Iako su genocidne tekovine Republike Srpske, njenih institucija, etnički očišćenog teritorija i široke palete zločina, koji su neodvojivi od imena RS-a, višestruko pravosnažno potvrđene, i još se potvrđuju, od strane međunarodnih i državnih sudova – a u zadnje vrijeme se i nanovo ističu s najviših RS instanci vlasti, poput nedavnog Dodikovog reality showa na suđenju ocu RS-a u Haagu – ovih dana je pokrenuta prava propagandna lavina bazirana na izvrtanju činjenica, zamjeni teza i već viđenog razvlačenja pameti iz dijela BiH poznatog po masovnim grobnicama, genocidu, urbicidu, elitocidu…

Kao i 1992, medijska mašina za ispiranje mozga pod imenom RTRS, ustanovljena, kao i RS, Karadžićevom zločinačkom politikom i gebelsovskom propagandom Riste Đoge i inih raspirivača mržnje, krenula je u još jednu medijsku kampanju legitimiziranja (prošlog) nasilja kojim je RS uspostavljena te promoviranja teze po kojoj oni koji su preživjeli pogrome, logore i genocid ni nakon dva desetljeća nemaju pravo glasa tamo gdje su imali svoje adrese, avlije i zavičaje.

Nimalo neočekivano, RTRS haranga se usredotočila na Građansku koaliciju Prvi mart i njenog prvog čovjeka Emira Suljagića, koji se posvetio podršci onome što se spontano ili organizirano trebalo desiti još u prvim mjesecima nakon rata – omogućiti prognanima da se dostojanstveno vrate u svoja uništena i oteta mjesta sa svim pravima i obvezama koje kao državljani BiH imaju zagarantirana i Dejtonskim, kao i naprasno suspendiranim Ustavom Republike BiH.

A barem je nominalno prihvaćeno i u BiH da je jedno od osnovnih građanskih prava svake demokratski uređene zemlje pravo glasa i političkog djelovanja i organiziranja. Kao svoj odgovor na pitanje ko ima pravo glasa u Podrinju, Emir Suljagić je ovo objasnio mlađahnom novinaru RTRS-a, Nenadu Petroviću, koji (kao) nešto važno razotkriva, uzgred spominjući i kako ovih dana RTRS slavi svoj 21. rođendan. Kroz koordinirani medijski napad na Građansku koaliciju Prvi mart, pokazala se ne samo dosljednost politike koju su postavili Karadžić i Đogo, a nastavila plejada njihovih nasljednika, nego i strah od demokratskih sloboda koje građani BiH imaju ko god i gdje god oni danas bili.

Zahvaljujući Petrovićevoj pronicljivosti, da se jasno zaključiti da je sve i ovaj put islamsko-američka zavjera islamskih ambasada i zapadnih organizacija protiv srpskog (para)državnog nedonoščeta krštenog imenom RS. Tako su i oni što se spremaju glasati na izborima naredne godine nekakvi “elementi” koji ne žive u Bijeljini, Foči, Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Višegradu, Prijedoru, Kozarcu, Srebrenici i Žepi nego tamo negdje po skandinavijama, amerikama i australijama, a ima ih i bliže po sarajevima, tuzlama, sanskim mostovima

Kakve oni veze imaju s mjestima u Podrinju, Krajini i diljem RS-a? – pita se, i pravi se lud, mlađahni Petrović. Ali tu mu je u pomoć priskočio iskusniji kolega Dragan Jerinić, predsjednik Udruženja novinara RS-a, koji je pokušao kategorično osuditi Suljagićevu izjavu uz nebuloze poput ove: “Ko naziva RTRS zločinačkim medijem ne misli dobro nijednom narodu u BiH”. Jerinić vizionarski zaključuje kako se “ne treba vraćati ratnim godinama, nego se treba okrenuti budućnosti”. Pri tome “zaboravlja” da je ta stvarna prošlost, koju bi on da zaboravimo, puno bliža od neke imaginarne budućnosti, a da se sadašnjost pokazala, u mnogo čemu, pogotovo kada je RS u pitanju, kao dosljedan nastavak prošlosti drugim sredstvima.

Izlaz iz ovakve sadašnjosti, opterećene prošlošću, u neku sretniju budućnost je upravo ono što, demokratskim i mirnim putem, Građanska koalicija Prvi mart nudi kao valjanu alternativu. No, očigledno je da RS establišment živi i u kontinuitetu crpi energiju upravo iz mračne prošlosti, a nikako iz neke svjetlije budućnosti. Spomenuti performans Milorada Dodika na suđenju Radovanu Karadžiću je još jedan u nizu dokaza da se, za Republiku Srpsku, 2013. i 1993. i ne razlikuju bitno kada su nacionalistički programi i politika laži i zločina u pitanju.

