Mladi grafički dizajner po imenu Nikola Tomazoli preminuo je u bolnici u Veroni juče popodne (6.5.2008. prim.prev.), kao žrtva neofašističke rulje. Nakon što je odbio da dâ cigaretu skinhedu koji mu je prišao, petorica su ga udarala i šutirala dok nije izgubio svest, a sve to je zabeležila kamera za nadzor. Kada se saznalo da pripadaju neofašističkoj ekstremističkoj grupi, Italijani su počeli da se pitaju: Da li je ovo prvi pucanj biča novog režima, prvi nagoveštaj onoga što će doći?

Uvažena desnica je požurila da potvrdi da taj napad nema ništa sa njom. “Prvi bih osudio neofašističko nasilje kad bi ono zaista postojalo”, sleže ramenima Ignacio La Rusa, visoki zvaničnik postfašističke Nacionalne alijanse (AN), koji će verovatno biti imenovan za ministra ove nedelje. “Određena količina nasilja uvek je postojala u društvu”, guknuo je još jedan lider AN-a, Mauricio Gaspari. “Upozoravati na mogući povratak klime političkog nasilja jeste ko zna koji po redu primer gluposti…”

Ali, činjenica je da je Italija, koja je definisana kao laboratorija za loše ideje, započela alarmantni novi eksperiment. Na vrhu onoga što bi se moglo pokazati kao najgore potonuće u novijoj istoriji, ekstremna desnica je najbliže srcu vlasti nego što je ikada bila od pada Musolinija.

Ključni igrači u novoj italijanskoj desnici nose lepa odela i kravate pastelnih boja i žude za visinama institucionalne vlasti kao patke za vodom. Đanfranko Fini, lider AN-a, čovek koji je nekada veličao Musolinija kao najvećeg Italijana XX veka, postao je maestro potpunog zaokreta: u svom govoru u skupštini prošle nedelje, pri preuzimanju dužnosti predsednika Donjeg doma, obznanio je svoju odanost Danu oslobođenja, to jest danu oslobođenja od nacifašizma. Bio je to još jedan državnički gest otmenog lika koji je bio Berluskonijev klovnovski partner u poslednjih sedam godina, i koji zauzima poziciju za preuzimanje svega kada glupiranje bude moralo da prestane.

Đani Alemano, njegov partijski kolega koji je izvojevao zadivljujuću pobedu za mesto gradonačelnika Rima pre nedelju dana, mladolik je i puca od energije i iskrenosti, a uvek se razbesni kada ga previše očigledno povežete sa rečju na slovo “f”. Kako on može da bude kriv kada njegove pristalice podignu desnu ruku u fašistički pozdrav na stepenicama rimske skupštine grada kako bi proslavili njegovu pobedu? Poput Finija, Alemano je postavio 15 godina besprekorne čistote između sebe i svoje neofašističke prošlosti. Poput Finija, on se toplo obraća čitavoj naciji. U svom inauguracionom govoru rekao je: “Biću gradonačelnik svih Rimljana, naročito onih koji nisu glasali za mene…”

Odbaciti fašističku prošlost, kao što su uradili Fini i njegove kolege, znači odbaciti antisemitizam i militarizam i jasno staviti do znanja da je zaista strašno ono što se događalo u Musolinijevo vreme. Ali, oni se i dalje nepokolbeljivo drže jedne suštinske ideje, a to je ista ona ideja koja podstiče neporočne mlade siledžije da prebiju ljude koji im ne daju cigaretu, ili koji imaju dugu kosu, ili imaju tamnu kožu, ili govore sa južnoitalijanskim akcentom.

Gvido Papalija, veronski javni tužilac koji vodi istragu o napadu na Tomazolija, ovako je to objasnio. “Postoji jedan način razmišljanja koji je veoma raširen u poslednje vreme, način koji odbacuje sve što je drugačije, one koji se ne oblače kao mi, ne jedu kao mi, ne govore sa istim akcentom kao mi, a sve u odbranu sistema koji smatraju boljim od sistema drugih i stoga se mora braniti nasiljem.”

