Karamarko, Kosor i Sanader na Tuđmanovom grobu, foto: Boris Ščitar/PIXSELL

Karamarko, Kosor i Sanader na Tuđmanovom grobu, foto: Boris Ščitar/PIXSELL

Dvije reporterke Jutarnjeg lista prošlog su se petka po novinarskom zadatku zatekle u zagrebačkom lokalu NK Jarun, smještenom valjda negdje na Jarunu, gdje su se – nakon obilježavanja 27. godišnjice osnivanja Hrvatske demokratske zajednice – radi neformalnog druženja okupili brojni aktivisti i pripadnici vrha slavljeničke partije. U reportaži koju su objavile u nedjeljnome broju lista citirale su izjave više od trideset istaknutih stranačkih ličnosti što su se referirale na samo jednu temu – zašto Tomislav Karamarko mora otići?

Oko dobrovoljne ili prinudne, ali svakako hitne smjene aktualnoga partijskog vođe, svi su se sugovornici složili, no objašnjenja i razlozi što su ih uz to nudili bili su dosta šaroliki: od toga da se Karamarko ‘pogubio’ i da se ‘više ne snalazi’, da je oduvijek bio politički diletant i neznalica, da je trebao otići još i mnogo ranije, da bez prestanka proizvodi neprijatelje, da ‘troši ljude bez imalo empatije’, da sve odluke donosi sam i ignorira najbliže suradnike, da je trebao sjediti u Vladi a ne u kavani hotela Sheraton, da je svojom sivonjskom tvrdoglavošću i autizmom izazvao izvanredne izbore i doveo stranku do ruba provalije, da je ‘bez energije’, ‘mršav’ i ‘neispavan’, da ne raspolaže ni minimumom pregovaračkih kapaciteta, da se pokazao nedoraslim povijesnom trenutku i ukazanom povjerenju, pa sve do ocjene da će ‘baš oni koji su mu se ulizivali prvi krenuti u njegovo rušenje’.

Redom njihova pojavljivanja u tekstu, novinarkama su iskaze o nužnosti što skorije dekapitacije Tomislava Karamarka dale sljedeće stranačke osobe: ‘izvor iz HDZ-a’, ‘ljudi iz Karamarkova kruga’, ‘izvor iz vrha HDZ-a’, ‘jedan HDZ-ovac’, ‘jedan naš sugovornik’, ‘drugi naš sugovornik’, ‘jedan poznavatelj unutarstranačkih odnosa’, ‘naš sugovornik’, ‘Karamarkov bliski suradnik’, ‘mnogi članovi stranke’, ‘jedan izvor iz HDZ-a’, ‘pouzdani izvor’, ‘jedan član stranke’, ‘naš drugi izvor’, ‘sugovornik iz HDZ-a’, ‘jedan HDZ-ovac’, ‘drugi HDZ-ovac’, ‘treći HDZ-ovac’, ‘upućeni izvor’, ‘jedan član Predsjedništva stranke’, ‘jedan od sugovornika koji Karamarka dobro poznaje’, ‘izvor iz stranke’, ‘jedan član HDZ-a’, ‘naš sugovornik’, ‘drugi naš sugovornik’, ‘naš dobro informirani sugovornik’, ‘jedan razočarani HDZ-ovac’, ‘drugi razočarani HDZ-ovac’, ‘jedan član stranke’, ‘donedavno bliski Karamarkov suradnik’, ‘donedavno bliski Karamarkovi suradnici’, ‘jedan Brkićev suradnik’, te ‘jedan istaknuti član stranke’.

Ovaj zadnji bio je i najinteresantniji, jer je unio u štivo decentnu notu skupne samokritike. ‘Nije kriv samo Karamarko. Ako smo mi to sve znali o njemu, zašto nismo ništa napravili, zašto to nismo doveli u red? Zašto nismo upozoravali? (…) I to je jedan ozbiljan problem u HDZ-u, ta šutnja’, podvukao je ‘jedan istaknuti član stranke’.

Dakle, ‘ta šutnja’. U momentu dok vođa tetura u agoniji, ali još nije posve sigurno da će se stropoštati u blato, ‘ta šutnja’ nastupa u specifičnom obliku, u formi zamaskirane glasnosti, takoreći, i najbolje je ilustrira upravo reportaža koju sastavlja the ghost speaker u tridesetak izdanja. Terenski žurnalizam još jednom je potvrdio poznatu stvar da prosječan visokorangirani hadezeovac, biće sa zavidno elastičnom kičmom i karakterom od plastelina, ima svoje ‘ja’ koje se zove ‘naš pouzdani izvor’ ili nekako slično.

Sve dok aktualni stranački poglavar daje makar i jedva zamjetne znakove života, visokorangirani hadezeovac može biti slobodnomisleća osoba jedino pod lažnim identitetom, pa se iznošenje vlastitih stavova odvija u tegobnome procesu ilegalnog rada, gdje se ovaj iskazuje kao sitni konfident, zlobni doušnik i plaćenik bulevarske štampe. Na snazi je čelično partijsko pravilo: ne upuštaj se u interne političke obračune bez adekvatne kamuflaže, stopi se s okolišem i čekaj da priroda učini svoje, što je ujedno i znak za akciju.