Možda je, u problematičnoj kampanji RTRS-a, mali pomak, barem kada su ratne godine u pitanju, napravila Aleksandra Pandurević, SDS-ova poslanica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Aludirajući na Srebrenicu – čije će ime, dokle bude svijeta i vijeka, asocirati na genocid počinjen 1995. u tom podrinjskom gradu od strane i u ime RS-a – Pandurević je od imena ovog grada konstruirala glagolsku imenicu: “srebrenizacija”. Tako Aleksandra Pandurević, čije ime se, uzgred, vezuje za pljačku i maltretiranje zarobljenih civila u Hadžićima u toku rata, govori o opasnosti “srebrenizacije” RS-a. No, Pandurević spretno baca dimne bombe potpomognuta teorijom zavjere: “A ko to finansira koaliciju Prvi mart i registraciju bošnjačkih birača u RS-u, ha?”, da bi potom dala i odgovor: “Islamske zemlje…”

Za nju je, naravno, srebrenizacija mogućnost da – i nakon genocida, protjerivanja i politike zastrašivanja – Bošnjak ipak bude izabran za načelnika općine u gradu u kojem su Bošnjaci činili (i opet čine) većinsko stanovništvo. Agilnoj promicateljici izvorne Karadžićeve politike je tako nešto nezamislivo – to da Bošnjaci mogu imati nekakva prava ili biti na vlasti u mjestima koje je ta ista politika tako sustavno očistila u periodu od 1992. do 1995. u procesu koji bi se također s pravom mogao nazvati bijeljinizacija, zvornikizacija, bratunizacija, vlasenizacija, višegradizacija ili prijedorizacija BiH.

Vrijedi napomenuti (kao što je to Suljagić već učinio) i Pandurević i njene istomišljenike da ovo ipak nije ni 1992, ni 1993, a ni 1995. Ona djeca što su se držala majkama i nenama za suknje i dimije, dok su ih tih godina RS utemeljitelji progonili iz njihovih domova, kao i oni preživjeli kosturi iz logora poput Sušice, Omarske i Manjače, koji će u godinama između onda i sada postati jezgrom onoga što se, najčešće s dozom podozrenja, naziva bošnjačkom dijasporom, nikada nisu digli ruke od svojih pogaženih i poniženih zavičaja, od svoje imovine i svoje babovine – bez obzira koliko se RS utemeljitelji trudili da im ogade i otuđe njihove zavičaje, kako u ratu tako i u poraću.

Tu famoznu bošnjačku dijasporu, kao problem finansijera Prvog marta, vidi i Radomir Pavlović, predsjednik Skupštine općine Srebrenica koji “odgovorno tvrdi” da se Bošnjaci prijavljuju na fiktivnim adresima samo kako bi mogli glasati. S ovom Pavlovićevom opservacijom, kao jedan od takvih prijavljenih glasača iz dijaspore, moram se u potpunosti složiti.

Naime, više od 20 godina sam odbijao izvaditi bilo koji dokument na kojem bi bilo ispisano ime Republika Srpska, čije je stvaranje, u srebreničkom genocidu i diljem BiH, svojim životima platio veliki dio moje bližnje i daljnje rodbine i prijatelja. Postoji, dakle, nešto vrlo personalno između mene i onoga što se ustalilo pod imenom RS. I to nešto između nas ostaje. Ipak, neposredno pred kampanju Glasat ću za Srebrenicu, u proljeće prošle godine, otišao sam u Srebrenicu, izganjao potrebne dokumente (za čudo, pronašli su u kartoteci i duplikat moje prve lične karte iz 1986), potom se registrirao za glasanje, i glasao kad je došlo vrijeme.

Pored otkrića da “posjedujem” tri različita matična broja, problem oko povratka Hariza Halilovića svojoj kući nastupio je kada sam službenici u policijskoj stanici Srebrenica trebao navesti adresu na kojoj stanujem. Rekao sam da je adresa zapaljena, sravnjena sa zemljom, da više nemam adrese u Srebrenici. No, službenica se nije dala smesti, jer joj, očigledno, nisam bio prvi koji je ostao bez adrese, a koji je želio kući koje više nije bilo tamo gdje ju je ostavio.

Upitala je koja mi je adresa bila prije rata, i tako u moju prvu poslijeratnu ličnu kartu unijela danas fiktivnu adresu: Klotjevac 18, Srebrenica. Danas se na toj adresi, u avliji koja se više ne raspoznaje, a u kojoj su nekada bile ugniježđene dvije kuće bijelih zidova i crvenih krovova s prozorima što su gledali na Drinu, samo mogu pronaći davno spaljene i zarasle ruševine ispred kojih svakoga ljeta procvatu crvene ruže, miljenice moje rahmetli majke. Cvjetaju ruže poput pjesničke metafore i svjedoče da ova adresa nije fiktivna, da su ovdje živjeli ljudi kojima je Republika Srpska jednom uzela pravo glasa. I pravo na život. Ovo, nažalost, nije fikcija.

BH Dani, 26.04.2013.

Peščanik.net, 25.04.2013.