Test

Trgnem se na vest u novinama da će se u Srbiji najesen pristupiti popisu stanovništva. Prema ljudskom računu, taj popis će da bude do sada najznačajniji test za vojvođansku mađarsku elitu. Rezultati popisa stanovništva će, naime, pokazati kakav je bio efekat blizu desetogodišnjeg učešća u vlasti, odnosno, kakvu poruku je slala juče, a kakvu šalje danas Nacionalno veće Mađara. Aktuelna mađarska vlada je već nagovestila da je merilo uspeha manjinske politike zaustavljanje pada broja pripadnika mađarskih nacionalnih zajednica izvan granica matične zemlje. Ali šta će se desiti u slučaju fijaska? Šta će se desiti ako, na primer, pad brojnosti vojvođanskih Mađara, izražen u procentima, bude veći nego što je bio u periodu između 1971. i 1981. godine? Ako se to desi, da li će povući odgovarajuće konsekvence oni koji vrše manjinsku vlast, koji raspolažu manjinskim resursima, ustanovljavaju prioritete i koji svakodnevno izveštavaju o svojim uspesima? Ako su do sada primali pohvale, hoće li da preuzmu na sebe i odgovornost? U načelu, trebalo bi očekivati pozitivne tendencije, jer je postsocijalističko razdoblje ipak stvorilo određene šanse. Mada su problemi veliki, tokom proteklih devet desetleća vojvođanska manjinska elita nikad nije delovala u boljim uslovima, nego poslednjih desetak godina, kad je kao deo vlasti u Srbiji, istovremeno uživala i izdašnu materijalnu pomoć matične zemlje. Sad je tek april, dakle, pet minuta je do dvanaest. Zapažam zloslutne znake, ali valjda se još nešto može učiniti…

Manjinski paradoks

Vredelo bi porazmisliti o mogućim poukama rasprave oko Damjaničevog spomenika u Adi. Protiv postavljanja tog spomenika protestuju članovi Demokratske stranke Srbije. Zanimljivo je da vojvođanski mađarski mediji ne navode da stranka Vojislava Koštunice, koja nastoji da se približi evropskoj porodici narodnih partija, na političkoj paleti zauzima mesto na desnom centru. O tome manjinski mediji ćute, time bi, naime, kompromitovali desnicu. A reč je zapravo „samo” o tome da desnica – naročito istočnoevropska – drugim merilima meri odanost naciji, no što to čine socijaldemokrate ili, recimo, liberali. Njena merila su stroža: lične odluke, lični izbor podređuje kolektivnoj nacionalnoj volji, a o moralnim pitanjima prosuđuje po kriterijumima nacionalne države. U sklopu ovog sistema vrednosti, protivljenje kolektivnoj nacionalnoj volji ničim ne može biti opravdano, pa prema tome, srpska nacija ne može da slavi Damjaniča. Dok Mađari u njemu, s pravom, vide heroja. A to rađa napetost. Pitanje je, kako tu napetost premostiti. U savezu današnjih evropskih narodnih partija tenzije te vrste su razrešavane tako što nacionalni desni centar u svom dvorištu može da bude i nacionalistički, pod uslovom da poštuje ljudska prava i da, unutar toga, bude tolerantan u odnosu na manjine. To mnogi nazivaju demokratskim nacionalizmom. Ali time se napetosti ne premošćavaju unutar jedne države. Jer to znači tek toliko da se Damjanič u Mađarskoj može slaviti kao heroj, a u Srbiji ne. Unutar jedne države se napetost može relaksirati samo priznavanjem postojanja paralelnih sistema vrednosti. Drugost se, dakle, ne samo toleriše, već se i pluralno promišlja. Tolerancija, naime, nije isto što i pluralizam, nije identična sa paralelnim strukturama, odnosno s manjinskom autonomijom. A paralelna struktura znači da stanovišta Srba i Mađara mogu biti međusobno suprotna, ali jedni imaju pravo da slave heroja, a drugi da osude izdajnika. Oba sistema vrednosti mogu paralelno da egzistiraju u jednoj državi. Ali današnja evropska desnica osporava baš taj paralelizam. U zapadnom svetu, sve do nedavno, konflikata te vrste nije bilo, međutim, ekonomske migracije su uspostavile neautohtone nacionalne manjinske strukture, paralelne istorije, vrednosne sisteme. Jačanje tih struktura s jedne, i globalna ekonomska kriza s druge strane, poljuljale su samopouzdanje zapadnih društava, na šta je desnica odmah digla uzbunu pod parolom da načelo paralelizma vodi u segregaciju i, dalje, u rastakanje države. Posle svega, evropska desnica je obznanila da „nove smernice moraju biti u službi integracije, a ne segregacije”, i počela je s razgradnjom paralelnih struktura. Dejvid Kameron, Angela Merkel, Nikolas Sarkozi, najuticajniji predstavnici evropske desnice postavili su kao svoj cilj uspostavljanje nacionalno homogenog kulturnog prostora. Tolerancija drugosti je, doduše, dozvoljena, ali ona nije ravnopravna s kulturom nacionalne države. Situacija je nešto složenija u istočnoevropskim zemljama, u kojima žive autohtone manjine. Primaju se k znanju razlike između autohtonih i neautohtonih manjina, ali te razlike se veoma oprezno interpretiraju, a najuticajnija evropska desnica, najbrojnija narodnjačka frakcija, sve do sada nije podržala mogućnost da unutar jedne države mogu egzistirati paralelne kulture i istorije, sistemi vrednosti. A to bi bila autonomija, bez koje su manjine osuđene na laganu, ali sigurnu asimilaciju, sa znanjem i sa pristankom evropskih foruma. Naravno, mislim na autonomiju koja funkcioniše na principu paralelizma, a ne na ikebana-autonomiju. Istočnosrednjoevropske manjine se nalaze, dakle, pred nerazrešivim paradoksom. One žele ili autonomiju, ili nacionalnu državu! Paradoks je, međutim, u tome što one hoće i jedno i drugo. S jedne strane zdušno podržavaju homogenizujuću nacionalnu desnicu u matičnoj zemlji, s druge strane pak u vlastitim državama kritikuju homogenizujuća stremljenja nacionalne desnice.

