Činjenica da su srpski zvaničnici sada odlučili da istaknu svoju podršku teritorijalnom integritetu BiH je dobra, naravno, ali je do toga trebalo da dođe mnogo ranije. Beograd i Zagreb i svi drugi akteri imaju moć da utiču na političke prilike u BiH, a politika “benignog zapostavljanja” ne daje rezultate. Veliki problem je to što je Srbija, u poslednje vreme slala zbunjujuće i kontradiktorne signale – ocenjuje u intervjuu za Peščanik britanski publicista Tim Džuda.  

Tim Džuda je devedesetih radio kao izveštač sa Balkana, tokom sukoba u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. I danas često posećuje Balkan, nastavljajući da izveštava o ovdašnjim prilikama za The Economist, The New York Review of Books, The Observer i druge. Džudu pitamo o aktuelnim problemima u BiH, nastalim usled protivljenja Milorada Dodika, premijera Republike Srpske promeni ustava te država,

Koliki je doprinos srpskih zvaničnika aktuelnoj situaciji u BiH?

Mislim da je doprinos Beograda bio vrlo zbunjujući. Srpska vlada govori o teritorijalnom integritetu BiH i podršci  sporazumu između tri naroda. S druge strane međutim, imamo ekstremno nespretan simbolički gest predsednika Srbije koji na Palama, najmračnijem simbolu namere da se uništi Bosna, zajedno sa gospodinom Dodikom otvara školu koja se zove Srbija. Činjenica je da je gospodin Dodik, koji je svojom retorikom uradio toliko toga da bi se zatrovala atmosfera u BiH, tako često podržavan od strane predsednika Srbije Tadića, na fudbalskim utakmicama na primer. To potkopava kredibilitet onoga za šta sumnjam da je iskrena želja da se održi BiH.

*Ko, prema vašem mišljenju, snosi najveću odgovornost?

Odgovor je da su to, pre svih, bosanski politički lideri. Prirodno, oni će težiti da svale krivicu na OHR, EU, SAD ili bilo koga drugog i svi oni zaista igraju svoju ulogu ali, izvinite, odgovornost je, pre svih, na bosanskim liderima.

*Koliko su važni za celokupnu situaciju navodi o umešanosti Milorada Dodika u korupciju, odnosno da li međunarodni predstavnici namerno prećutkuju neke činjenice kako bi ostvarili svoje ciljeve?

Rezulate Istrage u vezi sa korupcijom bolje je koristiti diskretno nego javno. Ja se nadam, međutim, da Beograd ne želi da se igra vatrom u Bosni, tražeći da bude prepoznat kao igrač kojeg treba umiriti (na primer statusom EU kandidata), u zamenu za uticaj Dodika. Mislim, takvo iskušenje je prirodno, ali i opasno. Jedan pogrešan korak i, ako bi Bosna skliznula nazad u nasilje, kakva bi to samo katastrofa bila, ne samo za Bosance, već za sve u regionu.

*Slažete li se sa mišljenjem Doris Pak, specijalnog izvestioca Evropskog parlamenta za BiH, da je Milorad Dodik „svojeglav“ i da je teško promeniti „ono što on zacrta“?

Naravno da je Dodik svojeglav i da je teško promeniti ono što on “zacrta”, ali takav je i Haris Silajdžić.

*Da li se prema vašem mišljenju Milorad Dodik svrstao među najnegativnije figure na Balkanu, poput Miloševića, Mladića, Karadžića, Koštunice?

Ne, naravno da ne mislim. Dodik nikoga nije odveo u rat, barem ne do sada. Što se tiče Koštunice, može vam se ne sviđati njegova politika, ali njega mnogi smatraju intelektualcem, iskrenim, politički doslednim i nacionalistom, što je suprotno karakteristikama jednog oportuniste, pa, očigledno, poređenje ni ovde nije moguće.

*Šta predviđate kao ishod celokupne situacije?

Za sada, bez promena. Možda će Bosanci biti primorani da pristanu na neke skromne promene koje bi pokrenule BiH, u smislu evropskih integracija. Međutim, tu se odvija još jedna igra koja bi mogla, i naglašavam tek mogla, da se pokaže kao nešto što će da promeni tu stvar. Činjenica da su Dodik i drugi, u principu, “pljunuli u lice” Džimu Štajnbergu, zameniku državnog sekretara SAD, bi mogla da bude protumačena kao tenkovska cev (metaforično rečeno) uperena ka njemu i njima. Bosanci, kao i svi drugi u regionu, su u toj meri opterećeni sami sobom, da im ponekada nedostaje šira slika. Poznato vam je da, pored podele koja postoji među Bosancima, o budućnosti OHR-a i Bosne, postoji podela i između SAD i EU. Ono što su Bosanci verovatno propustili jeste veza sa Afganistanom. Tamo ste imali, odmah nakon izbora i naravno u drugačijoj konfiguraciji, i veliki razlaz između Kai Eidea i Pitera Galbrajta, dva zvaničnika UN. Eide i Galbrajt su, naravno, balkanski veterani, a specijalni izaslanik SAD je Ričard Holbruk. Na Eidea se može gledati kao na čoveka koji ide Karl Biltovim, to jest, putem Evropske unije, bez obzira na to kakvi su njihovi lični odnosi. Galbrajt je, kao i Štajnberg, Holbrukov čovek. U Sjedinjenim državama kritikuju Holbruka zbog tog razlaza, kako se moglo videti u poslednjem izdanju “Foreign Affairs” magazina. Spora se vodi o tome da nema smisla trošiti još krvi i novca, ukoliko ni (Holbrukova) Bosna ne funkcioniše. Postoji šira slika. Za Bilta je, takođe, Bosna lični, a ne tek bilo koji zadatak spoljne politike. Kao prvi Visoki predstavnik u toj zemji, on bi voleo da zatvori taj slučaj i pomeri BiH na evropski put, u smislu: “Ja sam ovo započeo, ja ću ga i završiti”.

*Da li mislite da je reč o nameri realizacije projekta – podela Kosova i pripajanje Republike Srpske Srbiji?

Verujem da je dugotrajni cilj ove vlade podela Kosova, ali mislim da, s obzirom da Boris Tadić govori i ja mu verujem, da podela Bosne nije u srpskom strateškom interesu, on tome ni ne teži. Tadić kaže da bi podela BiH rezultirala ogorčenom muslimanskom državicom, koja bi bila magnet za islamski radikalizam, i u tome je u pravu. Nasuprot tome, kada gospodin Dodik govori o Sarajevu kao o Teheranu, treba se zapitati da li on to pravda sopstvenu politiku. Bosanski političar koji ga dobro poznaje, pretpostavljam da ne bi trebalo da kažem njegovo ime, mi je rekao da ga je jednom pitao da li želi Veliku Srbiju, a on je odgovorio: “Ne, ja želim sopstvenu državu.” Meni to zvuči prilično tačno.

 
Peščanik.net, 27.10.2009.