U tekstu, „Akademske magle bogumilske“, objavljenom na portalu Prometej.ba, a preuzetog s web stranice ivanlovrenovic.com, Ivan Lovrenović se, s popriličnom dozom zlobe, okomio na spominjanje bogumila u jednoj fusnoti (ustvari, radi se o endnoti broj 11) u mojoj knjizi Places of Pain („Mjesta bola“) objavljenoj 2013. godine (Berghahn Books, New York-Oxford). Toliko zajedljivosti u jednom kratkom osvrtu, barem mi se čini, nije u skladu s predstavom o Ivanu Lovrenoviću u javnosti, kao jednom odmjerenom, neplahovitom gospodinu. On moja promišljanja, formulacije i referencije naziva „nesuvisli galimatijas“. Ako znamo da je galimatijas – besmislica, onda Lovrenović kaže „nesuvisla besmislica”, što je pleonazam, te je sam njegov komentar moje fusnote upravo to: besmislica.
Čitajući Lovrenovićev tekst – i uzimajući u obzir način na koji me etiketirao kao „mistifikatora“ i „falsifikatora“ srednjovjekovne duhovnosti i preživljene materijalne kulture Bosne – čitatelj, koji nije čitao moju knjigu, može lako steći dojam da je ona neka historijska studija o stećcima i bogumilima, s primarnim ciljem promoviranja „mita o bogumilima“, a koji je, implicitno, po Lovrenoviću i njegovoj school of thought, hereza inherentna bošnjačkim nacionalistima. Stoga zaključujem da motiv i/li poruka Lovrenovićevog osvrta jeste, ne samo moje akademsko diskreditiranje nego i moje uguravanje u neku fantomsku bošnjačko-bogumilsku ideološku halku, neku zelenu transverzalu koja se od zelene Drine protegla sve do crvene Australije. Zbog eksplicitnih uvreda i implicitnih insinuacija Lovrenovićevih, osjećam se dužnim razbistriti akademsku maglu koju je proizveo svojim osvrtom, a koji niti je recenzija/prikaz, niti se suštinski bavi mojom knjigom. Zbog zajedničkih prijatelja (i jednog drugog Ivana i jednog drugog Lovrenovića), kao i zbog uspomene na dane BH Dana, u odbrani svojeg ljudskog i akademskog dostojanstva, suzdržat ću se od zajedljivog tona, kojim obiluje Lovrenovićev tekst.
Najprije nekoliko crtica o knjizi, koje ne bih iznosio da ih je sam Lovrenović spomenuo, što je bio dužan kao prikazivač. Moja knjiga Places of Pain se bavi genocidom i posljedicama genocidnog nasilja na lokalne zajednice u Bosni i Hercegovini, a ne stećcima per se. Temeljena je na obimnom etnografskom istraživanju u BiH i u dijaspori, koje je uključilo i terenski rad u mjestima koja su kao ljudske nastambe u potpunosti zbrisana s lica zemlje, te stoga i naslov – „mjesta bola“. Lovrenović je mogao reći – i to bi njegov tekst obojilo velikodušnošću i uvjerljivošću – da je moja knjiga nagrađena 2014. na Prose Awards, što je, po Udruzi američkih izdavača (Association of American Publishers), čini najboljom knjigom iz oblasti antropologije objavljenoj u prethodnoj godini u Americi. Lovrenović je mogao (ironično ili ne, u zavisnosti od toga kako se osjeća) istaknuti da je ta nagrada „priznanje za najbolja djela u profesionalnom i znanstvenom izdavaštvu, slaveći autore, urednike i izdavače čija su značajna djela ostvarila važan napredak u njihovim područjima istraživanja svake godine“. Zatim, Lovrenović je mogao napisati da je istu knjigu izdavačka kuća Berghahn Books uvrstila među „knjige decenije“, tj. među svoje najbolje knjige objavljene u periodu 2010-2020. Knjiga je dobila i pozitivne prikaze (book reviews) u relevantnim svjetskim znanstvenim časopisima, uključivo: American Anthropologist, American Ethnologist, Comparative Southeast European Studies, International Migration Review, Slavic Review, LSE Review of Books, Anthropological Notebooks… Lovrenović je mogao citirati i historičara Marka Hoarea, jednog od recenzenata knjige, koji je napisao: „Ovo je vrhunski tekst koji obrađuje dosad zanemarenu temu. Originalan je i vrlo visokog intelektualnog standarda. Jasno je napisan, dobro strukturiran, temeljen na opsežnim primarnim istraživanjima i vođen čvrstim teorijskim razumijevanjem… vrlo je malo knjiga na engleskom jeziku u ovom području koje me doista impresioniraju, ali ova je jedna od njih“. Ili navesti da Google Scholar pokazuje 250 citiranosti knjige, a na Good Reads, knjiga je od ocjenjena s 4,75 (od mogućih 5,00).
