Usprkos činjenici da je po statističkim pokazateljima Bosna i Hercegovina na samom evropskom dnu kad je riječ o broju korisnika Interneta, Sarajevo je, što bi rekao Teofil Pančić, prepuno “mravolike armije bezbrojnih, anonimnih i nevidljivih apdejtovanih brbljivaca, mutantnog internetskog soja forumaša i blogera.“ To je, naravno, globalna pojava i po tome smo, kako se to kaže, dio svijeta. Ono po čemu je Bosna i Hercegovina izuzetak jest iracionalna opčinjenost “ozbiljnih“ medija nuspojavama internetske globalizacije. Svako malo televizijski novinari u političkim emisijama se pozivaju na “forumaše“, a pojedini im kolege iz printanih medija nisu u stanju ni članka napisati bez da se pozovu na istu demografsku skupinu.
Malo je fenomena koji tako plastično prikazuju svu bijedu javne i medijske bosanskohercegovačke scene kao što to čini novin(ar)sko adoriziranje “forumaša“. U zemlji u kojoj je malo profesija degradiranijih od novinarstva, u zemlji u kojoj polupismenost i neobrazovanost za novinarsku “karijeru“ nisu otežavajući faktori, u zemlji u kojoj ljudi koji ni u čemu nisu uspjeli i koji, pošteno govoreći, ni u čemu uspjeti i ne mogu, odlučuju postati novinarima, logično je da novinari drže kako su oni i “forumaši“ maltene kolege. I za jedne i za druge gramatika je najčešće bespotrebna gnjavaža, i jedni i drugi misle da je nedostatak argumenata obilježje dobrog stila, i jednima i drugima se čini da su kompetentnost, objektivnost i odmjerenost staromodne i prevaziđene vrijednosti. Ono malo novinara koji imaju sreće da iza njih stoji profesionalan urednik, “forumašima“ skoro da i zavide: njima se niko ne miješa u pos’o! Jest da ih niko (za pisanje na forumima) i ne plaća, no ni novinari nisu (pre)dobro plaćeni, pa se i to lako zaboravi. Ogromna većina ovdašnjih novinara nikada neće dokučiti ono što je nedavno sjajno dijagnosticirao već spomenuti Pančić: “U svakom prokletom trenutku milioni ljudi čuče pred svojim monitorima i beskrajno diskutuju, “misle” nešto o nečemu, uzdižu ili sahranjuju nekoga ili nešto, a sve to iz zavetrine kodifikovane anonimnosti, bez ikakvog realnog kontakta s Drugim, bez elementarnog očitovanja sopstvenog ljudskog identiteta: sediš u sobi i svađaš se oko nečega s nekim za koga obično ne znaš ni u kojoj zemlji živi, ni šta radi, ni je li muško ili žensko, tinejdžer ili starac. A najmanje od svega znaš ima li on, ona ili ono ikakvog pojma o onome o čemu misli da nešto misli – i rad je to podeliti sa ostatkom kosmosa – ili samo tako veze napamet, iz puke dokolice ili možda zarad ritualnog ceđenja duševnih mitesera.“
Ipak, ako se do prije mjesec-dva i moglo pomisliti da je precijenjivanje internetskog “forumašenja“ dječija bolest ovdašnje (medijske) tranzicije, sada je postalo jasno da “forumaši“ zapravo tek ulaze na javnu scenu na velika vrata. Nakon što je početkom godine u Sarajevu eskaliralo maloljetničko nasilje (vrhunac su bili ubistva Denisa Mrnjavca i Ljubice Đokić-Spasojević), a poslije čega lokalni čelnici (gradonačelnica i kantonalni premijer) nisu podnijeli ostavke, svake su se subote zaredale demonstracije i protestne šetnje građana, a u svrhu pritiska na spomenute čelnike da ipak napuste funkcije. Organizatori ovih protesta medijima se predstavljaju kao – pazi sad! – “forumaši“, a sasvim u skladu sa citiranom Pančićevom dijagnozom, oni dosljedno insistiraju na “kodifikovanoj anonimnosti“. Povodom demonstracija “forumaši“ su (anonimno!) počeli davati i intervjue, odgovarajući na novinarska pitanja elektronskom poštom. Kako i Cigo po pravilu svoga konja hvali, tako su i “forumaši“ spjevali odu sebi samima: oni su, vele, govoreći valjda autobiografski, “ljudi željni informacija i razmjene ideja“ te su “izuzetno osjetljivi na sve što se dešava oko nas“. Žele ostati anonimni (ili amonimni – pozdrav Nadrealistima!) zato što se u našem vremenu “imenom i prezimenom pokušava malverzirati i ucjenjivati“.
Eh, u pravu su forumaši, nezgodna je stvar “ime i prezime“! Kad čovjek nešto uradi ili napiše pod punim imenom i prezimenom, on preuzima svaku moguću odgovornost, pa i krivičnu, za ono što je uradio ili napisao. Kad se nešto uradi ili napiše pod punim imenom i prezimenom, ne samo da su moguće malverzacije i ucjene, mogući su i napadi, uvrede, tužbe, hajke, nesporazumi; moguće su, istini za volju, čak i komplimenti i pohvale. Također, makar na prvi pogled i ne izgledalo tako, prava je sloboda moguća samo pod punim imenom i prezimenom. Nema, naime, slobode bez odgovornosti, kako kaže Jean Paul Sartre i kako dokazuje svako iskustvo dostojno tog imena.
Forumaška generacija zapravo je vrlo slična generaciji svojih roditelja. Podjednako su oportunistični; suvremena verzija Baneta iz čuvene Balaševićeve pjesme je moderator sa internetskog foruma. Oni vjerovatno misle da se njihov angažman može zvati Internet-revolucijom, no tačnije je kazati da se radi o Internet-rezoluciji. Kao što su nekoć partijski omladinski forumi donosili rezolucije, tako danas internet-forumaši pokreću inicijative i diskusije sa podjednakim tj. nikakvim rezultatom.
Forumaši funkcioniraju po principu lebonovske psihologije gomile: “Pošto na gomilu utisak ostavljaju samo preterana osećanja, besednik koji želi da je zavede mora zloupotrebljavati žestoke tvrdnje. Mora da preteruje, da tvrdi, da ponavlja i da nikada ne pokušava ništa da dokazuje uz pomoć rasuđivanja.“ Još su neke ocjene Gustavea Le Bona itekako primjenjive na forumaške gomile: karakteriše ih “pojednostavljenost i prenaglašenost“ te su uvijek “intelektualno inferiorni u odnosu na pojedinačnog čoveka.“ Samouvjerenost im, kako to već i ide sa svakim pokretom čija je jedina snaga u velikim brojevima, raste s brojem ništica (nula). Lokalna mirnodopsko-patriotska pop-folk doskočica veli Što nas ima, mašala!, a takva opsesija brojnošću vrlo je karakteristična za današnje Sarajevo. Zlo je na našim prostorima počelo masovnim okupljanjima, događanjima naroda, no predodžba da je masa ljudi, samo zato što je brojna, nešto spram čega gajiti divljenje i strahopoštovanje i danas je iznenađujuće živa.
Društvo u kojem se internetsko forumašenje ne doživljava kao (najčešće banalna) pričaonica nego kao leglo društvenog aktivizma i koje lijek protiv nesposobne i korumpirane vlasti ne vidi u političkom životu i ustavnim mehanizmima, nego u forumaškim inicijativama, treba se bojati za svoju budućnost!
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 23.03.2008.