Holofernova duga senka

Prelistavam knjige po novosadskim knjižarama. Sasvim slučajno sam nabasao na hroniku Koste Nikolića, Srđana Cvetkovića i Đoke Tripkovića. Reč je o uzbudljivom spisku knjiga, novina, pozorišnih predstava, filmova, muzičkih i likovnih dela koja su zabranjena u Jugoslaviji između 1945. i 1990. godine. Među navedenima je i moja drama Judita, koja je zabranjena uoči premijere u Prištini 1990. godine. S ovom dramom nisam imao sreće. Ili su je na svoj repertoar stavljala takva pozorišta koja nisu mogla da je postave na scenu u integralnoj verziji, ili takva koja su bila primorana da je skinu s repertoara. Haris Pašović je u Novom Sadu nameravao da postavi integralnu verziju teksta, ali nismo dospeli dalje od potpisivanja ugovora. Haris Pašović je nastavio da radi u Amsterdamu, pa se vratio u bombardovano Sarajevo. On nije zbrisao pred pretnjama i opasnostima, već je ostao i osnovao pozorište kojem se divila i Susan Sontag. Ostao je u svom gradu za razliku od mnogih mladih mađarskih vojvođanskih intelektualaca. Stvorio je pozorište koje se suprotstavilo Holofernu. To su bile one tragične sarajevske godine koje smo tako brzo zaboravili. A Holofernova senka je danas teža nego kad sam taj tekst pisao. Samo što sad ne mlatara krvavim mačem, nego se razmeće primamljivim obećanjima. Ili čak ni time, jer ljudi strastveno žude za plišanom diktaturom koja će konačno da uspostavi red. Judita govori upravo o toj žudnji. Jedino je Janoš Siveri, u pogovoru knjige mojih sabranih dramskih tesktova, osetio o čemu je reč.

Preveo Arpad Vicko

Autonomija.info, 15.04.2011.

Peščanik.net, 18.04.2011.