Nakon više od 20 godina približava se vrijeme inventure stanovništva Bosne i Hercegovine. U proljeće 2013, popisivači će, regrutirani diljem BiH direktno s biroa za zapošljavanje, krenuti zemljom s namjerom da posjete i ispitaju domaćinstva o njihovom brojčanom stanju, starosnoj dobi, obrazovanju, visini i izvoru prihoda – i, naravno, kao usput, priupitaju ih o jeziku i vjerskoj i narodnoj pripadnosti.
U mnogim zemljama svijeta popisi se već uveliko obavljaju putem interneta, ali, pored tehnološke zaostalosti, popis u BiH jeste jedino moguć direktnim odlascima na lice mjesta, tamo gdje su ta mjesta, domaćinstva i domaćini ostali statistički i demografski zabilježeni u martu 1991, kada je obavljen posljednji popis stanovništva u BiH.
Odsutnost ljudskog života
Pripremljeni i obučeni po europskim standardima, onih koji rade posao od državnog pa čak i europskog značaja, cenzus službenici su već spremni pokucati na vrata i ljubazno pozdraviti: “Dobar dan, domaćine.” Ali vrata – kao ni domaćina, ni kuća, ni domaćinstava, ni sela, niti mahala – vrlo često neće više biti tamo gdje je zapisano da bi se morala nalaziti. Uzaludno će biti prevrtanje karte na kojoj jasno piše da bi tu negdje, tik uz Drinu, trebala biti sela Prohići, Klotjevac, Peći, Kaludrani… ili onaj nanizani (i 1992. pokidani) đerdan sela i zaselaka oko Prijedora: Bišćani, Briševo, Hambarine, Hegići, Zecovi…
Bit će teška rabota, to popisivanje ubijenih zavičaja dvadeset godina nakon njihovog temeljitog uništenja. Zamišljam agilne popisivače, opremljene friškim uputama, transparentnim torbama i službenim iskaznicama, kako tumaraju uništenim selima Podrinja, Posavine, Krajine, Hercegovine. Hodaju tako od sela do sela – a sela nigdje. Da bi im olakšali posao, najbolje bi bilo taj popis, umjesto u proljeće, obaviti u kasnu jesen, prije snijega, kada podivljale voćke, cvijeće i drveće ostanu bez lišća i ogole nekadašnje avlije. I kad se dimnjaci, polomljeni i poniženi, ukažu među krošnjama nekadašnjih trešanja a tišina odjekne iz obeščašćenih i razvaljenih domova.
Jedino će tada popisivačima biti jasno da su stigli tamo gdje su se uputili. Samo će rubrike njihovih popisnih listića ostati prazne i tako možda najbolje zabilježiti sveprisutnu odsutnost ljudskoga života u ovim bivšim mjestima – jer one što su jednom otpisani teško je ponovo popisati. Umjesto njih, tih “otpisanih”, u popis bi trebalo upisati koje sve drveće raste iz ruševina kuća, uslikati za uspomenu i dugo sjećanje balkone na kojima još leže nečije prevrnute stolice, prebrojati broj rupa od granata u dječijim, dnevnim i spavaćim sobama, pribilježiti svu tugu koja vlada u ovim nadzemnim grobnicama koje su još prethodnoga popisa bile sretne ljudske nastambe u kojima se život mogao sumirati i kroz natalitet, mortalitet, fertilitet i još niz drugih statističkih kategorija.
Ali neće popisivači imati samo problema s etnički očišćenim, tj. ubijenim, selima; čak se ni cijeli gradovi više neće moći pronaći tamo gdje su ostavljeni 1991. Bosanski Brod, Bosanski Novi, Bosanska Dubica i Bosanski Šamac samo su neke od bosanskohercegovačkih čaršija kojima je ubijen identitet i u imenu. Neki drugi gradovi su opet od svega bivšeg jedino zadržali prvobitna imena. Bijeljina i Banja Luka, na primjer, su još pod istim imenima (iako se pokušalo Bijeljinu prekrstiti u Beljinu) i na istim geografskim koordinatama, ali sve ostale demografsko-kulturološke osobenosti ovih gradova su do neprepoznatljivosti izmijenjene u odnosu na popis iz 1991.