Moja knjiga, kao ni fusnota o razumijevanju Crkve bosanske i misterije bogumila i krstjana, nije imala ambiciju razrješavati nikakve višestoljetne zagonetke stećaka i srednjovjekovne Bosne, kako mi Lovrenović ironično spočitava. U cijeloj knjizi bogumili se spominju samo jednom u tekstu i jednom u fusnoti, dok se stećci spominju ukupno na sedam mjesta. Ispod, prevedeno s engleskog, prenosim šta piše na tim mjestima u knjizi.
Na str. 26. pišem: „Veličanstvena prošlost takvih gradova, koji su u moderno doba svedeni na izolirana sela i zaselke, i dalje je vidljiva kroz prisutnost ruševina srednjovjekovnih dvoraca, rimskih utvrda i brojnih stećaka, srednjovjekovnih kamenih nadgrobnih spomenika prisutnih uglavnom u Bosni i Hercegovini te u regijama koje graniče sa zemljom – u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj (usp. Bešlagić 2004; Fine 1994; D. Lovrenović 2010; Miletić 1982).“
Na str. 50, u fusnoti br. 8, sam napisao: „Stećci (jednina: stećak), monumentalni srednjovjekovni nadgrobni spomenici, rasuti po pejzažu Bosne i Hercegovine, predstavljaju najlegendarniji simbol zemlje. Pojavivši se u 12. stoljeću, stećci su dosegnuli svoj vrhunac krajem 14. i 15. stoljeća, prije nego što su postupno nestali tokom osmanske okupacije. Njihova najistaknutija karakteristika su ukrasni motivi, od kojih mnogi i danas ostaju enigmatični (Bosnian Institute 2008).“
Na istoj stranici, bogumile spominjem u fusnoti br. 11, koju je Lovrenović u cijelosti i izvorno prenio u svojem tekstu, a u kojoj se, u četvrtoj rečenici, na samom kraju, našlo i njegovo ime. U toj fusnoti, iz načina kako su referencije navedene, trebalo bi biti jasno da je jedino Brocket (1879), autor knjige The Bogomils of Bulgaria and Bosnia (recentno izdanje je objavio Vance Publications 2001.) direktno vezan za dio teksta o bogumilima. Zasebnom, posljednjom, rečenicom u fusnoti (“See also Jukić (1953), Hadžijahić (1975), Malcolm (1994) and I. Lovrenović (2001).“) upućujem čitatelja da također pogleda nekoliko autora, a ima im mnogo više, koji su pisali o kulturnoj historiji srednjovjekovne Bosne, bez sugeriranja kako ti autori dijele isto mišljenje o bogumilima ili bilo kojem aspektu tog historijskog perioda. To bi bila moja fusnota na fusnotu, koju Lovrenović čita kao Rorschachovu mrlju, tj. vidi u njoj ono šta želi vidjeti.
Na str. 27. pišem: „Kao i druga mjesta u Podrinju, Klotjevac se, kroz svoju dugu historiju, uspješno prilagođavao različitim osvajanjima, upravama i svim vrstama društvenih i kulturnih utjecaja. Prema Ivi Bojanovskom (1964) i Johnu Wilkesu (2003), njegovo porijeklo datira najmanje iz 2. stoljeća prije nove ere, kada je već bio razvijeno ilirsko naselje (Wilkes 2003). Arheološka nalazišta otkrila su bogatu i dinamičnu historiju, koja je, osim slavenske, uključivala i ilirsku, keltsku, rimsku i otomansku kulturu. Prisustvo stotinjak stećaka razasutih u i oko sela također ukazuje na značajno gnostičko kršćansko bogumilsko naslijeđe Klotjevca (Bešlagić 2004).“
Referiranje na Bešlagića se odnosi na stećke u Klotjevcu koje je on unio u svoj čuveni Leksikon, a „gnostičko-kršćansko-bogumilsko naslijeđe Klotjevca“ jeste moja heretička ideja, kako Lovrenović prepoznaje, a bazirana je na etnografiji vernakularne duhovnosti i narodnih i vjerskih običaja vezanih i za stećke lokalnog stanovništva Klotjevca i tog dijela bosanskog Podrinja, a opisanih na istim stranicama (str. 29-31) u knjizi, koje Lovrenović potpuno ignorira. Da, ja govorim o prisutnosti bogumilskog naslijeđa u Klotjevcu, a ne da su samo bogumili ispod stećaka, kao što mi Lovrenović pripisuje.
