Fotografije čitalaca, Damir Romanov

Fotografije čitalaca, Damir Romanov

Kada su krenule medijske priče o uslovima rada nedostojnih ljudskog bića u fabrikama kompanije Jura, dotakao sam se nekih otvorenih pitanja (ovde i ovde). Na neka od njih, odgovori su očigledni – na primer, da nije dozvoljeno terati zaposlene da nose pelene. Mnogi od navoda bivših zaposlenih u ovoj kompaniji nisu međutim mogli biti precizno provereni. I sami novinari imali su poteškoća da pristupe poslodavcu, o radnom prostoru da ne govorimo. U javnost je dospeo i bizaran segment da je ugovor o radu zaposlenih označen kao tajna.

Dnevni list Danas je dva meseca nakon zahteva za dostavljanje informacije od javnog značaja o izvršenim inspekcijskim nadzorima u Juri, konačno dobio i objavio odgovor Inspekcije rada. Sada postoji zvanična potvrda državne službe, i to ne bilo koje nego upravo one koja je osnovana da štiti prava radnika, o tome šta se dešavalo u Juri. Verujem da je to samo jedan mali segment ukupne slagalice, ali svejedno je vredan analize, posebno u nekim obelodanjenim detaljima.

Najpre, počnimo od izjave ministra Vulina da je u Juri sve „čisto“ jer su se inspekciji obraćali samo bivši, a ne i aktuelni zaposleni Jure. Ova izjava je delimično potvrđena izveštajem Inspekcije rada – samo je jedna zaposlena podnela prijavu u vreme kada je bila u radnom odnosu sa Jurom. Nije sasvim jasno međutim u kojem univerzumu je to znak da se sve radi po zakonu i drugim propisima? Naprotiv, činjenica da se zaposleni ustručava da zatraži zaštitu svojih prava u vreme trajanja radnog odnosa, a tek pošto se – svojom voljom ili voljom poslodavca – okonča njegov pravni odnos sa Jurom pokuša da se angažuje na tome da se nešto promeni, verovatno radi moralne satisfakcije i za dobrobit onih koji su ostali da rade u lošim uslovima, govori o stepenu zastrašenosti zaposlenih i izvesnosti njihove viktimizacije u slučaju da se otkrije da su se odlučili na „tužakanje“ nesavesnog poslodavca državi. Nije dakle to znak da je sve u redu, to je znak da nešto ozbiljno ne valja u odnosima zaposlenih i poslodavca.

Sledeća činjenica koja privlači pažnju jeste poklon subjekta inspekcijskog nadzora inspektoratu rada. Ova činjenica verovatno ne bi ni bila poznata javnosti, da je samo rukovodstvo Jure nije potvrdilo nakon istraživanja Insajder.net-a – verovatno očekujući da sada dosadni novinari odustanu od daljih istraživanja, jer je Jura „pošteno platila“ svoj ekstateritorijalni status kada je reč o primeni radnopravnih normi u fabrikama u Nišu, Rači i Leskovcu. Ministarstvo je potvrdilo da je Jura poklonila odeljenju inspekcije rada u Nišu dva automobila (južnokorejske proizvodnje) kako bi povećala njihove kapacitete za terenski rad i poboljšala uslove rada inspektora. Plemenito, nema šta. Verujem iskreno da se ovime neće baviti organi policije i tužilaštva, na koncu ni sudovi, jer bi se u protivnom morale krivičnopravno kotrljati neke visoko pozicionirane glave Ministarstva rada u doba primanja poklona 2013. godine. Sama ideja da je potpuno normalno primiti poklon od nekoga čiju zakonitost rada nadzirete, dovoljno govori koliko je zapravo sistem nadzora nad poštovanjem propisa sklon korupciji. I baca ogromnu senku na svaki nalaz inspekcije rada u Juri.

A nailazila je inspekcija rada i pored toga na nepravilnosti. Verovatno u inspekciju nisu dolazili poklonjenim automobilima, ili možda jesu kako bi jasno stavili do znanja da to ne utiče na njihovu pristrasnost i objektivnost?