Odbacivanje onoga što se razlikuje: tim primitivnim refleksom koji je bio u korenu nacističkog antisemitizma objašnjava se i izborni uspeh Severne lige u severnoj Italiji prošle godine. Ligin prvi potez bila je borba protiv korupcije u centralnoj vlasti u Rimu: tražili su secesiju. Ali, kada je taj zahtev počeo da izgleda kao tlapnja, ona je počela da vitla okolo novim ciljevima, konačno i korisno jašući na lokalnom šovinizmu.

Ligaški gradonačelnici gradova iz regije Veneto, ležerni profesionalci u udobnim kancelarijama, izbacuju svoje jednostavne, isključive ideje: stranci mogu da žive ovde samo ako imaju zakonit posao, stan i odgovarajuće prihode. Ilegalne imigrante treba izbaciti iz škola i sa univerziteta, njihovu decu iz obdaništâ. Feredže treba zabraniti zakonom. Na teritoriji grada ne sme da se nalazi nijedna džamija. Samo oni koji odlično govore italijanski i savršeno poznaju Ustav mogu da dobiju državljanstvo. Imigrante, uključujući i one iz EU, trebalo bi masovno deportovati ako počine neko krivično delo. Romska izbeglička naselja moraju se srušiti…

Valter Veltroni, bivši gradonačelnik Rima, a sada čelnik Demokratske stranke koja je pretrpela poraz od Silvija Berluskonija na opštim izborima, tačno je objasnio vezu između ljudi u odelima i ljudi u čizmama: “Ima mnogo ovakvih bandi i one su mnogo opasnije u kulturnoj i političkoj klimi u kojoj se podržavaju načela netolerancije i mržnje prema slabijima…”

Ali, i g. Veltroni bi morao da odgovori na mnoga pitanja. Njegov režim levog centra upravljao je Rimom u poslednjih 15 godina i njegovi pogrešno postavljeni prioiriteti omogućili su trijumf desnice. G. Veltroni i njegov prethodnik Frančesko Ruteli – kandidat koalicije levog centra za gradonačelnika, kojeg je prošle nedelje pobedio g. Alemano – vodili su grad u korist postkomunističke inteligencije, koja je željno upijala beskrajne filmske, umetničke i muzičke događaje i poverovala kada joj je g. Veltroni rekao da je “Rim lokomotiva Italije”, a da su kultura i turizam gorivo za tu lokomotivu.

Ali, u međuvremenu je većina stanovnika ovog grada bila isključena iz društvenih događanja. Živeli su izvan gizdavog gradskog centa, u mračnim i očajno ružnim spavaonicama-predgrađima sa bednim saobraćajnim vezama, malim brojem policajaca, nehajnim lokalnim vlastima i svim znakovima zvaničnog prezira. A ta košmarna predgrađa i dalje se umnožavaju. Tako da su se Rimljani pobunili i izbacili te šampanjske komuniste. I vrište da treba izbaciti Cigane, a ubaciti policiju; napolje sa 20.000 stranaca koji su počinili zločine; vratite grad onima kojima pripada. Surovi i jednostavni fašizam uvek se zasnivao na krvi i tlu, pa je tako i danas.

Italijanska privreda je danas najslabija u Zapadnoj Evropi zahvaljujući tome što su njeni političari propustili da se pozabave posebnim interesnim grupama koje državu drže kao taoca u svakoj sferi života, od sindikata do univerziteta, od razvoja vlasništva do pravosudnog sistema. Italija oseća da propada i na izborima reaguje tako što se okreće ekstremnoj desnici, ali kao što je često slučaj, sve mora da se promeni kako bi sve ostalo isto. Oni koji su odgovorni za probleme Italije nastaviće da skidaju kajmak baš kao i ranije. Patiće oni koji su najmanje krivi za nevolje zemlje.

 
Peter Popham,“Italian fascism is once again on the rise”,

The Independent, 06.05.2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 02.06.2008.