Džamala, pobednica Evrovizije 2016, foto: Martin Meissner/AP

Džamala, pobednica Evrovizije 2016, foto: Martin Meissner/AP

Pored učešća Australije koja umalo da pobedi, u Štokholmu je ove godine posebno bilo zanimljivo i to što je takmičenje Evrovizije poprimilo oblik muzičkog rijaliti programa, te se uz vidno promenjenu produkciju (mračniji ton i izuzetne vizuelne efekte) izmenio i način biranja pesama. Fokus je sada na kvalitetu pesme o kojem odlučuju žiriji iz svake zemlje učesnice, dok se glasovi publike, koji se takođe sabiraju po zemljama, više ne prezentuju javno nego se daju zbirno. Očita je namera da se u drugi plan potisnu potencijalni i stvarni „međunarodni“ antagonizmi tako što se glasovi publike ne čitaju po zemljama. U takvoj preraspodeli moći, gde „Evropa“ „ujedinjeno glasa“, a Kina i Sjedinjene Države gledaju, Ukrajina koja ni u jednom glasanju nije bila prva – žiriji su izabrali Australiju, a publika Rusiju – odnosi pobedu. Ovogodišnji slogan Evrovizije glasio je „Come together“, ali čini se da su se zbližile jedino Evropa, Australija, Kina i Sjedinjene Države, pošto su mnogi fanovi Evrovizije ostali nezadovoljni zbog kršenja pravila koja zabranjuju politizaciju ove „zabavne“ priredbe.

Na samom kraju finalne večeri odvijala se upravo politička drama. U napetoj trci za pobednika našle su se Rusija i Ukrajina. Sa neprijatnom tenzijom, i to ne u iščekivanju pobednika jer svima je već bilo jasno da će Ukrajina pobediti, već zbog simbolike situacije u kojoj ljudi na ekranima praktično posmatraju „sukob“ Rusije i Ukrajine koji „nadgleda“ Evropa. Što se glasova publike u ovoj petominutnoj trci tiče, Rusija će odneti pobedu, ali u konačnoj raspodeli ukrajinska će dirljiva pripovest o etničkom čišćenju ipak prevagnuti sa dvadeset i tri glasa više od Australije.

Najveće iznenađenje ovogodišnjeg evrovizijskog spektakla svakako su Ukrajina i Australija. Prva sa agitacijskom pesmom “1944” u maestralnom izvođenju Jamale; potonja zbog samog učešća i dobrog plasmana na kraju. Jamalina pesma za temu ima progon Tatara sa Krima pred kraj Drugog Svetskog rata. Tada su sovjetske trupe pod komandom Staljina kažnjavale sve (potencijalne) nacističke kolaboracioniste. Pevačica iz Ukrajine veruje da je “istina koju pesma prenosi” dotakla i ujedinila ljude. Zaista, ukrajinska pesma je stekla ogromne simpatije i žirija i publike. Čak su i žiriji postjugoslovenskih država, umesto nekoj od komšijskih zemalja, što je bila uobičajena praksa, najveći broj bodova dali upravo Ukrajini i Australiji (posebno zanimljivo u slučaju Srbije, bodovi su otišli Ukrajini, a ne, recimo, Rusiji, pri čemu je Rusija, za razliku od Ukrajine, imala klasičan evrovizijski hit sa dobro osmišljenim i skupim nastupom).

Pažnju treba skrenuti i na to kako su organizatori opravdali učešće provokativne ukrajinske pesme. Pošto je reč o istorijskoj činjenici (kao da je istorija tu bez ikakve veze sa aktuelnom situacijom „na terenu“), tvrde organizatori Evrovizije, pesma je s punim pravom učestvovala (i pobedila) na ovogodišnjem takmičenju. Ove godine smo doživeli, dakle, da organizatori zabavnog evrovizijskog programa donose sud ne samo o kvalitetu pesama već i o vrednosti istorijskih činjenica. Biće zanimljivo videti reakciju organizatora ako i druge zemlje počnu da šalju pesme o progonima koji su utkani u njihove nacionalne identitete.

