Ivan Lovrenović kao čitatelj „nesuvislog galimatijasa“
Prometej – U genocidu nad Bošnjacima ubijana je njihova sadašnjost i budućnost, ali i prošlost. Nastojim ukazati i na ubijene bosanske zavičaje.
Prometej – U genocidu nad Bošnjacima ubijana je njihova sadašnjost i budućnost, ali i prošlost. Nastojim ukazati i na ubijene bosanske zavičaje.
Opet sam u Potočarima. Imena uklesana u bijelom mermeru ista su. Mijenjaju se slike koje prizovu. Danas tražim drugove iz osnovne škole. Skoro svi su ovdje. Alfabetski rasuti…
JusticeInfo – It’s a quarter of a century – and half of my lifetime – since the Srebrenica genocide happened, committed by the state of Serbia.
BH Dani – Postoji, dakle, nešto vrlo personalno između mene i onoga što se ustalilo pod imenom RS.
Bit će to teška rabota, popisivanje ubijenih zavičaja 20 godina nakon njihovog uništenja.
BH Dani: Dobrica Ćosić jednom reče kako je laganje oblik srpskog patriotizma.
Ivica Dačić je ponosno izjavio: “Pokušao sam da sprečim usvajanje rezolucije u australijskom parlamentu.”
Nigdje genocida, konc-logora, strijeljanja, otimačina, naci-četnika… Ispade RS raj šumski na (tuđoj) zemlji.
U mom zavičaju, pretvorenom u brisani prostor u drinskoj dolini, već skoro dvije decenije niko ne piše o jeseni. Nema škole. Nema đaka.
Tražim žive među mrtvima. Naletim na rođaka Fadila. Došao je iz Švedske. Nismo se vidjeli od 1989. godine. Prepoznajemo se, grlimo.
Na prvoj strani mog australskog pasoša, S-R-E-B-R-E-N-I-C-A izgleda kao moje ime.
Almost sixteen years later, on the other side of the planet, in Australia, I received the news that Ratko Mladić was apprehended in Serbia.
He remembers the 25th of May fifteen years ago. It was a day which reminded him of better times that seemed to have vanished forever.
U stilu neustrašivog avanturiste, Kapetan Dragan je u 36 godina staroj barci planirao odjedriti u mirnije vode.
Ibran Mustafić poistovjećuje prikazivanje domaće životinje na televiziji s masovnim ubijanjem hiljada ljudi. Svojim pismom on je izazvao nelagodu kod mnogih Srebreničana.
It is a weird feeling to stand in Potocari, silently reading the engraved names, hundreds of them, almost your entire family, and unconsciously looking for your own name among them, right there between Hamdija and Hasan, alphabetically.
Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, bio je lagan kao pero, jer dječije kosti – to nisam ni ja znao, Ljubo – nakon dvanaest godina pod zemljom ne vagaju skoro ništa.
Podsećanje na prepisku između Ljubomira Živkova i Hariza Halilovića.