Nijanse crvene
Slično je i s mnogim drugim gradovima i selima diljem BiH, a pogotovo onima čija etnička slika se morala temeljito izmijeniti kako bi se na zgarištima nečijih domova izgradila Republika Srpska, a u čiji legitimitet se svi redom zaklinju – od Karadžića i Šešelja do Dodika i Nikolića. Ako je ikome bio od koristi onaj prošli popis stanovništva onda je to upravo bio ovoj plejadi RS utemeljitelja. Umjesto crtanja karti o privrednim djelatnostima stanovništva BiH, njihovim starosnim, rodnim ili drugim karakteristikama, popis iz 1991. je poslužio za kreiranje tzv. etničkih karti na kojima su se ukazale razne nijanse crvene, plave i zelene boje.
Te boje, sad već dobro znamo, trebale su predstavljati brojčanu zastupljenost (i nadmoć) tri naroda u BiH: Srba, Hrvata i Bošnjaka. Odjednom su, na tim kartama, neki krajevi BiH vizualno izgledali kao srpskiji, hrvatskiji ili muslimanskiji od drugih. U tadašnjoj stvarnosti, onima preko čijih života su premazane te boje to nije značilo apsolutno ništa, da bi im ipak kratko potom zapečatilo sudbine. Jer, utemeljiteljima RS-a se nisu dopale ni nijanse niti raspored tih boja te su odlučili “pocrveniti” što veći dio teritorija zemlje u kojoj nije postojala ni jedna općina u kojoj su živjeli pripadnici samo jednoga naroda.
U svakom slučaju, te friško obojene karte su im poslužile kao grubi orijentiri gdje raspaliti granatama. Vođen takvom kartografskom logikom, u proljeće 1992, današnji haški pritvorenik optužen za genocid i ratne zločine a tadašnji komandant VRS-a general Mladić izdaje naređenje svojim artiljercima oko Sarajeva: “Velešiće tuci, i Pofaliće tuci, tamo nema srpskog življa mnogo.” S podrinjskim i krajiškim selima bilo mu je još lakše, tu se usavršavala strategija razvlačenja pameti jer na kartama nacrtanim prema popisu iz 1991. u tim dijelovima BiH nije bilo crvene boje mnogo. Prolivena krv onih što nisu bili “crveni” je pocrvenila ono što će postati današnjim teritorijem RS-a. U toj crvenoj mrlji ostalo je i previše bijelih kostiju po masovnim grobnicama zbog kojih se malo ko u RS-u do sada iskreno zacrvenio.
Zato će popisivači najnovijeg popisa uzaludno tražiti nestala mjesta na njihovim nekadašnjim geografskim lokacijama. Jer mjesta ne čini puka geografija; mjesta, prije svega, čine i osmišljavaju ljudi. A takvih ljudi, njih oko dva miliona, nema više tamo gdje su bili 1991. Njih preko 100.000 su trajno preseljeni u vječna lovišta, na ahiret, na nebo – ustvari, pod crnu zemlju bosansku – a najviše njih je, izgleda ništa manje trajno, protjerano iz svojih zavičaja i iz svoje domovine u ono što se odomaćilo pod imenom dijaspora. Oni su za mnoge lokalne kartografe i demografe otpisani i nalaze na nekim drugim spiskovima – od spiskova za nestale do spiskova upisa u državljanstva zemalja u kojima su, nakon preživljenih pogroma i progona, našli komad sigurnijeg neba. U tom tamo bijelom svijetu redovito se neko od njih nađe i na spiskovima nagrađenih, uspješnih, darovitih. Tada se o njima čuje i u domovini.