A već dva dana po objavljenoj reportaži, u utorak, nakon što je priroda svoje odradila – nakon što je Tomislav Karamarko isporučio željno iščekivanu ostavku – ‘ta šutnja’ će se preokrenuti u svoju radikalnu negaciju. Klonuli lider s punim pravom može očekivati da mu svaki od vjernih partijskih drugova u njušku saspe svoj kategorični ‘Mrš!’, i neće to smatrati izrazom vulgarnosti, jer mu je dobro poznato – budući da je dao i osobni doprinos uvježbavanju takvoga kolektivnog refleksa – kako je taj ‘Mrš!’ samo skraćenica za mišljenje reanimiranih šupaka.

Banalne novinske kodne oznake ustupit će mjesto osobnim podacima, jer to diktira psihologiju čopora koji, nakon što je skriven u busiji strpljivo čekao da žrtva malaksa, kreće u euforičan hranidbeni juriš. Bitno je da plijen nije u stanju pružati otpor. Ako – uz poslovične sentimente prema ustaštvu – postoji išta što presudno obilježava HDZ, onda je to činjenica da je riječ o stranci s izrazito razvijenim strvinarskim mentalitetom.

Dok se nadvija nad tijelo mrtvog ili smrtno ranjenoga naredbodavca, spreman da mu izbljuje u lice strašnu istinu koju o njemu sve vrijeme zna, visokorangirani hadezeovac više nije ‘naš upućeni izvor’, ‘dobro informirani Netko’, nego je on autonomna ličnost, persona, prvo lice jednine, ime i rezime iz kojeg će prokuljati sluzavi vodopad osobnog integriteta. Nastupa kratko ali slatko razdoblje hipertrofirane odvažnosti: nagla potrošnja bogate zalihe srdžbe što je akumulirana u godinama klimoglave pokornosti.

Slijede dakle tipično hadezeovske žrtvene orgije, razuzdani postmortalni linč, politički horor koji nije preporučljiv mlađima od osamnaest godina, ali zato odraslima nudi opuštanje i relaksaciju uz programski sadržaj iz B-produkcije. Unutarstranačko klanje Tomislava Karamarka imat će, naime, sve karakteristike masovnoga zločina, s jednom žrtvom i stotinama počinitelja. Iznova ćemo se osvjedočiti u pagansku prirodu domoljubne partije čiji članovi kupanjem u krvi žrtvenoga jarca ispiru mučnu prošlost, simuliraju ritualno iscjeljenje i šire glas o nevinosti preživjelih.

Malo je što silovitije od epigonske odmazde. Frustrirani poslušnici u pravilu nemaju milosti kada dospiju u priliku da s razvlaštenim moćnicima namire račune za ‘tu šutnju’ u koju su uložili ništa manje od zgaženoga dostojanstva. No, teško je HDZ-u iskočiti iz svoje kože: ne možeš militarizirati društvo i paliti rulju narativima o krvi, tlu i ‘svetoj obrani Domovine’, a iznutra njegovati demokratsku slobodu izjašnjavanja, nego moraš računati na kompletan aranžman, s prostim pravilima općenja između nijeme mase i neprikosnovenoga autoriteta, čiji će zemni ostaci, po isteku roka trajanja, najprije biti oglodani združenim partijskim radom, a potom bačeni na najbliže smetlište.

Tako je bilo s Ivom Sanaderom, kojeg su dojučerašnji jataci masakrirali tako temeljito da ga šira javnost i dandanas – dok putuje između kuće i sudnice – prepoznaje kao stotinjak kilograma mljevenoga mesa; tako je bilo s Jadrankom Kosor koja kao najdražu relikviju čuva ožiljak od stranačkoga đona na donjem dijelu leđa; tako je, napokon, bilo i s Ocem utemeljiteljem Franjom Tuđmanom, kojeg je Sanader ‘detuđmanizirao’ u skoro dva mandata (smaknuvši usput njegova ambicioznog poltrona Ivića Pašalića), da bi dio stare slave i simboličke važnosti ovaj uspio povratiti tek u drugoj generaciji kolebljivih adoranata.

Tako će, razumije se, biti i s Tomislavom Karamarkom. Tradicija obvezuje. Reporterkama Jutarnjeg lista vjerojatno nije bio poznat detalj (ili im ga nije razjasnio ‘naš upućeni izvor’) da čuveni refren domoljubne budnice što se prošloga petka u lokalu NK Jarun više puta zaorio iz grla pivom nalivenih hadezeovaca – ‘Tko na tvrdoj stini svoju povijest piše…’ – zapravo opisuje kamenovanje paloga vođe.

Čitatelje stoga upozoravamo da pripreme kokice i osvježavajuće napitke, jer će se u redovima HDZ-a dogoditi raskošno krvoproliće, masovno ubojstvo s jednom žrtvom i armijom počinitelja, sa svim pikantnim detaljima koji uz to idu: vađenjem crijeva, kopanjem očiju, kidanjem prstiju, otkrivanjem bankovnih računa, medijskim demoniziranjem i, naposljetku, izbacivanjem iz partije…

Jeste, sve je to već viđeno, sve je to pomalo dosadno i gnjavatorski, no valja se nadati da će uporno ponavljanje dovesti do kvalitativnog napretka, da će najhrvatskija hrvatska stranka jednom ipak shvatiti kako je za pravu društvenu zabavu i stvarnu političku preobrazbu potrebno da unutar sebe režira zločin obrnute dramaturgije – s jednim počiniteljem i armijom žrtava.

Novosti, 25.06.2016.

Peščanik.net, 26.06.2016.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)