Sa pesmom „Iza osmeha“ – zvanična verzija na engleskom glasi „Goodbye (Shelter)“ – za Srbiju se na Evroviziji ove godine takmičila Sanja Vučić, pevačica raskošnog glasa i frontmenka kruševačkog ska-rege benda ZAA. Ona je nastupila sa pesmom o nasilju nad ženama. Na kraju, i nije tako loše prošla, našavši se na osamnaestom mestu. Poseban osvrt zaslužuje zalaganje pesme iz Srbije protiv partnerskog nasilja (iz tog ugla, kostimi domaćih predstavnica bili su krajnje neprikladni). Prošle godine, u Srbiji su ubijene 32 žene u partnerskom nasilju, a da država na to nije adekvatno reagovala. Izvan granica, Srbija se pak predstavlja kao društvo kome je veoma stalo do rodne ravnopravnosti. Moglo bi se to shvatiti i kao autorefleksivna kritika i upotreba međunarodne scene za agitaciju kod kuće. Pa ipak, sve je u tom nastupu praktično bila laž: i alternativna muzička scena koja se stranom pogledu nudi kao domaći mejnstrim, kao i zabrinutost zbog rodno zasnovanog nasilja.

Jedna od velikih tema ovogodišnje Evrovizije bila je izbeglička priča. Plesnom tačkom „Sivi ljudi“ u prvom danu polufinalnih izvođenja, Šveđani su pokušali da skrenu pažnju na humanitarnu krizu. Sve bi to bilo u redu da za ove ljude granice već uveliko nisu zatvorene. Humanitarna kriza bila je samo povod za „kreativni“ osvrt, a ne za ozbiljno skretanje pažnje na ugroženost stotina hiljada ljudi. Dok se na idealizovanoj slici Evrope „sivi ljudi“ sa pozornice spuštaju među „bele“(?), „beli“ širom evropskih zemalja pozivaju na linč izbeglica. Priča postaje još apsurdnija kada u obzir uzmemo i plesnu tačku drugog dana polufinalnih izvođenja u kojoj se ljudi takmiče u plesu sa mašinama. Shvativši da zapravo nije važno ko je bolji, ljudi praktično reše da dopuste mašinama da postoje. Izbeglice ili mašine, nebitno je šta ste, Evropa vas sve prihvata, poručuje nam (lažno) ovogodišnji evrovizijski spektakl.

Ovogodišnja Evrovizija kaže i da je vreme da zaboravimo na isključivi evropski identitet. On se očigledno ne može stabilizovati nikakvim kulturnim inženjeringom (čiji je Evrovizija bitan element), pa su organizatori očigledno digli ruke od tog posla. Ove godine imali smo Australiju (koja se takođe predstavila sa jednom „manjinskom“ pričom, što ne odgovara stvarnom stanju stvari) kao jednu od zemalja učesnica, kao i američku muzičku zvezdu Justina Timberlakea. Umesto „jedinstvenog“ evropskog identiteta sada se nazire ideja još „jedinstvenije“ globalne kulture. A tu Srbija nije pogrešila: tačno je pogodila simboliku, jer u globalnoj kulturi (novca) i mejnstrim i alternativno, i angažovano i zabavno, pripadaju u stvari samo industriji zabave.

Posle ovogodišnjeg takmičenja ne možemo znati šta sledi. Hoće li se takmičarskom delu programa priključiti i Kina i Sjedinjene Države (što bi bio zanimljiv odraz imperijalne kulturne politike sa središtem u Evropi), ili će te dve zemlje ostati samo posmatrači ovog sada globalnog spektakla? Umesto nagađanja, vratimo se na Australiju: ta zemlja se pokazala kao savršena učesnica – pored toga što je poslala pesmu koja idealno odgovara evrovizijskom žanru, njena predstavnica odgovara idealizovanoj slici Australije na kojoj dominiraju australijski „ne-beli“ narodi. Licemerje se tako ispostavilo kao najvažniji kriterijum za učešće.

Peščanik.net, 15.05.2016.