Možda je još bitno kazati kako i zašto sam, pišući o postgenocidnoj stvarnosti Podrinja, uopće zalutao u ovu tematiku i pojasniti svoja promišljanja o fluidnosti i uključivosti kulturnih identiteta ubijenih mjesta i njihove (moguće) veze s davnim vidovima duhovnosti, u čijem kontekstu se spominje i bogumilstvo.
U genocidu nad Bošnjacima Podrinja, ali i drugim dijelovima zemlje, je ubijana ne samo sadašnjost i budućnost jedne kulturne zajednice nego i njena prošlost. Naime, iz antropološke perspektive, genocid, kao sistematski zločin s namjerom uništenja ciljane socijalne grupacije – osim fizičke eliminacije njenih članova i uništenja njihove materijalne kulture – također podrazumijeva i brisanje cijele kozmologije lokalnih zajednica: njihovog metafizičkog poimanja svijeta, običaja, specifičnih kulturnih i vjerskih praksi, narodnih predaja, narječja, folklorne tradicije i cijele nematerijalne baštine. Kroz svoj etnografski rad nastojim opisati i ukazati i na taj aspekt ubijenih bosanskih zavičaja.
U prilog svojoj tezi o sinkretičkim, hibridnim i gnostičkim elementima kulturnog identiteta Bošnjaka Podrinja – koji su uključivali zadržavanje nekih predkršćanskih, kao i kršćanskih vjerovanja i praksi – sam najprije pisao u Narodnoj umjetnosti, hrvatskom časopisu za etnologiju i folkloristiku (45/2, 2008, str. 165-190), a kasnije sam svoja zapažanja proširio u knjizi Places of Pain, na str. 29.-31., u dijelu „Rituali i vjerovanja“. Tu spominjem ostatke starih gradova na Drini, one u Klotjevcu, Žepi, Đurđevcu i Diviču/Zvorniku, fokusirajući se posebno na Klotjevac (za koji sam vezan, na isti, ili sličan, način, kao i Lovrenović za svoj Varcar). Kada sam, prvi put nakon rata, obilazio Podrinje, 2003. godine, a i u godinama iza toga, zatekao sam potpuno pusta mjesta, a na ljudske zajednice koje su nekada tu živjele upućivale su ruševine njihovih nekadašnjih domova, zarasle avlije i bijela mramorja, koja su, poput okamenjenih kazivača, nijemo svjedočili o životu tih mjesta u njihovoj bližoj i daljoj prošlosti. Lokalno stanovništvo je nazivalo stećke „naši dobri“. U vjerovanju bosanskih muslimana, „dobri“ se odnosi na dobre ljude ili evlije, tj. pojedince posebnih ljudskih i duhovnih vrlina, koncept komparabilan s blaženima u kršćanstvu. U vezi sa stećcima, dobri bi se također moglo odnositi i na „dobre Bošnjane“, ancestors.
