Dok šefovi država sveta u Meksiku uzalud troše četiri dragocena dana pokušavajući da ubede javnost da saopštenjima za novinare mogu da reše svetske ekonomske probleme, i probleme životne sredine u Brazilu, evropski lideri zaista imaju poslednju šansu da odluče o svojoj sudbini.

Poslednju šansu, jer ako ne urade ništa, opstanak evra će ponovo, narednog leta, zavisiti od masivnih intervencija centralnih banaka. A sve naše zemlje ubrzo će preplaviti ogroman talas depresije, pa će kao čepovi plutati po okeanu tržišta.

Poslednju šansu, jer još uvek shvataju da razdvojeni rizikuju propast; dok bi ujedinjeni dugo mogli da budu vodeća svetska sila, sa najvišim životnim standardom na planeti.

Da bi se ovo desilo, svako treba da krene u susret onom drugom.

Nemci moraju da shvate da je njihova trenutna snaga samo iluzija ako se Evropa raspadne. I da imaju lični interes u tome da daju malo vremena drugima, kao i sebi, za svođenje računa, za demografsku regeneraciju i spasavanje svojih banaka. I da shvate da su francuski predlozi o rastu razumni.

Francuzi moraju da shvate da nemački predlog o zajedničkom telu za revizije javnih deficita svih zemalja ne ograničava naš suverenitet: mi ćemo zadržati pravo da sami odredimo iznos i prirodu svojih troškova i svojih poreza.

Sve zemlje moraju da shvate da ne postoji drugo rešenje osim kompromisa, koji zahteva veće odricanje, veću hrabrost i veću solidarnost. Svi moraju da shvate da su potrebni veći rezovi javne potrošnje umesto povećanja poreza, da se rad i trud moraju nagraditi, da je konkurentnost neophodna za društvenu dobrobit, da se moraju usaglasiti socijalna davanja, nadoknade za nezaposlenost i nivo penzija. Svi moraju da shvate da moramo odoleti primamljivom zovu suverenista i iluzijama prevaziđene nacionalne diplomatije.

Sada kada su izbori završeni, predsednik Francuske Republike je u retko dobroj poziciji. Dobro je objasnio da rast mora biti deo plana za oporavak Evrope. Predložio je stvaranje niza korisnih instrumenata za taj rast, i davanje mogućnosti našem finansijskom sistemu da kontroliše svoju budućnost.

Sada ostaje da se Francuska odredi da li je za ili protiv federalnog koraka, koji je nedavno predložila nemačka kancelarka; mora odlučiti da li evropski ministar finansija može da vrši reviziju budžetskih obaveza svakog Evropljanina i da li je to u skladu sa koncepcijom nacionalnog suvereniteta.

Ako Evropljani, a naročito Francuzi i Nemci, ne naprave ovaj korak ka federalizaciji, jednog dana će, skorije nego što misle, morati da se na najponizniji način podrede diktatu tržišta; to jest, moraće da slušaju naredbe novih svetskih sila, nosioce prava na rentu, i naredbe Sjedinjenih Američkih Država, koje će nesumnjivo znati, naročito sa otkrićem novih naftnih rezervi, kako da očuvaju status velesile. Tada ćemo shvatiti šta zaista znači gubitak suvereniteta.

 
L’Express blog, 18.06.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 22.06.2012.