Bavila se inspekcija navodima da li je u fabrikama Jura zabranjeno sindikalno organizovanje. I došla do zaključka da se tako nešto ne može utvrditi, jer je ovakve navode poslodavac „kategorično negirao“. Na isti način, negirao je poslodavac i navode da je bilo fizičkog kažnjavanja radnika. Potonju činjenicu, piše u izveštaju, negirali su i sami radnici. Ove dve konstatacije ipak zaslužuju još malo pažnje.

Kada je reč o organizovanju sindikata, prijava inspekciji je upravo i došla iz jedne od sindikalnih organizacija koja se žalila da joj je onemogućeno da organizuje svoju jedinicu u Juri. U izveštaju se ne navodi na koji način su inspektori proverili navode sindikata. Jer, sasvim se čini nerealno da poslodavac kod kojeg dođe inspektor rada, a koji je od strane sindikata i radnika optužen za niz kršenja zakona, kategorički prizna da je to zaista tako. Očekivano je da takve navode kategorički negira, ali tako nešto naravno nije dovoljno da se o celoj stvari donese zaključak. Kako je dakle izvršen inspekcijski nadzor po ovom pitanju, nije sasvim jasno.

Slično je i sa fizičkim kažnjavanjem radnika. Ukoliko je postojala prijava da se tako nešto čini, moralo se pričati sa podnosiocem prijave, kao i sa licima koje je taj podnosilac imenovao kao žrtve takvog postupanja, a ne sa nekom bezimenom i bezobličnom masom „zaposlenih“ koji možda zaista nisu imali nikakva slična iskustva, niti informacije o tome da se tako nešto desilo nekom drugom zaposlenom. Iz objavljenih informacija o izveštaju inspektora rada, ne može se međutim utvrditi da li su i koliko ozbiljno i sistematski, navodi iz prijave uopšte provereni.

U vezi sa većim brojem prijava zbog nezakonitog otkaza, inspekcija nije mogla da deluje jer zaposleni nisu želeli da se upuste u avanturu pokretanja sudskog spora, što je prema zakonskom rešenju nužan uslov reakcije inspektora rada kada se sumnja na nezakonit prestanak radnog odnosa. Ovo jeste formalno tačno, ali to nikako ne može da znači da su ti otkazi zaista bili zakoniti. Naprotiv, to upućuje na zaključak da je postojeće zakonsko rešenje besmisleno, kao i da zaposleni nemaju poverenja u pravosudni sistem.

Poseban apsurd kada je reč o zaposlenima koji su trpeli zlostavljanje poslodavca (narodski rečeno – mobing) jeste mišljenje inspekcije rada, odnosno Ministarstva rada, da inspekcija rada nije nadležna za proveru navoda o zlostavljanju na radu kada im se obrati bivši zaposleni. Ovo je tako proizvoljno tumačenje propisa, da je zastrašujuće koliko bezobrazluka se može sakriti u jednoj takvoj konstrukciji. Najpre, sam otkaz ugovora o radu može biti završni deo zlostavljanja radnika, veliko finale njegovog ponižavanja, ili pak sankcija što se nekome obratio zbog zlostavljanja. Dalje, Ministarstvo se u takvom tumačenju poziva na Zakon o radu – koji inače ni ne sankcioniše zlostavljanje na radu već je to učinjeno posebnim Zakonom o sprečavanju zlostavljanja na radu. Zakon o radu sa druge strane reguliše nadležnost Inspektorata rada, i to u članu 268. koji glasi: „Nadzor nad primenom ovog zakona, drugih propisa o radnim odnosima, opštih akata i ugovora o radu, kojima se uređuju prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih vrši inspekcija rada.“ Vezujući se za status zaposlenog u trenutku podnošenja prijave inspekciji, dobija se tumačenje koje izigrava svrhu zakona, odnosno navedenog člana. Naime, dovoljno je da je zaposleni bio zaposlen u trenutku kada je poslodavac postupio nezakonito. Time je zakonodavac ograničio nadležnosti Inspektorata rada, ali ne u smislu u kojem Ministarstvo rada to tumači, već u smislu da se inspektor rada ne može baviti odnosom poslodavca prema trećim licima (na primer, prema korisnicima usluga koje poslodavac pruža), već samo prema zaposlenima. Nikako smisao ove odredbe nije u tome da se bivšem zaposlenom spreči pristup inspekciji rada, ukoliko ostane bez posla. Takvo tumačenje jedno je od mnogih sa kojima se zaposleni susreću a kojim se inspekcija rada (nezakonitim) formalnopravnim izgovorima odriče nadležnosti za vršenje nadzora.