U knjizi opisujem jedan od sinkretičkih rituala, koji su izvodili mještani Klotjevca tokom sušnih godina, koji je uključivao učenje „kišnih dova“ (islamskih molitvi) na lokalnim nekropolama i „umivanje“ stećaka (njihovo polijevanje vodom), dok su majke bile poticane da donesu svoje bebe i puste ih da plaču za vrijeme obreda, kako bi se Bog smilovao i poslao kišu. U dokumentarnom filmu o stećcima, Zehrudin Isaković je zabilježio gotovo identičan obred u hercegovačkom selu Jezero kraj Uloga. Uključivanje (pred)kršćanskih vjerovanja u lokalne rituale i prakse muslimana Podrinja bilo je prisutno i kroz iskazivanje strahopoštovanja prema posebnim danima, nazvanim „godovi“, kao „Vodena Marija“ i „Ognjena Marija“, kada se određeni poslovi koji uključuju kopanje zemlje ili mućenje vode nisu smjeli radili. Božić, odnosno „Bozuk“, i Veliki petak su muslimani također obilježavali, ali ne kao vjerske praznike već kao narodne običaje, kojima su se posebno radovala djeca. Za vrijeme „Bozuka“, djeca bi ranom zorom obilazila kuće po selu pozdravljajući domaćine s „Rodilo ti!“, odnosno „Rodila ti pšenica bjelica!“ Zauzvrat, dobijali bi kolače, sitniš, suho meso i druge darove. I ovdje možemo vidjeti različite elemente drevnih običaja i njihovu integraciju u folklornu tradiciju lokalne zajednice. Za Veliki petak majke i nane bi djeci kuhale jaja u lukovini, a djeca bi se onda međusobno natjecala čije jaje je ljepše i jače. Na Đurđevdan ili Jurjevo, donosila se voda s riječne vodenice i vrbovih mladicama majke bi prskanjem tom vodom budile svoju djecu i ukućane. Ali-džun ili Ilindan se također obilježavao na vrlo sličan način kako je ovu sinkretičku tradiciju opisao kolega Safet HadžiMuhamedović, s Cambridge Univerziteta, u svojoj knjizi Waiting for Elijah: Time and Encounter in a Bosnian Landscape (Berghahn Books, 2018), koja, po meni, predstavlja jednu od najvažnijih antropoloških studija o sinkretičkim praksama u Bosni i Hercegovini. Tako, religijski sinkretizam, kakav se prakticirao u Klotjevcu i diljem bosanskog Podrinja, dominantno naseljenim muslimanskim stanovništvom do 1992., nije imao za cilj odrediti fiksno značenje, već je ono bilo historijski konstituirano i rekonstituirano.
Bez obzira na poštovanje i održavanje svoje predislamske duhovne i materijalne tradicije, Klotivljani, žitelji Klotjevca, su bili poznati po svojoj bijeloj džamiji, vidljivoj izdaleka i pozicioniranoj na jednom brežuljku prije samog otvaranja kanjona Drine prema Žepi i Višegradu, a koja je više puta rušena (zadnji put 1993.) i iznova građena (obnovljena 2023.), i u kojoj su se do 1992. redovito održavali vjerski obredi, dok je, kao i u drugim muslimanskim sredinama, džamija bila središtem duhovnog i socijalnog života sela. Trideset godina nakon što je bila do temelja sravnjena granatama iz Srbije, klotjevačka džamija je ponovo postala dijelom podrinjskog pejzaža, ali više kao spomenik jednom vremenu i jednoj dokinutoj lokalnoj kulturi nego kao mjesto susreta i duhovnosti.
Za razliku od Ivana Lovrenovića, tumačenja daleke prošlosti prihvaćam za to što jesu – tumačenja otvorena za (re)interpretacije, a ne kao neku fiksnu Božiju istinu ili direktan prijenos uživo iz XII. vijeka. Također smatram da su sva tumačenja i kreiranje znanja o prošlosti uvijek određeni sadašnjošću i autorovom pozicioniranošću: osobnom, znanstvenom, rodnom, generacijskom… Ovo se odnosi i na mene, kao antropologa koji se bavi živim kulturama i tek preživjelim lokalnim zajednicama nakon genocida. Moja je pozicioniranost tu, nažalost, vrlo utjelovljena, a o tome sam pisao i u svojoj knjizi Kako opisati Srebrenicu (Buybook, 2017). Lovrenovićeve pozicioniranosti također su prepoznatljive i legitimne. Međutim, čini mi se da su Lovrenovićeva lutanja kroz povijesnu maglu vođena prevashodno njegovom brigom da slučajno nešto u srednjovjekovnoj Bosni ne bude protumačeno mimo katoličkog (ili pravoslavnog) svjetonazora te da bi se današnji Bošnjaci mogli dosjetiti da to ondašnje sebi prisvoje. Po toj logici, čiji je stećak, njegova je Bosna. Ja sam bukvalno rastao među stećcima, a kao što je jasno i iz poglavlja u kojoj se pojavljuje i Lovrenoviću sporna fusnota, ja kao Bosanac, Bošnjak, Podrinjac (pa i musliman) nemam nikakvih problema baštiniti i katoličku, i krstjansku, i srebrenobosansku, i svaku drugu kulturu iz prošlosti, a i sadašnjosti Bosne kao dio svog identiteta. Kompletno bosanskohercegovačko naslijeđe je moje.
Prometej, 23.02.2025.
Peščanik.net, 25.02.2025.