Strah od popisa
Iako otpisani od mnogih političara i institucija u BiH, kao i od međunarodnih čimbenika koji se bave ovom napaćenom zemljom, tih preko 1,6 miliona bh. građana u dijaspori – onih koji su preživjeli logore, silovanja, strijeljanja i izgone iz svojih domova – nisu prestali biti mještanima svojih zavičaja, bez obzira što su ti zavičaji uništeni. Oni su svoje intimne zavičaje, sva svoja mjesta bola, ponijeli sa sobom i vrlo često ih uspjeli kreativno rekonstruirati na drugim koordinatama i u drugim formama. Treba ih samo znati pronaći. Tako, na primjer, danas onog Brčkog iz 1991. ima više u Melbourneu, u Australiji, nego u gradu-distriktu na Savi. Žepa je do temelja spaljena, dijelom pobijena a dijelom protjerana 1995, ali se u zadnjih petnaestak godina rekonstruirala u američkom gradu St. Louisu. Pravi stari Zvornik i Kozluk se mogu vrlo lako pronaći u Beču; Prijedor u Linzu; Banja Luka u Malmoeu i diljem Švedske… I ovo nisu jedina mjesta i jedine forme rekonstruiranja uništenih bosanskih zavičaja.
Mnoga “etnički očišćena” sela su se iz stvarnog preselila u virtualni prostor, pa se nekadašnje komšije i dalje svakodnevno druže, promuhabete po koju na internetu, iako su ponekad desetinama hiljada kilometara udaljeni jedni od drugih. Tamo bi trebali popisivači Popisa 2013. potražiti informacije o uništenim selima diljem BiH. Valjani fakti o “nestalim mjestima” mogu se također pronaći i u fikciji poput one Saše Stanišića o Višegradu, Amira Kambera o Prijedoru, Bekima Sejranovića o Brčkom, ili u zavičajnim monografijama Damira Porobića o Derventi, Alije Uzunovića o Zvorniku, Mustafe Kurtića o Žepi…
Iako je jedan od bitnih argumenata protiv planiranog popisa vezan za činjenicu da on neće obuhvatiti sve “otpisane” (što pobijene, što prisilno raseljene) građane BiH te za strah da će se na taj način donekle (ili potpuno) valorizirati rezultati etničkoga čišćenja i genocida, Popis 2013. bi, također, mogao (tj. morao) rezultirati sasvim drugačijim ishodima. Naime, pored presuda ICTY-ja, ICC-a i Suda BiH, rezultati popisa stanovništva BiH će još jednom potvrditi karakter rata u BiH i neodrživost podijeljenosti kreiranoj genocidom i širokom paletom ratnih zločina neviđenih u Europi od Drugog svjetskog rata.
Prvi poslijeratni popis u BiH ni u kojem slučaju ne smije značiti olako okretanje nove stranice bazirane na nekakvim novim demografskim faktima iza kojih stoje nedavno počinjeni zločini, čiji organizatori i izvršitelji su ili na izdržavanju zatvorskih kazni, ili na suđenju, ili im tek predstoji hapšenje. Popis 2013. mora pokrenuti javnu debatu lokalnih i međunarodnih razmjera o legalnosti i opstojnosti genocidnih recidiva koji koče napredak zemlje te aktualizirati puno provođenje Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma s ciljem povratka prisilno raseljenih u mjesta iz kojih su brutalno protjerani. Sve ispod toga će biti bacanje državnoga novca i bacanje prašine u oči građanima BiH, gdje god oni bili.
Autor je socijalni antropolog i vanredni profesor na Monash University, u Melbourneu, Australija. U svojoj knjizi Mjesta bola – Places of Pain, izdavač Berhahn Books: Oxford – New York – opisuje utjecaj nasilja i prisilnog raseljavanja na lokalne zajednice u BiH.
BH Dani, 16.11.2012.
Peščanik.net, 15.11.2012.
Srodni link: Putovanje Beograd – Srebrenica