Inspekcija rada je ipak u tri slučaja pokrenula postupke koji su rezultirali novčanim kažnjavanjem Jure kao poslodavca, odnosno odgovornih lica kod poslodavca. Kako se u izveštaju kaže, mnogi slučajevi u kojima su zaposleni prijavljivali nepravilnosti završili su na sudu. List Danas navodi da sudovi, i pored urednog zahteva za dostavljanje informacije od javnog značaja, nisu dostavili podatke o broju i statusu tih sporova. Ostaje nam da pratimo i vidimo da li će neki od njih uroditi plodom, kao i koliko će sudovi imati razumevanja za čudne okolnosti koje postoje kada je reč o uslovima rada u Jurinim fabrikama.

U samo jednom od izveštaja inspektora rada naveden je spisak zaposlenih sa kojima je inspektor razgovarao prilikom vršenja nadzora. Ovo je neobičan pristup, imajući u vidu težinu optužbi zbog kojih je nadzor vršen. Ne može se videti ko su zaposleni sa kojima se pričalo, na kojim mestima rade i zašto su uopšte bili relevantni da baš sa njima inspektor razgovara. Ukoliko se radi o zaposlenima koji su predočeni inspektoru od strane poslodavca za vreme vršenja nadzora a ne onima koji su izabrani od strane samog inspektora po nekom kriterijumu (navodi u prijavi) ili po sistemu slučajnog uzorka, sasvim je jasno da o relevantnosti njihovih izjava u postupku vršenja nadzora i donošenju zaključka inspektora ne može biti govora.

Takođe nije pomenuto u izveštaju, ali se iz konteksta čini da nije izvršena niti jedna inspekcija bez prethodne najave, odnosno bez prethodno podnete prijave od strane sindikata, zaposlenih ili bivših zaposlenih. To je izuzetno neobična činjenica – kada za nekog poslodavca pristiže tako mnogo prijava, mora se negde „upaliti lampica“ da inspekcijski nadzor mora biti nenajavljen i temeljniji, i da naročito treba da obuhvati direktan kontakt sa zaposlenima, uključujući i razgovor sa njima van prostorija poslodavca (to jest, u prostorijama inspekcije rada gde će se sasvim sigurno osećati sigurnije, znajući da ih poslodavac ne nadgleda dok daju izjavu inspektoru).

Čini se da je mnogo toga ostalo nepoznanica, čak i posle izveštaja koji je pristigao listu Danas. U nedostatku potpunih informacija o tome šta se tačno dešava iza zatvorenih vrata Jurinih fabrika, ali i nekih drugih poslodavaca širom Srbije o kojima se ovih dana piše, može se jedino zaključiti da su prava zaposlenih zaista iz doba jure, ali i da je njihova zaštita krhka i nedovoljna. Ili će se sistem promeniti, ili ćemo morati da se navikavamo na devoluciju prava zaposlenih i stisnemo petlju (i figurativno i bukvalno).

Peščanik.net, 26.07.2016.

Srodni linkovi:

Medijski istraživački centar Niš – Radnici vs. država i investitori

Mario Reljanović – Zlostavljanje nije poslovna tajna

Mario Reljanović – Prava radnika iz doba Jure


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)