svih primata, pa i čoveka. Takođe, izgled članka na zadnjim nogama upućuje na mogućnost izdizanja životinje na noge i srodničke veze sa majmunima. Vreme od 47 miliona godina, na koliko se datira starost Ide, blisko je vremenu koje je nauka odavno procenila kao vreme divergencije polumajmuna i majmuna.

Zašto je ovaj pronalazak toliko značajan? Ida nije prvi fosil koji se povezuje sa predačkom linijom majmuna i ljudi. Fosil iz Kine, slične starosti, već je uvršten u isti evolucioni put, iako se prilično razlikuje od Ide. Ovaj podatak nam govori da, kao što je to obično slučaj, u isto vreme mogu postojati veoma raznovrsne vrste koje su slične po nekim ključnim karakteristikama na osnovu kojih se može pratiti evolucija čitave raznorodne grupe. Darwinius masillae najverovatnije nije direktni predak današnjih majmuna i ljudi, ali jeste jedna od vrsta koja je evolucijom stekla karakteristike važne za dalju evoluciju ka savremenim majmunima i čoveku. Zbog toga ona jeste „karika koja nedostaje“! Jednostavno, savršeno se uklapa u evolucionu putanju koju je nauka predvidela i bez fosilnih nalaza. Ida je materijalna potvrda naučnih predviđanja zasnovanih na dobrom poznavanju mehanizama evolucionih promena (teorije).

Pošto znamo da postoje oni koji nikako ne mogu da skapiraju kako to nauka funkcioniše, za koje su naučne teorije ravne čistim spekulacijama, a naučna predviđanja ništa drugo do naučna fantastika, Ida je još jedan opipljiv dokaz da nauka „radi“. Njen značaj je utoliko veći što je vezana za priču o našoj vrsti. Ida je, samim tim, još jedan dokaz da jesmo životinje povezane svojom prirodnom istorijom sa drugim živim bićima na ovoj planeti.

Ne znam kako će se Ida odraziti na kreacionističke umove, ali mogu pretpostaviti bar dva ishoda. Prvo, oni koji su kreacionizam progutali bez ikakve svesti o postojanju alternative, neće ni čuti ovu priču. U sredstvima obaveštavanja koja takvi ljudi prate, među vestima o folk-skandalima, komšijskim svađama ili sitnim/krupnim pucnjavama, neće se pojaviti ni reč o Idi.

Drugoj grupaciji pripadaju oni „učeni“, ali prestrašeni od mogućnosti da nismo specijalne kreacije blagonaklonog tvorca. Takva emotivna barijera za racionalno rezonovanje verovatno je sasvim neprobojna. Setila sam se Ričarda Dokinsa koji govoreći o takvoj barijeri u svojoj knjizi „Zabluda o bogu“ (Heliks, srpsko izdanje) citira jednog od uglednijih kreacionista: „Kad bi se svi dokazi u svekolikom kosmosu okrenuli protiv kreacionizma, ja bih to prvi priznao, ali bih i dalje bio kreacionista jer na to upućuje reč božja. Od toga ne smem odstupiti.“

Dakle, ne mislim da je ovo otkriće porazilo kreacionizam kao što optimistički tvrde svetski mediji. Ida je važna za nauku i za one koji žele da razumeju njen značaj. Na kraju krajeva, to je možda i dovoljno.

 
Peščanik.net, 24.05.2009.


The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)