Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Engleski teoretičar književnosti, Terry Eagleton, svoju knjigu Zašto je Marks bio u pravu (2011) počinje rečenicom: „Saznanje da je marksizam gotov bilo bi muzika za uši svim marksistima na svetu“.1 Drugim rečima, želja svakog marksiste je da to više ne bude.2 Svet u kome ne bi bilo potrebe za marksističkim svetonazorima bio bi svet bez kapitalističke eksploatacije. U pokušaju da produbi ovaj paradoks, Eagleton marksistu poredi sa lekarom. Naime, poput marksiste, lekar je pervertirano biće koje zadovoljstvo traži u lečenju pacijenata kojima potom neće biti potreban.3 Konačno, baš kao marksisti, i lekari bi želeli da više nikada nikome ne budu potrebni.

Da su nam i marksisti i lekari još uvek potrebni pokazala je pandemija korona virusa. U svom osvrtu na problem zdravlja u kapitalizmu, sociološkinja Eva Illouz ispravno zaključuje da je sprega našeg zdravlja i tržišta u pandemiji postala „bolno jasna“. Prvo šta je pokleklo u velikom talasu oboljevanja bila je ekonomija. Pandemija nas je navela da razmišljamo o suštini marksizma – ideji da iza svakog rada stoji čovek. Ipak, da iza svakog čoveka treba da stoji stabilan zdravstveni sistem, nekim evropskim zemljama trebalo je nacrtati. Tek pošto je Londonski imperijal koledž napravio simulaciju mogućeg širenja virusa, Velika Britanija odustala je od strategije „imuniteta krda“. Naučne projekcije pokazale su da, ukoliko se strožije epidemiološke mere ne bi sprovodile, britanski zdravstveni sistem ne bi izdržao tako visoku stopu hospitalizacije. Iako promena pravca u britanskoj borbi sa pandemijom govori pre o ekonomskoj racionalnosti nego o humanom pristupu, problemi javnog zdravstva i nauke vraćeni su u žižu javnosti.

Dva događaja pokazala su kakvo je stanje sa zdravstvom i pandemijom kod nas: s jedne strane, uredba o informisanju u vreme pandemije korona virusa, i s druge, hapšenje novinarke Ane Lalić povodom teksta o uslovima rada u Kliničkom centru Vojvodine. Dok brzopleto doneta – i još brže povučena – uredba govori o haotičnom upravljanju krizom, optuživanje novinarke za širenje lažnih informacija pokazuje da se o stvarnim kapacitetima zdravstvenog sistema ipak ne sme govoriti.

Loše stanje u zdravstvu Srbije svakako nije novost. O tome najbolje govori odnos prethodnih vlasti prema državnom zdravstvenom sistemu. Naime, izveštaj o oblicima, uzrocima i rizicima korupcije u sistemu zdravstva koji je Agencija za borbu protiv korupcije objavila 2012. jasno ukazuje na sistemske probleme, odnosno preporuke za njihovo unapređenje. Jedna od tih preporuka je uređenje konkurentnog sistema zdravstvenog osiguranja, u kome bi fondovi bili nezavisne institucije, dok bi se privatne ustanove uključile u obavezni sistem zdravstvenog osiguranja. Time bi, konačno, privatno zdravstvo postalo konkurencija državnom. Imajući u vidu dosadašnje neulaganje u zdravstvo, jasno je koliko ova preporuka nije uvažena. Štaviše, jedina strategija koja se do sada nazire jeste ideja da javno zdravstvo postane toliko nekonkurentno da se jednog dana ukine.

Posebno zanimljiv odeljak ovog izveštaja čine uzroci korupcije. Kao glavne stavke navode se netransparentnost u donošenju zakona i odluka, te loše upravljanje ustanovama zbog partijskog zapošljavanja, „tako da se na mesto direktora ne biraju najbolji već lojalni“.4 Sve nam govori da stvari ni danas nisu drugačije. Stoga je razumljivo da su kapaciteti našeg zdravstva za borbu sa pandemijom ograničeni. Jasno je dakle da su veliki centri za prijem pacijenata sa slabim simptomima nužnost. Još je jasnije da su to morale biti nekakve hale, jer nema dovoljnog broja bolnica i lekara.

Možda najbolji pokazatelj višedecenijske nebrige o zdravlju građana jesu količine novca koje se od Republičkog fonda za zdravstvo preusmeravaju na druge prioritete. Vlada je tako krajem 2019. preusmerila 60 miliona dinara iz zdravstvenog fonda na međunarodnu promociju Srbije u okviru kampanje „Srbija stvara“. Isto tako je 1,7 milijardi otišlo iz podrške Republičkom fondu za zdravstvo ka javnom preduzeću „Putevi Srbije“. Pandemija virusa pokazala je da nema ekonomije bez zdravih ljudi. Tom logikom, sređenim putevima Srbije gaziće oni koji su do sada gazili po našem zdravlju.

Autorka je teoretičarka kulture, doktorirala na Univerzitetu u Notingemu, na programu za Studije Jugoistočne Evrope.

Peščanik.net, 06.04.2020.

KORONA

________________

  1. Terry Eagleton, Why Marx was Right / Zašto je Marks bio u pravu, New Haven and London: Yale University Press, 2011, 1.
  2. Eagleton 2011, 1
  3. Eagleton 2011, 1
  4. Agencija za borbu protiv korupcije, „Izveštaj o oblicima, uzrocima i rizicima korupcije u sistemu zdravstva“, 2012, 16.